Amila Škorić je dugogodišnja prosvjetna radnica u Sisku, a posljednjih šest godina vodi nastavu bosanskog jezika i kulture po Modelu C. Naglašava da predmet nije samo jezik, nego tradicija, povijest i kultura, te upozorava da depopulacija i raspored sati najviše smanjuju broj učenika

Kad se školski hodnici isprazne i kad većina djece krene kući, u Sisku nekoliko učenika ostaje još malo. Ne zato što su kažnjeni, nego zato što čekaju nastavu bosanskog jezika i kulture po Modelu C. Tu priču već šest godina nosi Amila Škorić, profesorica koja je u sisačkim školama zaposlena 25 godina, a bosanski po Modelu C preuzela je, kako kaže, „otprilike“ prije šest.

Kad je Amila prvi put roditeljima i djeci ponudila izborni predmet bosanskog jezika i kulture, dobila je rečenicu koju su mnogi nastavnici Modela C čuli u svojim sredinama: „Što će na bosanski, to svi znaju.“

Ljudi zaista misle da je dovoljno što kod kuće govore „naški“, što je hrvatski srodan jezik. Ali Model C nije nastao da potvrdi kućni govor. Nastao je da napravi ono što kuća često ne može sama. Da tradiciju, povijest, geografiju i kulturnu sliku pretoči u znanje, kontinuitet i samopouzdanje.

„Pokušavamo objasniti da nije toliki naglasak na jeziku, nego da je tu više naglasak na tradiciji, na našoj povijesti, na geografiji… sve ono što bi trebali znati o svojoj matičnoj domovini“, kaže.

Ako se Model C želi shvatiti ozbiljno, onda se mora izgovoriti naglas da raspored je često najveća prepreka. „Jako je teško uklopiti u nastavu još ta dva sata izborne nastave. Djeca su dulje u školi“, kaže Amila. Roditelji rade, djeca imaju svoje obaveze, neki putuju, neki imaju treninge, neki su već iscrpljeni od redovne nastave. U teoriji, Model C je prava mogućnost. U praksi, Model C je često organizacijska borba.

Ove godine broj učenika je pao.

„Nažalost, ove godine je broj pao… osmaši su mi izašli. Prvašići se rijetko uključuju u te nove izborne predmete. Sad smo trenutno na broju sedam.“

Sedam djece. Nekome to zvuči malo, ali u manjinskom radu sedam djece je sedam priča koje nisu odustale. Sedam porodica koje su odlučile da identitet vrijedi još dva sata sedmično.

„Ovdje imamo taj pad učenika. Vide se naši odlasci u inostranstvo… mlade porodice školuju djecu u Njemačkoj, u Austriji. Izgubili smo jako, jako puno djece.“

Ovo nije samo bošnjački problem, ali za manjinske programe je posebno bolan jer kad ode porodica, ne ode samo broj učenika. Ode i budući član zajednice, budući nositelj jezika, kulture, običaja.

Amila procjenjuje da bi se, u najboljem slučaju, možda moglo doći do „dvadesetak“ učenika, ali naglašava da je to ukupno na pet škola. To je važno jer pokazuje koliko je nastavnik Modela C često i logističar, i koordinator, i putnik između škola, a ne samo osoba koja „drži čas“.

Jedno od pitanja koje se u praksi uvijek otvara jeste: da li djeca biraju vjeronauk ili „nacionalno-kulturni“ predmet, da li se to doživljava kao konkurencija.

Amila je vejroučiteljica te nema dilemu: „Ne vjerujem da bi to trebalo ikako biti u sukobu. Njegujemo vjerski identitet koji nam je važan, ali djeca trebaju njegovati i našu nacionalnu stranu.“

„Zadnje dvije godine je bolje, dobili smo izlete, najavljuju se udžbenici, to su sad neke stvari kojima ih možete dobiti i motivirati“, kaže svjesna da djeca žive u vremenu konkurencije pažnje, putovanja, ekrana i brzih sadržaja. Ako želimo da ostanu u programu, moramo im dati iskustvo koje pamte, a to je terenska nastava i zajednički događaj. I tu se vidi važnost Nacionalne koordinacije i organizovanijeg pristupa na nivou Hrvatske.

Kad slušate Amilu Škorić, shvatite da je Model C u Sisku istovremeno i školski predmet i mala, uporna borba protiv zaborava, protiv rasporeda, protiv umora, protiv odlazaka, protiv ravnodušnosti. Sedam učenika je sadašnja stvarnost. Dvadesetak je za sada mogući maksimum na pet škola. A Amila ne obećava čuda. Ne govori o velikim planovima bez pokrića. Govori o onome što je vidjela vlastitim očima, kad se roditeljima objasni, kad se raspored nekako složi, kad djeca dobiju iskustvo izleta i zajedništva – stvari krenu na bolje. U manjinskom radu, to „krene na bolje“ je često najveća pobjeda.