Giuliano da Empoli, autor „Maga iz Kremlja“ i „Vremena predatora“ o algoritamskoj vlasti, Evropi bez suvereniteta i savezima novih moćnika

Giuliano da Empoli, pisac, politički strateg i esejist italijansko-švicarskog porijekla, postao je posljednjih godina nezaobilazno ime u evropskoj javnosti. Nakon što je knjigom „Mag iz Kremlja“ osvojio i čitalačku i političku publiku, vraća se knjigom „Vrijeme predatora“, lucidnim esejem o sudaru starih elita s novim oblicima moći: tehnološkim, populističkim i algoritamskim.

Njegova analiza razotkriva savez između političkih „predatora“, lidera koji obećavaju čudo preskakanjem pravila, i njihovih tihih saveznika, tehnoloških magnata, koji algoritmima preuzimaju društvenu infrastrukturu. Dok Evropa gubi strateški suverenitet, Da Empoli upozorava na epohu u kojoj demokratija biva zamijenjena digitalnim vladanjem.

Giuliano da Empoli (rođen 1973. u Neuchâtelu, Švicarska) obrazovao se na univerzitetima u Parizu i Rimu, a karijeru je započeo u italijanskim političkim kabinetima, gdje je bio blizak savjetnik premijeru Matteu Renziju. Godine 2016. osnovao je think-tank Volta, fokusiran na reformu evropske politike i promjene društvenog modela u digitalnom dobu.

Piše na granici između fikcije i političke analize, u njegovim knjigama prepoznaje se sposobnost da iz unutrašnjih krugova vlasti sagleda širi svjetski kontekst.

Njegov „Mag iz Kremlja“ (2022), fikcionalizirana biografija savjetnika iz Putinovog kruga, postao je bestseler u Francuskoj i Italiji, preveden na više od dvadeset jezika. S „Vremenom predatora“ prelazi iz literarne u analitičku zonu: riječ je o hibridu eseja, političkog dnevnika i filozofske dijagnoze epohe.

Da Empoli otvara knjigu citatom Josepha de Maistrea: „Zamijenili smo događaj epohom, a nismo to shvatili.“ Za njega je to savršena definicija trenutka u kojem živimo. Zapadne elite i dalje vjeruju da su Trump, Brexit, populizam, digitalna radikalizacija i pad medijskog povjerenja anomalije koje će proći. Ali, kaže Da Empoli, to nije poremećaj, to je novi sistem.

Elitama je, tvrdi on, teško promijeniti okvir razmišljanja: „U svijetu u kojem su procedure garant stabilnosti, lakše je racionalizirati anomalije nego priznati promjenu paradigme.“ Zato se, umjesto da prepoznaju ideološku ofanzivu populizma, evropske vlade fokusiraju na tehničke detalje, tarife, sankcije, birokratske procedure. „Trump ne želi pregovarati o carinama, on mijenja režim“, kaže Da Empoli.

Središnji pojam knjige je predator. To nije nužno desničar, ekstremista ni diktator, nego lider koji obećava čudo. On se pojavljuje u trenutku kada birači osjećaju da je sistem blokiran, da promjene nema bez lomljenja pravila. On obećava da će „preskočiti zakone“ i riješiti konkretne probleme: kriminal, cijene, migracije. U političkom smislu, predator obećava ono što je nekad bilo rezervisano za teologiju, nadljudsku volju.

Nasuprot njemu, stare elite odgovaraju frazama: „To nije dozvoljeno, mora se poštovati procedura.“ Ali te riječi više ne znače ništa u društvu gdje pravila važe samo za obične ljude. Zato, kaže Da Empoli, predatori pobjeđuju jer su jedini koji djeluju.

Posebno poglavlje Da Empoli posvećuje novom savezu između političkih i tehnoloških predatora. Trump, Bukele, Milei, Musk, različiti po svjetonazoru, ali slični po metodi. Oni žele svijet bez ograničenja: bez pravila koja sputavaju moć, bez institucija koje mogu reći „ne“. U tom smislu, politički ekstremizam i tehnološki hiperliberalizam spajaju se u zajedničkoj tački: uništenju liberalne ravnoteže.

Da Empoli upozorava da se radi o globalnom projektu, od Washingtona i San Francisca do Bukurešta i Buenos Airesa. Dok jedni ruše institucije, drugi grade digitalne ekosisteme koji preuzimaju njihovu funkciju: platforme zamjenjuju javne forume, algoritmi zamjenjuju urednike, aplikacije zamjenjuju zakone. „To više nije ekscentrični savez, to je nova mašina moći“, piše autor.

Jedna od ključnih figura koje Da Empoli opisuje je Peter Thiel, suosnivač PayPala i investitor u Palantir. Za razliku od klasičnih tehnologa, Thiel se vidi kao intelektualac, pravnik i filozof koji je shvatio da se ideje ne ostvaruju kroz knjige, nego kroz kapital i platforme. „On je Platon Silicijumske doline“, kaže Da Empoli, „samo što posjeduje imperij od milijardi dolara.“

Thiel i njegovi saveznici (Curtis Yarvin, J. D. Vance, Musk) ne vjeruju više u demokratski poredak. Njihov cilj nije poboljšati sistem, već ga zamijeniti algoritamskim upravljanjem, modelom u kojem, ako društveni konsenzus izostane, odluke donose oni koji kontrolišu podatke. To je, smatra Da Empoli, „promjena režima bez revolucije“.

Jedan od najupečatljivijih pasaža knjige opisuje otvaranje Obamine fondacije 2017. godine. U dvorani punoj liberalnih intelektualaca, sve odiše dobrim namjerama, govorima o inkluziji i različitosti. Ali autor primjećuje nešto dublje: odsustvo većine. „Da bi se manjine zaštitile, potrebno je osvojiti većinu“, piše on. „Liberalne elite su zaboravile tu lekciju.“

Njegov tjelohranitelj na tom događaju, kapetan Rocca, bio je, kaže, „jedini predstavnik naroda u sali“. Da je Amerikanac, izašao bi kao glasač Trumpa. Za Da Empolija, to je slika razdora između moralno ispravnih elita i naroda koji se osjeća prevarenim: „Predatori ne pobjeđuju zato što su bolji, nego zato što su jedini koji slušaju.“

Da Empoli smatra da nas digitalni sistem ne vodi u veću kontrolu, nego u veći haos. Paradoksalno, što više digitalizujemo društvo, to postaje nepredvidljivije. Algoritam ne razumije analogni svijet: ono što se ne može kvantificirati, emocija, intuicija, greška, izbacuje se iz sistema. „Smanjili smo nesigurnost, ali smo izgubili smisao“, kaže autor. „Kada mašina odlučuje, ljudi gube agens.“

Kafkina alegorija o Procesu postaje za njega vizija naše budućnosti: svako je optuženik u sistemu čija pravila ne razumije, a ni sudije ne znaju po kojem zakonu sude. Čak i trivijalna odluka, izbor menija u bolnici, produžava život jer vraća osjećaj slobode. „Ako to izgubimo, algoritmi ne samo da nas upravljaju, nego nas i psihološki gube.“

Geopolitički dio knjige posvećen je evropskom samoporazu. Evropa, piše Da Empoli, „živi u iluziji suvereniteta“. Nema vojnu moć, nema digitalnu infrastrukturu, nema čipove. „Naša odsutnost suvereniteta nije nova, ali je sada postala vidljiva. Evropa je kao rimska provincija: dok car ima razumne guvernere, možeš se praviti da si slobodan. Ali kada dođe Kaligula, sve maske padaju.“

Njegovo rješenje nije povratak nacionalizmu, nego evropska koordinacija novog tipa, zajedničko digitalno reoružavanje, investicije u AI centre, data-centre i zajedničku infrastrukturu. „Potrebna je vizija kolektivne suverenosti, ne samo zajedničkog tržišta.“

U završnici knjige, Da Empoli upozorava na „digitalnu teologiju“: vjerovanje da je tehnologija neizbježna i neutralna. „Nema ništa pogrešnije. Tehnologija nije kiša, nije prirodni fenomen, već politička odluka.“ Zato se protivi i tehnofobiji i tehnofanatizmu: rješenje vidi u političkom nadzoru nad tehničkim procesima. Evropa, kaže, mora razviti vlastiti model, između američke korporativne hegemonije i kineske digitalne diktature i to ne sama, već u savezu s državama koje dijele demokratske principe, poput Brazila ili Kanade.

„Tehnologija može imati različite oblike. Kao što je štamparija imala različite posljedice u Kini, u Evropi i u islamskom svijetu, tako i AI može biti instrument slobode, a ne kontrole. Sve zavisi od toga ko ga drži u rukama.“

Bez vlastite tehnologije nema politike. Evropa ne može biti samo regulator, treba imati industriju, servere i čipove. Regulacija bez infrastrukture je moralni teatar. Bez većine nema demokratije. Liberalne elite moraju prestati govoriti samo manjinskim jezicima. Da bi zaštitile manjine, moraju ponovo osvojiti sredinu.

Bez kontrole nad algoritmom nema slobode. Ako algoritam odlučuje bez nadzora, demokratija nestaje bez buke i oružja, samo s obavijestima na ekranu.

Da Empoli spaja dvije tradicije: literarnu refleksiju i političku analizu. Njegovi tekstovi čitaju se istovremeno kao fikcija i kao dokument vremena. Zato ga čitaju predsjednici, ministri, novinari i startup-osnivači. Politico ga je opisao riječima: „Evropska politička klasa ne može prestati čitati Da Empolija.“

On sam ostaje skeptičan prema moći: „Živimo u vremenu predatora, političkih i tehnoloških. Oni se međusobno hrane, a mi smo njihova lovina.“ U toj rečenici sabrana je njegova filozofija, da moć nije više u rukama institucija, nego u algoritmima, i da jedini odgovor nije bijeg, nego obnova političke inteligencije. Evropa, poručuje, još uvijek ima šansu, ako prestane misliti da je kraj istorije bio kraj politike.

IZVOR: El Confidencial, agencije