Predstavljamo tipologiju servilnosti u našem političkom rezervatu i vodič za prepoznavanje vlastitog dželata dok je još simpatičan. Kako “teren” i salon hrane istu moć kroz kratke scene iz života ulizica od protokola do “glasa razuma”. Donosimo mali priručnik za uzgoj moći kroz naučenu nevidljivost i razobličujemo mehanizme koji preobražavaju ulizicu u dželata. Ko su ustvari ti pitomi predatori i njihova publika? Recimo istinu o samima sebi najnježnije moguće.

Svi su tu, i svi smo to u nekoj mjeri. Niko nije karikatura niti je iko kriv sam. Ovo nije sudnica nego scenska napomena da nismo slabi, samo smo navikli trošiti snagu na vlastitu nevidljivost. Tu se vezuje čvor samopogubljenja, naučena nevidljivost u snishodljivosti. Naše potonuće je tako rafinirano da smo ga zamijenili za etiku.

U političkom rezervatu zvanom “naša stvar” živi galerija naoko pitomih stvorenja koja se tove moći kojom potom hrane vlast. Začarni krug, ali prosta tehnologija: najprije obožavaju idol, zatim ga optuže da ih gazi, pa mu okrenu leđa i kolo faraonštine se nastavlja te za sada ne pokazuje namjeru da bude prekinuto.

Da ne teoretiziramo, otvorimo tek dio suodnosa u galeriji tipskih modela Fine muslimanske raje i njihovih priraslica kakve smo godinama zapažali u lokalnoj političko‑društvenoj praksi, posebno u kotlinskim mikroklimama gdje se glas prenosi brže od misli. Tamo uzgajanje vlastitog dželata izgleda otprilike ovako:

CEREMONIJALNI ULIZICA

Institucionalni dekorater i hodajuća garancija aplauza. Uvijek prvi stiže i zadnji odlazi, provjerava raspored sjedenja, ispravlja zastavice pod uglom od 12 stepeni, briše prašinu s govornice rukavom od sakoa. Govori samo da potvrdi, kliče da naglasi, predlaže „aklamacijom“ da skrati raspravu. Nema ideje jer ideja zna biti nepredviđena, on proizvodi predvidivost. Šefu služi kao jastučić sigurnosti i ogledalo veličine, hvata mu pogled, prevodi ga u „jednoglasno“, pritom se smješka profesionalnim osmijehom stjuardese koji ne silazi s lica čak ni kad nestane struje. Njegova religija je protokol, vjerska praksa redoslijed tačaka dnevnog reda. U kafanskom životu je sitan šaraf, u sali za sastanke je dirigent mučke servilnosti. Dok je miljenik, šapuće „gospodine predsjedniče, sve po planu“. Kad osjeti da je gurnut niz ledinu, glas mu prelazi u falset i odjednom je „čuvar dostojanstva institucije“, diže moralnu paniku, piše procesne primjedbe i traži „hitno očitovanje etičke komisije“, sve dok ne nađe novu binu i nove uglancane cipele oko kojih će se jednako revno motati.

Njegovi prepoznatljivi simptomi su rečenice koje počinju s: „Po protokolu ide ovako…“ / „Red je da prvo pozdravimo…“ / „Predlažem aklamaciju, da ne razvlačimo…“ / „Molim bez nezgodnih pitanja, ovo je svečani ton…“ / „Ako predsjednik dozvoli, mi bismo ovdje kratko…“ / „Nije tema dnevnog reda…“ / „Raspored sjedenja je usuglašen…“ / „Za medije samo jedna izjava…“ / „Ne bih da narušavam dignitet, ali…“ / „Svi ustajemo kad uđe…“ / „To ćemo zapisnički evidentirati…“ / „Ne kvarimo atmosferu, ovo je svečani čin…“ / „Predlažem da zaključimo ovu tačku kao jednoglasno usvojenu…“ / „Duboko sam zabrinut za proceduralni integritet…“

MENADŽER RAJE

Terenski operativac koji „prevodi“ volju naroda za predsjednika, gore u stranci se ulizuje, dolje među rajom komanduje. Odnosno, riječ je o posebnoj vrsti ulizice koja stalno glumi antenu „naroda“. Govori žargonom, neformalno, uz šapat povjerljivih vijesti „s terena“. Predsjedniku isporučuje ono što ovaj želi čuti ili mu na uho donosi „ekskluzive“ o zavjerama koje samo on može preduhitriti. Ima brojeve svih, veze posvuda, i vlastitu anketnu stanicu u svakoj kafani. Telefoni mu gore, viber grupe, 15 grupnih chatova i tri „tajna kanala“. Prvak je ispraznih retoričkih fraza. Rođaci mu po javnim preduzećima i vjerskoj zajednici. Gore u stranci hrani ego vođe „pulsom naroda“, filtrira loše vijesti. Dolje među rajom disciplinuje komšiluk, „gasi požare“, dijeli sitne usluge i prijetnje. Vječito je „između ljudi“, mota se po kafićima, općinskim i kantonalnim uredima, stadionima, dženazama. Kombinira žestinu „momka s čaršije“ s nježnim dojmom povjerljivog pokajnika. Oko sebe ima povjerljivi krug raje koji mu se ulizuju tvrdeći da je upravo on novi vođa. Dok je lojalan, pumpa ego i guši loše vijesti, kad osjeti slabost vrha prvi montira „spontani“ gnjev, proglasi se glasom većine i pere ruke. Kad procijeni da brod tone, okrene ploču, diže raju na „ustanak“ i orkestrira digitalni linč onoga koga je do jučer branio.

Njegovi prepoznatljivi simptomi su rečenice koje počinju s „Na terenu je druga priča…“ / „Ljudi mi javljaju…“ / „Na terenu su nervozni…“ / „Imam ljude u Telekomu…“ / „Ne bih da plašim, ali…“ / „Šefe, samo ti kažem šta čujem…“ / „Sve je pod kontrolom, osim ako…“ / „Sutra će se ovo preliti…“ / „Ako ja ne uletim, ode sve u helać…“ / „To ti je osjetljiva mahala…“ / „Šefe, ljudi su na ivici…“ / „Ne bih da plašim, ali do mene je došlo…“

KADROVIK IZ SJENE

Kadrovik iz sjene je ekspert za raspodjelu i namještanje kvota i pozicija vlasti, pritom razrađuje vlastitu strukturu moći koju će kasnije otuđiti. Po funkciji je često državni zastupnik ili ministar, ili jedno i drugo. Metode su mu razdvajanje ljudi po ambiciji, ne po kompetenciji, dijeli sitne privilegije da bi zadužio, vraća velike usluge da bi vezao. Uvijek govori u množini („odlučili smo“), a radi u jednini. Gura papiriće sa „prijedlozima“ ispisanim olovkom, stvara lažni osjećaj prisnosti. Ne govori puno, ali detektirali smo mu rečenični niz: „Šef smatra…“, „Proći će, samo ti potpiši…“, „Formalno ćemo naknadno…“, „Rashode ćemo kasnije knjižiti…“, „Ne pravi mi problem od rješenja…“

Povjerenik je tajnih transakcija, zna kako se namještaju izbori, blizak je policijskim službama, tužilaštvu, poreznoj upravi, paraobavještajnim strukturama. Zna ko je donirao, ko će donirati, ko se pravi da je donirao tokom izbora. Šefu se nameće kao čuvar „sigurnih glasova“, jer najbolje zna kome je obećan posao, kome ogrjev. Prevodi poraze u „pobjede procesa“, a bestidnu pljačku u „modernizaciju i demokratizaciju“. Upoznat je sa funkcioniranjem medija, gdje ima uvijek aktivnu mrežu isljednika i doušnika, koje nagrađuje malo parama, malo informacijama. Voli da drhte od pomena njegovog imena. Kada ova ulizica izda, grize do kostiju, iznosi prljavi veš, jede živo meso sa šefa i njegove šire porodice.

DEŽURNI INTELEKTUALAC…

Uvijek spreman, uvijek u eteru. Studio ga zove kad treba brižljivi  „glas razuma“, kolumna mu izlazi kad god završi medijska bitka pa nudi mišljenje čaršijske strane koja je bila najglasnija. Rječnik mu je hermetičan taman toliko da se ne može uhvatiti za riječ, ali dovoljno jasan da zvuči kao državna himna. U lancu uzgoja vlastitog dželata, on je klima‑uređaj za sve ulizice. Održava temperaturu u prostoriji dok se lijevo krsti sekularizmom, desno zijeva za evropskom „stabilnošću“. Zajednički nazivnik mu je konformizam i oportunizam, koji se skriva iza frazetine o „potrebi da se kritički misli“. Na „historijsku nepravdu“ odgovara sa „ne dizati tenzije“. Kad treba povući jasnu liniju, on se skriva u izmaglici i pije koktele po ambasadama. Kad se zahtijeva stav, nudi „širi kontekst“. Kad se traži hrabrost, dobije se „poziv na umjerenost“.

…KADA ODE NA LIJEVO

Tip lijevo orijentiranog salonskog građanskog intelektualca izražava buržoaski prezir prema svemu što mu miriši na nacionalno (to je „seljačko“, „provincijsko“, „nazadno“, „antizapadno“), religiozni moral s gnušanjem označava „rigidnim“ i „radikalnim“. No, često je tajni savjetnik svake vlasti. Zanimljivost jeste da vođi koji dolazi s desnog političkog spektra daje osjećaj šireg prihvaćanja, liječi mu komplekse niže vrijednosti dok iz njega izvlači pozamašne donacije, daje mu dojam da pripada kozmosu modernosti i višoj prozapadnoj eliti. No, ovaj tip intelektualca je u suštini butik-kozmopolita, voli organizirati kulturne festivale na granici kiča i potpune apsurdnosti, voli grant, ne voli raspravu o smislu. Ako mu pomenete „narodnu volju“ odgovara s etiketom o „etnoklerikalizmu“ i „partitokraciji“. Na pitanje o potrebi za kriterijima uzvraća neukusnim performansom i kulturnim monopolizmom. Ustvari se parazitski hrani blizinom vladajućih i predstavlja budžetsku kozmetiku kulture. Kada mu se uskrate financije možete ga primijetiti kako vrišti od zabrinutosti i pljuje po onome koji mu je do jučer punio džepove. Odnosno, možemo reći da je riječ o atipičnom reketarenju, kriminalu.

… KADA ODE NA DESNO

Tip desno orijentiranog intelektualca je samoproglašeni kustos tradicije, pojavljuje se kad treba „sačuvati poredak“, rado priča o „državotvornosti“ i „kontinuitetu“, a vlastitu histeriju i razmaženost tretira kao naučnu metodologiju. Rječnik mu je pun klišeja o „identitetu“, „vrijednostima“, „naslijeđu“, ali je prazniji čim se traže konkretni rezultati. Religiju koristi kao dekor, historiju kao švedski sto selektivnih epizoda, a narod kao sigurnosni pojas za svaku neugodnu temu. Na pitanje korupcije odgovara „ne rušiti institucije“, na pitanje zloupotrebe moći „nije vrijeme za podjele“. Kad se traži empatija, nudi „pravnu državu“, kad se traži odgovornost, nudi „viši nacionalni interes“.

U kulturi preferira protokol i odlikovanja – akademije bez debate, komemoracije bez katarze, projekte s patetičnim patriotskim motivima. Hrani se blizinom kabineta i odbora, rotira se po savjetničkim tijelima, zaljubljen je u vlastitu ozbiljnost na fotografijama državnih protokola. U svojoj nutrini prezire harmoniku, divi se operi. Ego bi mu volio da zvuči kao arija u pratnji harfe, ali ustvari ga prepoznaju kao raštimane gusle. U javnosti je hrabar prema slabijem, obziran prema jačem, čuva reputaciju kao zastavu, uvijek je uz jarbol vlasti. Na vapaj za slobodom nudi „disciplinu“, a na potrebu za promjenom „strpljenje“.

U zbiru, i „lijevi“ i „desni“ dežurni intelektualac opslužuju isti mehanizam komfora. Razlika je u dekoru i parolama, funkcija ista, da prostor ostane klimatiziran, bez propuha koji bi mogao ući kao stvarna promjena.

Zapravo je suštinski problem vječna akrobatika između želje da se bude slobodan i navike da se bude prihvatljiv, svima i svakome. Sloboda traži lice, glas, i jasan  potpis na ličnoj karti. Prihvatljivost traži da sve to malo zamutimo kao bosanski lonac i da se bude sve pomalo, da se pliva kao knedlica u supici, između boranije i zrna graška. Kada govorimo o Bošnjacima, narod je to s moćnim refleksom preživljavanja, ali bošnjački intelektualci ga troše na izbjegavanje života.

ODRAZ SVOG ULIZICE LJUBIM

Ego u čistoj formi. Zaboravio je voljeti ljude, voli svoj odraz u njima. Hrani se komplimentima, lajkovima i strahom od isključenja. Od ljige do lignje, elastičan je sve do samouništenja. No, iza svakog ulizivanja stoji rana. Nekoć nije bio viđen. Ostala je pukotina, kroz nju je naučio prositi. Upravo kroz nju ulazi i svjetlo kad je ne skriva. Prepoznati treba da ovo nisi „ti“, ovo ne smije biti slika našeg „mi“, ovo je strah da ćemo nestati ako ne zadovoljavamo i udovoljavamo tome skupu „ja“. Ali jao, strahu se zahvalimo jer nas može sačuvati ako mu ne damo volan.

Primjećujemo li uopće tu olupinu naše tjelesine, gdje se grlo steže, kada glas omekša i rečenice se zaslade. Zastanimo i pitajmo se: „Koga sada pokušavamo kupiti? Čega se bojimo? Šta je ovdje istina?“ Recimo istinu o samima sebi najnježnije moguće. Vratimo se na dah. Ako pogriješimo, ispravljajmo. Ako nas ne vole, pustimo. Kada odraz popusti, pojavi se čisto nasmijano lice. Poštuje se bez klanjanja olupini tijela, bez tlačenja, voli se bez laskanja. Tada galerija likova nije zatvor, nego ogledalo kroz koje napokon izlazimo.

HISTORIJSKI PODSJETNIK

Da ne zaboravimo! U opsadnom dnevniku Sarajeva stoji i prosta dijagnoza o ignoriranju kao posljednjem stadiju odbacivanja stanja u kojem se nalaziš. To traje dok te zlo ne prisili da ga nazoveš pravim imenom. Prije toga ide duga faza samozavaravanja koja počiva na misli: “možda će samo proći”, “možda će se posramiti”. Neće. Tek kada mu staneš naspram, shvatiš koliko košta prešućivanje stanja opsade u kojoj smo danas sami sebi dželati. Zato neki s viškom savjesti, u miru, ponekad prizivaju bar malo one ratne bistrine u kojoj su ljudi nosili knjige u podrum kao da nose djecu. Neko je tada, pod granatama, stvarno stvarao čuda i zvao se književnik Alija Isaković. Nije imao ni “krov nad glavom”, a znao je da bez riječi nema jezika, bez jezika nema naroda. “Ako ovo opstane, bit će događaj”, zapisuje, jer su lingvisti “bježali od termina bosanski jezik kao đavo od krsta”.

Derviš Sušić u temu ulazi dublje, roveći po historiji, pa uzgoj dželata i uhoda u vlastitim redovima sažima do kosti. Lik koji dolazi da ubije velikog vezira kaže mu u oči da se bedemi ovog carstva kite ljudskim glavama i da je on volja te građevine – mozak i ruka koja kažnjava. A onda, jednim potezom, ruši logiku moći: možda uopće ne trebaju ni veziri, ni sultani, ni nad‑uprave, možda nam treba pravda koja ne proizvodi glave za bedeme. Kako to prevesti u našu svakodnevnicu? Jednostavno. Kad institucije izgube svrhu i preplave ih ulizice, diplome i plakete postaju ukrasi na zidu iza kojeg su naši vratovi. Elita koja se “kiti” bez odgovornosti upravo je ta scenografija iza koje raste budući dželat.

Očito je pristiglo vrijeme kada samo britka ironija može dokučiti sloj licemjerja. Tada se čovjek sjeti i Sušićeve dramske kratkoće i Isakovićevog opsadnog dnevnika koji je znao reći: “Gola stvarnost” – jer “sve ostalo je odvratna laž.” Ironija nije cinizam, to je oblik higijene u kulturi prezasićenoj šupljim riječima. Ali ironija nije cilj. Cilj je da se šutnja istjera iz institucija, da upravni odbori postanu upravni, da “književne večeri” postanu književnost, da “vjerska retorika” postane vjera koja znači djelo i mjeru. To je kultura odgovornosti. Tu naviku moramo vratiti pa kad kritiziramo pojavu, imenujmo je bez histeričnog linča i popravljajmo je bez samoprijezira.

A nama ostaje da zapamtimo mali, ali tvrdi niz za probavu; prepoznaj vlastitog dželata dok je još simpatičan. To je onaj koji ti kaže ono što želiš čuti, samo da bi sutra ostao zaboden tamo gdje te najviše boli. Zato ga je narod i nazvao dupelizom.