Nuklearni naučnik, rođen 1936. godine, a umro 2021. godine u 85. godini, bio je odgovorniji od bilo koga drugog za razvoj nuklearne bombe u toj južnoazijskoj naciji.
Bivši direktor CIA-e George Tenet smatrao ga je “barem jednako opasnim kao Osama bin Laden”, a bivši šef Mossada Shabtai Shavit žalio je što ga nije ubio.
Ali za gotovo 250 miliona Pakistanaca, Abdul Qadeer Khan – kum pakistanskog nuklearnog programa – legenda je i nacionalni heroj.
Nuklearni naučnik, rođen 1936. godine, a umro 2021. godine u 85. godini, bio je odgovorniji od bilo koga drugog za razvoj nuklearne bombe u toj južnoazijskoj naciji.
Vodio je sofisticiranu i tajnu međunarodnu mrežu koja je pomagala Iranu, Libiji i Sjevernoj Koreji u njihovim nuklearnim programima.
Jedna od tih nacija, Sjeverna Koreja, na kraju je dobila željeni simbol vojnog statusa.
Izrael – sam nuklearna sila, iako to nikada nije priznao – navodno je koristio pokušaje atentata i prijetnje kako bi pokušao spriječiti Pakistan da postane nuklearna sila.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća Izrael je čak formulirao plan za bombardiranje pakistanskog nuklearnog postrojenja uz indijsku pomoć – plan iz kojeg se indijska vlada na kraju povukla.
AQ Khan, kako ga se obično sjećaju Pakistanci, vjerovao je da je izgradnjom nuklearne bombe spasio svoju zemlju od stranih prijetnji, posebno od njenog nuklearno naoružanog susjeda Indije.
Danas se mnogi njegovi sugrađani slažu.
Zašto ne islamska bomba?
Pakistan je prvo odlučio izgraditi bombu nakon što je to učinio njegov veći susjed. Indija je 18. maja 1974. testirala svoje prvo nuklearno oružje, koje je kodno nazvala Nasmijani Buda.
Pakistanski premijer Zulfikar Ali Bhutto odmah se zavjetovao da će razviti nuklearno oružje za svoju zemlju.
„Jest ćemo travu ili lišće, čak ćemo i gladovati, ali ćemo nabaviti svoje“, rekao je.
Postojala je, izjavio je, „kršćanska bomba, jevrejska bomba, a sada i hinduistička bomba”.
„Zašto ne islamska bomba?“
Rođen za vrijeme britanske vladavine Indijskim potkontinentom, AQ Khan je završio studij prirodnih nauka na Univerzitetu u Karačiju 1960. godine prije nego što je studirao metalurško inženjerstvo u Berlinu. Također je nastavio studirati u Holandiji i Belgiji.
Do 1974. godine Khan je radio za veliku kompaniju koja je proizvodila nuklearno gorivo, Urenco, u Amsterdamu.
Kompanija je snabdijevala evropske nuklearne reaktore obogaćenim uranijumskim nuklearnim gorivom.
Khan je imao pristup strogo povjerljivim dijelovima postrojenja Urenco i nacrtima najboljih svjetskih centrifuga, koje su obogaćivale prirodni uranijum i pretvarale ga u gorivo za bombe.
U januaru 1976. godine iznenada i misteriozno napustio je Holandiju, rekavši da mu je u Pakistanu dana “ponuda koju ne mogu odbiti”.
Khan je kasnije optužen da je iz Holandije ukrao nacrt za uranijumske centrifuge, koje mogu pretvoriti uranijum u gorivo za oružje.
Tada je osnovao istraživačku laboratoriju u Rawalpindiju koja je proizvodila obogaćeni uranijum za nuklearno oružje.
Nekoliko godina operacija se odvijala u tajnosti. Lažne kompanije su uvozile komponente koje su Khanu bile potrebne za izgradnju programa obogaćivanja, a zvanična priča je bila da su išle prema novoj tekstilnoj fabrici.
Iako postoje značajni dokazi koji ukazuju na to da je pakistanski vojni establišment podržavao Khanov rad, civilne vlade su uglavnom bile držane u mraku, sa izuzetkom premijera Zulfikara Alija Bhutta (koji je predložio projekat).
Čak ni pokojnoj premijerki, Benazir Bhutto, kćerki Zulfikara Alija Bhutta, njeni generali nisu rekli ni riječ o programu razmjene nuklearne tehnologije s Iranom.
Ona je za to saznala slučajno tek 1989. godine – u Teheranu.
Iranski predsjednik Rafsanjani pitao ju je mogu li potvrditi sporazum dvije zemlje o „posebnim odbrambenim pitanjima“.
„O čemu tačno govorite, gospodine predsjedniče?“ upitala je Bhutto zbunjeno.
„Nuklearna tehnologija, gospođo premijerko, nuklearna tehnologija“, odgovorio je iranski predsjednik. Bhutto je bila zapanjena.
Pokušaji atentata i prijetnje
U junu 1979. godine, operaciju je otkrio časopis 8 Days. Došlo je do međunarodne pobune. Izrael je protestovao kod Holanđana, koji su naredili istragu.
Holandski sud je 1983. godine osudio Khana za pokušaj špijunaže (osuda je kasnije poništena zbog tehničkih razloga). Ali rad na nuklearnom programu je nastavljen.
Do 1986. godine, Khan je bio uvjeren da Pakistan ima sposobnost proizvodnje nuklearnog oružja.
Njegova motivacija je uglavnom bila ideološka: „Želim dovesti u pitanje stav Amerikanaca da su sveti“, rekao je.
„Jesu li ovi gadovi Bogom imenovani čuvari svijeta?“
Bilo je ozbiljnih pokušaja sabotiranja programa, uključujući niz pokušaja atentata za koje se široko smatra da su djelo izraelske obavještajne agencije Mossad.
Rukovoditelji evropskih kompanija koje posluju s Khanom postali su mete. Jednom od njih u Zapadnoj Njemačkoj poslano je pismo-bomba – on je pobjegao, ali mu je pas ubijen.
Još jedan bombaški napad bio je usmjeren na višeg rukovodioca švicarske kompanije Cora Engineering, koja je radila na pakistanskom nuklearnom programu.
Historičari, uključujući Adriana Levyja, Catherine Scott-Clark i Adriana Hannija, tvrdili su da je Mossad koristio prijetnje i pokušaje atentata u neuspjeloj kampanji kako bi spriječio Pakistan da napravi bombu.
Siegfried Schertler, vlasnik jedne kompanije, rekao je švicarskoj saveznoj policiji da su agenti Mossada više puta telefonirali njemu i njegovim prodavačima.
Rekao je da mu se obratio zaposlenik izraelske ambasade u Njemačkoj, čovjek po imenu David, koji mu je rekao da prestane s “ovim poslovima” u vezi s nuklearnim oružjem.
Izraelci “nisu željeli da muslimanska zemlja ima bombu”, prema riječima Feroza Khana, bivšeg zvaničnika u pakistanskom nuklearnom programu.
Početkom 1980-ih, Izrael je predložio Indiji da sarađuju u bombardiranju i uništavanju pakistanskog nuklearnog postrojenja u Kahuti u pakistanskom okrugu Rawalpindi.
Indijska premijerka Indira Gandhi odobrila je napad.
Razvijen je plan da izraelski avioni F-16 i F-15 polete iz vazduhoplovne baze Jamnagar u indijskom Gujaratu i pokrenu napade na postrojenje.
Ali Gandhi se kasnije povukla i plan je odbačen.
Godine 1987, kada je njen sin Rajiv Gandhi bio premijer, načelnik indijske vojske, general-pukovnik Krishnaswami Sundarji, pokušao je započeti rat s Pakistanom kako bi Indija mogla bombardirati nuklearno postrojenje u Kahuti.
Poslao je pola miliona vojnika na pakistansku granicu na vojne vježbe, zajedno sa stotinama tenkova i oklopnih vozila – izvanredna provokacija.
Ali ovaj pokušaj izazivanja neprijateljstava nije uspio nakon što je indijski premijer, koji nije bio pravilno informisan o Sundarjijevom planu, pokrenuo deeskalaciju sa Pakistanom.
Uprkos protivljenju Indije i Izraela, i SAD i Kina su tajno pomagale Pakistanu. Kina je Pakistancima obezbijedila obogaćeni uranijum, tricijum, pa čak i naučnike.
U međuvremenu, američka podrška je došla jer je Pakistan bio važan saveznik u Hladnom ratu.
Američki predsjednik Jimmy Carter je u aprilu 1979. godine smanjio pomoć Pakistanu kao odgovor na otkrivanje pakistanskog programa, ali je nekoliko mjeseci kasnije poništio odluku kada je Sovjetski Savez izvršio invaziju na Afganistan: Americi će biti potrebna pomoć susjednog Pakistana.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća, SAD su tajno pružale pakistanskim nuklearnim naučnicima tehničku obuku i ignorisale njihov program.
Ali sve se promijenilo s krajem Hladnog rata.
U oktobru 1990. godine, SAD su obustavile ekonomsku i vojnu pomoć Pakistanu u znak protesta protiv nuklearnog programa. Pakistan je potom rekao da će prestati razvijati nuklearno oružje.
AQ Khan je kasnije, međutim, otkrio da se proizvodnja visoko obogaćenog uranijuma tajno nastavila.
Sedma nuklearna sila
Indija je 11. maja 1998. testirala svoje nuklearne bojeve glave. Pakistan je potom uspješno testirao svoje u pustinji Baludžistan kasnije tog mjeseca. SAD su odgovorile sankcijama i Indiji i Pakistanu.
Pakistan je postao sedma nuklearna sila na svijetu.
A Khan je bio nacionalni heroj. Vozili su ga u kolonama automobila velikim kao premijerova, a čuvali su ga vojni komandosi.
Ulice, škole i više kriket timova nazvani su po njemu. Nije bio poznat po tome što je umanjivao svoja dostignuća.
„Ko je napravio atomsku bombu? Ja sam je napravio“, izjavio je Khan na nacionalnoj televiziji. „Ko je napravio rakete? Ja sam ih napravio za vas.“
Ali Khan je također organizirao još jednu, posebno smjelu operaciju.
Od sredine 1980-ih nadalje, vodio je međunarodnu nuklearnu mrežu koja je slala tehnologiju i nacrte Iranu, Sjevernoj Koreji i Libiji.
Naručivao bi dvostruko više dijelova nego što je bilo potrebno pakistanskom nuklearnom programu, a zatim bi tajno prodavao višak.
Osamdesetih godina iranska vlada – uprkos protivljenju ajatolaha Homeinija bombi, uz obrazloženje da je islamski zabranjena – obratila se pakistanskom vojnom diktatoru, generalu Zia-ul-Haqu, za pomoć.
Između 1986. i 2001. godine, Pakistan je Iranu dao ključne komponente potrebne za izradu bombe, iako su one uglavnom bile polovne – Khan je zadržao najnapredniju tehnologiju za Pakistan.
Mossad je pratio Khana dok je putovao po Bliskom istoku 1980-ih i 1990-ih, ali nije uspio shvatiti šta je to naučnik radio.
Tadašnji šef Mossada, Shavit, kasnije je rekao da bi, da je shvatio Khanove namjere, razmislio o naređivanju Khanovog ubistva kako bi “promijenio tok historije”.
Gadafi razotkriva operaciju
Na kraju, libijski diktator Muammar Gadafi je 2003. godine uništio Khanovu operaciju pokušavajući da dobije podršku SAD-a.
Gadafi je otkrio CIA-i i MI6 da Khan gradi nuklearne lokacije za svoju vladu – neke od njih su bile prerušene u farme pilića.
CIA je zaplijenila mašine namijenjene Libiji dok su se krijumčarile kroz Suecki kanal. Istražitelji su pronašli nacrte oružja u vrećama iz hemijske čistionice u Islamabadu.
Kada je operacija razotkrivena, Amerikanci su bili užasnuti.
“Bila je to zapanjujuća transformacija kada razmislite o tome, nešto što nikada prije nismo vidjeli”, rekao je visoki američki zvaničnik za New York Times.
„Prvo, (Khan) iskorištava fragmentirano tržište i razvija prilično napredan nuklearni arsenal. Zatim okreće prekidač, preokreće tok i smišlja kako da proda cijeli komplet, sve do dizajna bombe, nekim od najgorih vlada na svijetu.“
2004. godine Khan je priznao da je vodio mrežu za širenje nuklearnog oružja, rekavši da je Iranu, Libiji i Sjevernoj Koreji obezbijedio nuklearnu tehnologiju.
U februaru se pojavio na televiziji i insistirao da je djelovao sam, bez podrške pakistanske vlade, koja ga je potom brzo pomilovala.
Predsjednik Musharraf ga je nazvao „mojim herojem“. Međutim, navodno pod pritiskom SAD-a, stavio je Khana u kućni pritvor u Islamabadu do 2009. godine.
Kasnije je AQ Khan rekao da je „prvi put spasio zemlju kada sam Pakistan učinio nuklearnom državom i ponovo je spasio kada sam priznao i preuzeo svu krivicu na sebe“.
Dijagnosticiran mu je rak prostate 2006. godine, ali se oporavio nakon operacije.
Izuzetno bogat, Khan je u kasnijim godinama finansirao društveni centar u Islamabadu i provodio vrijeme hraneći majmune.
Oni koji su ga poznavali rekli su da je Khan čvrsto vjerovao da je ono što je učinio ispravno.
Želio se suprotstaviti Zapadu i dati nuklearnu tehnologiju nezapadnim, posebno muslimanskim, zemljama.
„Također je rekao da davanje tehnologije muslimanskoj zemlji nije zločin“, prisjetio se jedan anonimni poznanik.
Kada je Khan umro od Covida 2021. godine, tadašnji pakistanski premijer Imran Khan proglasio ga je „nacionalnom ikonom“.
I tako ga se i danas široko pamti u Pakistanu.
„Nacija bi trebala biti sigurna da je Pakistan atomska sila“, izjavio je nuklearni naučnik 2019.
„Niko ne može na to baciti urokljivo oko.“
No, čini se da je Pakistan slijedeća meta. Obavještajne službe su, nakon Irana, pronašle novu muslimansku prijetnju SAD-u, a to istovremeno znači i Izraelu. Naime, prema navodima Foreign Affairsa, Pakistan navodno tajno razvija interkontinentalnu balističku raketu (ICBM) sposobnu dosegnuti Sjedinjene Američke Države.
Otkriće dolazi usred rastućih geopolitičkih napetosti nakon nedavnih prekograničnih napada Indije, što izaziva uzbunu zbog potencijalne strateške promjene u raketnim ambicijama Islamabada.
Izvještaj upozorava da ako Islamabad nabavi interkontinentalnu balističku raketu sposobnu ciljati SAD, Washington “neće imati drugog izbora nego tretirati zemlju kao nuklearnog protivnika”, stavljajući Pakistan u kategoriju koja je prethodno bila rezervirana za države poput Rusije, Kine i Sjeverne Koreje.
