Kada je agresor uvidio da samo u jednoj bici može izgubiti preko 100 km2, odlučio je podići veći broj helikoptera i borbenih aviona i sa njih mitraljirati mjesta u kojima se vodi borba, kao i susjedna naselja u kojima su smješteni civili.

Gotovo da nije prošao nijedan dan da slobodnu teritoriju srednjeg Podrinja nisu nadlijetali avioni i borbeno djelovali. Iako je postojala Rezolucija 781 Vijeća sigurnosti UN-a od 9. oktobra 1992. o zabrani vojnih letova nad Bosnom, avioni su ipak korišteni i prije i poslije izglasavanja rezolucije. Agresor je koristio najsavremenije avione koje je posjedovala bivša Jugoslavenska narodna armija. Avioni tipa „Mig 21“ i „Galeb“ nadlijetali su slobodne teritorije Srebrenice i Žepe. polazeći sa piste „Ponikve“ u Užicu u Srbiji.

Ovi borbeni avioni nadlijetali su bosansku zemlju nakon što bi kopnene agresorske snage (pješadija i artiljerija) doživjele poraz, pa su u znak odmazde borbeno djelovali izbacujući klasične aviobombe, bombe tipa „krmača“, kasetne bombe i naprave od bojlera ili buradi pune eksploziva. Prvo borbeno djelovanje izvedeno je polovinom maja 1992. godine po Osmačama, kao odmazda za pretrpljene poraze prilikom agresorskih napada na ovo selo.

Međutim, prvo jače borbeno djelovanje aviona zabilježeno je 5, 6. i 7. juna 1992. godine. Bombardirano je područje slobodne teritorije Žepe (Žepa, Gođenje, Luka i Krušev Do). Ovo bombardiranje izvršeno je kao odmazda za neuspjelo zauzimanje centra za obavještavanje na Zlovrhu. Prvo bombardiranje Sućeske izvršeno je nakon poraza agresora koji je 6. augusta 1992. pokušao okupirati regiju oko Sućeske. Najjači udari zabilježeni su po selu Bučinovići, gdje je palo nekoliko kasetnih bombi. Nanijete su samo materijalne štete.

Srebrenicu, odnosno njeno gradsko jezgro, agresor je bombardirao 13, 25. i 27. septembra 1992. godine, u znak odmazde za pretrpljene gubitke u borbama za Bešiće 10. septembra 1992. godine i Podravanje 24. septembra 1992. godine. Širu slobodnu teritoriju agresor bombardira sa više aviona 10. i 11. oktobra 1992. godine, u znak odmazde za pretrpljene poraze u rejonu Fakovići. Agresor borbeno djeluje avionima po gradu Srebrenici 11. januara 1993. godine, u znak odmazde za pretrpljene gubitke u rejonu Kravice 7. januara 1993. godine.

Avioni su više nanosili materijalne gubitke. Od posljedica bombardiranja po gradu slomljena su sva stakla na stambenim objektima.  Od bombardiranja 13. septembra 1992. godine poginuli su Fatima Jugović i njen sin Mirsad iz Srebrenice, a ranjena su 4 lica. Tog su dana u 9 sati i 18 minuta dva aviona ispustila smrtonosni teret, koji je pao na četiri mjesta: igralište kod Osnovne škole u Srebrenici, gdje su i pale spomenute žrtve, kod zgrade stanice policije u Srebrenici, kod kuće Kirama Begića i u naselju Učina Bašča. Od posljedica aviobombardiranja 25. i 27. septembra 1992. godine ranjeno je desetak lica i nanijeta velika materijalna šteta, a od znajačnijih objekata pogođena je zgrada Doma kulture. Od bombardiranja po Poznanovićima 10. i 11. oktobra 1992. poginuli su Ramiza Hasić i Ešrefa Hasić.

Avion koji je bombardirao Srebrenicu 11. januara 1993. godine pogodio je munaru džamije u Crvenoj Rijeci. Pored materijalnih šteta, nažalost, bilo je i ljudskih žrtava. Poginuo je dr. Nijaz Džanić, koji se nalazio na radnom mjestu u svojoj ordinaciji, smještenoj u prostorijama Islamske zajednice. Zatim je poginula Azra Malagić, te ranjena njena beba i medicinska sestra Samira Hodžić. Drugi vid bombardiranja agresor je koristio na sam dan izvođenja borbenih dejstava, kako za uništavanje materijalnih dobara, tako i za nanošenje ljudskih žrtava. U ovu svrhu korišteni su helikopteri i poljoprivredni avioni. Oni su polijetali sa improviziranog heliodroma napravljenog u toku rata u Bratuncu na lokalitetu ‘Ade’, mjestu gdje se ulijeva Križevica u Drinu, i sa heliodroma u Zvorniku, smještenog na nogometnom stadionu FK ‘Drina’.

Kada je riječ o nanošenju materijalne štete, to su najviše učinili agresorski helikopteri 22. augusta 1992. godine. Tada je šest helikoptera kružilo iznad Konjević Polja, izbacujući smrtonosne terete i zapaljive materije. Cilj agresora bio je uništenje pšeničnih polja, kako bi narod u okruženju ostavili bez hljeba. Agresor je koordinaciju ovih svojih aktivnosti obavljao radiovezom, dajući šifrovane nazive učesnicima akcije: Golub, Kozara, Jastreb, Strela, Kobra, Olovo, Grom, Glavni, Ajkula… Nanesena je velika šteta žitnim poljima, što agresor nije ni krio radujući se preko navedenih tajnih sredstava.

Agresorski su helikopteri u periodu od 14. do 17. decembra 1992. godine, kada se vodila teška borba za širi teritorij na području oko Voljevice, Bjelovca i Sasa, usmrtili veliki broj civila. Naime, kada je agresor 14. decembra uvidio da samo u jednoj bici može izgubiti preko 100 km2, odlučio je podići veći broj helikoptera i borbenih aviona i sa njih mitraljirati mjesta u kojima se vodi borba, kao i susjedna naselja u kojima su smješteni civili. Mitljarirao je cijelo područje, čak i položaje svojih jedinica. Agresor je uspio da u ovom poduhvatu usmrti više desetina građana, pretežno onih koji su iskoristili uspjehe boraca da uđu u nekadašnja svoja sela i nakupe ponešto od preostale hrane (kukuruz, krompir) .

Agresor je helikoptere koristio i za upotrebu bojnih otrova. Polovinom januara 1993. godine preduzeo je jaku ofanzivu sa ciljem zauzimanja slobodne teritorije Srebrenice, a zbog ostvarivanja cilja, uključio je i upotrebu bojnih otrova. Helikopteri su svakodnevno sve do okončanja ofanzive, 17. aprila 1993. godine, nadlijetali cijeli slobodni teritorij i izbacivali otrove. Osobito velike količine bojnih otrova upotrebljavane su prilikom osvajanja Biljega, Poznanovića, Osmača, Karačića…

Agresor je upotrebom bojnih otrova postigao željeni cilj. Građani su se morali štititi od zagađenja krijući se po kućama i podrumima, što je omogućilo agresoru da postigne veći efekat u zauzimanju novih teritorija.

Tokom srbijanskog aviobombardiranja sela Bučinovići kod Srebrenice, 25. septembra 1992, ubijene su četiri djevojčice iz iste familije: Ešefa, Nermina, Ševala i Ramiza Gabeljić, a nekoliko je osoba ranjeno.

„Taj avion je došao iz Srbije, bombardovao selo u nekoliko navrata. Zadnje bombe su ubile četiri djevojčice, kravu i tele. Tri djevojčice su odmah izdahnule, a četvrtu smo ranjenu donijeli do inprovizovane ambulante u kojoj je radio dr. Avdo Hasanović. Međutim, spasa nije bilo. Ja bih volio pitati tog pilota da li on zna da je taj dan ubio ovo četvero djece i ako zna da li spava mirno“, kaže Osmo Gabeljić, svjedok ovog nekažnjenog zločina.

Šehida Abdurahmanović iz Srebrenice svjedoči: „Ja sam preživjela teško bombardovanje aviona migova iz Srbije. Gađali su igralište kod škole u Srebrenici. Mislila sam da je cijeli grad nestao. Kad smo izašli iz zgrade poslije nekoliko minuta, vidjeli smo da je aviobomba ubila jednu Fatimu, njenog sina i konja koji je tada prolazio pored igrališta.“

Ramo Čardaković, ratni načelnik štaba Žepske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, nikad neće zaboraviti srbijansku avijaciju koja je sijala smrt po Žepi. Ramo kaže:

„Sjećam se nekoliko vrlo potresnih bombardovanja avijacije iz Srbije. Tako je  20. juna 1992. u centru Žepe srbijanska avijacija ubila šest civila. Bile su to izbjeglice iz Višegradske Župe, sjećam se da su među njima bili Rahima i Mirso Kapetanović. Najčešće je avijacija djelovala po selima Luka i Krušev Do. Sjećam se da je 6. juna 1992. avion koji je doletio sa aerodroma Ponikve kod Užica, njemu je to bilo par minuta leta, bacio teške aviobombe od kojih su ubijeni Sarija Nuhanović i Edhem Sejfić. Nismo im uspjeli skupiti tijela, koliko su bila raskomadana. Od djelovanja avijacije iz Srbije u Žepi su ubijene 32 osobe.

Jednu od najžešćih ofanziva na Cersku, jedinu slobodnu vlaseničku teritoriju, agresorske su snage izvele u periodu od 29. juna do 8. jula 1992, pod nazivom ‘Vidovdanska ofanziva’. Pored artiljerije bile su uključene snage Vojske Jugoslavije, avijacija je djelovala sa vojnog aerodroma Ponikve kod Užica u Srbiji. 

Početkom augusta 1992. godine agresor je izvršio pojačanu ofanzivu na cjelokupni teritoriji pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine u srednjem Podrinju – od Snagova, Zvorničke Kamenice, Cerske, Konjević polja, slobodne bratunačke općine, Srebrenice do Žepe. U ofanzivu je uključio i avijaciju iz Srbije, dižući borbene avione tipa ‘Galeb’ i ‘Mig 21’ iz Banje Luke, te aerodroma Ponikve kod Užica. Ofanziva je uspješno zaustavljena.

Šačicu Bošnjaka zbijenu u Cerskoj nadlijeće i avijacija Jugoslavenske narodne armije. Nakon izvršenih izviđanja avioni su u dva navrata djelovali po ovoj teritoriji. Posljedice su katastrofalne – desetine poginulih i ranjenih civila i ogromna materijalna šteta. Avioni su probudili djecu. Na pragu kuće Muje Sejmenovića žena u zagrljaju čvrsto drži jedino dijete i skupa ginu. Ranjen je Fejzo Talović. Ruku gubi Mahmut iz Gušterskih Rovaša.

Porodicu Muje Sejmenovića avionska bomba ubila je u njihovoj porodičnoj kući. Avioni izbacuju i napalm-bombe po gustoj crnogoričnoj šumi. U rejonu Ilinog brda gori nekoliko dana. Krajnjim naporom stanovništva požar je stavljen pod kontrolu. Naleti aviona uvijek su bili sa istoka – dolazili su iz Srbije. A i odakle bi?!

Dolazi 22. august 1992. godine. Najkrvaviji i najteži dan u Cerskoj. Osvanulo je vedro i sunčano jutro. Mukla tišina. Znamo da nadolazi oluja. Snažna i stravična. Među najteže pogođenim i razorenim selima je Donja Mahala u Skugrićima. Gotovo je sravnjena sa zemljom artiljerijskim i tenkovskim projektilima. Elvedin (14) i njegova sestra Nihada (12) ginu u istom trenu. Još je mnogo poginulih i ranjenih. U zapaljenoj štali Muhameda Mehmedovića ugljenisani volovi i krave, na livadama poubijani konji i ovce. Svuda smrad dima i baruta. Tako gine i Fata Dervišević, iza koje je ostalo petero siročadi. Najmlađi Halid gotovo da je se i ne sjeća. Ubrzo im gine i otac Hamdija. Avioni se vraćaju u Srbiju. Iza njih dim, vatra, vriska, plač, sa zemljom sravnjene kuće.

Počinje druga faza. Sa svih strana dolijeću artiljerijski projektili. Brojali smo do 5.150. Nema kraja, pa prestajemo brojati. Oni su nastavili”.

(Avdo Huseinović, Ovamo daleko – atentat na Bosnu, Pravda, Sarajevo, 2024)