U Minabu, pod prašinom uništene škole Shajareh Tayyebeh, leži dokaz o neuspjehu moderne civilizacije. „Dobro drvo“ je posječeno bombama od jedne tone i algoritmima koji ne poznaju razliku između vojnika i djeteta. Ako međunarodno pravo više ne važi u Iranu i Gazi, ono ne važi nigdje. To je lekcija koju Evropa i ostatak svijeta moraju naučiti prije nego što postane prekasno

Shajareh Tayyebeh na perzijskom jeziku znači „dobro drvo“. To je plemenito ime za osnovnu školu, poput one u Minabu na jugu Irana, koja je po njemu dobila ime. Unutar njenih šarenih zidova, 28. februara, prvog dana rata, ubijeno je 165 djece i pet učitelja, prema zvaničnim iranskim podacima. Većina žrtava bile su djevojčice. Bio je to prvi školski dan u sedmici, koja u Iranu počinje subotom.

Kada je prva bomba pogodila zgradu, jedan od učitelja i direktor pokušali su skloniti grupu učenika u dvoranu za molitvu, vjerujući da su armirani zidovi tog dijela zgrade sigurniji. Tada je uslijedio drugi projektil. Krov i gornji sprat zgrade srušili su se prema unutra, sahranjujući djecu staru između sedam i dvanaest godina. Preživjelo je samo njih 95. Ostali su ostali pod tonama betona, mnogi sa ruksacima još uvijek na leđima. Prizor dječije ruke koja viri iz prašine ili redovi tijela umotanih u bijele ćefine čine paralelu s Gazom neizbježnom i tehnički preciznom.

Sjedinjene Države priznale su napade na ciljeve koji pripadaju mornarici Iranske revolucionarne garde u regiji Minab tog istog dana. Bombardovana škola nalazila se unutar kompleksa ove paralelne vojne strukture, iako je fizički bila odvojena visokim zidovima i posjedovala potpuno zasebne ulaze za civilnu populaciju.

Do subote, kada je američki predsjednik Donald Trump direktno okrivio Iran za samu činjenicu da je škola pogođena, sugerišući da je služila kao „ljudski štit“,Washington je samo šturo navodio da će „istražiti“ incident. Pete Hegseth, ministar odbrane, ponavljao je doktrinu da njihova vojska „ne cilja civile“. Ipak, preliminarni izvještaji Pentagona, čije je dijelove otkrio Reuters, ukazuju na to da je misija planirana uz svijest o prisustvu civilnih objekata u neposrednoj blizini primarnih meta.

Škola u Minabu nije bila izolovan incident u ratu koji je ove subote navršio sedam dana. Istog dana, još jedan učenik poginuo je u školi za dječake u Abyeku, u sjevernoj provinciji Qazvin. Dan kasnije, bolnice Khatam al-Anbiya i Gandhi, kao i zgrada iranskog Crvenog polumjeseca u Teheranu, pretrpjeli su teška strukturna oštećenja od precizno navođenih projektila. U još jednoj jezivoj sličnosti s događajima u Pojasu Gaze, jedan od potpuno uništenih odjela u bolnici Gandhi bio je onaj za vantjelesnu oplodnju. To je mjesto gdje su hiljade Iranaca, suočene s visokim stopama neplodnosti u regiji, polagale nade u nastavak loze. Uništavanje ovakvih centara nosi duboku simboličku i demografsku poruku koja nadilazi čistu vojnu logiku uništenja infrastrukture.

Ovi civilni ciljevi čine dio duge liste koju su ove sedmice objavili čak i lokalni mediji tradicionalno kritični prema režimu, poput dnevnog lista Shargh. Lista je iscrpna: predškolske ustanove u predgrađima Teherana, bolnice Motahari i Vali-e Asr, specijalizovani centar za neonatalnu njegu Amneh, te stambeni blokovi u Isfahanu.

Čak su i javni parkovi, poput onih opremljenih samo ljuljačkama i dječijim penjalicama, postali mete. Sjedinjene Države su, prateći izraelski obrazac iz prethodnih sukoba, napale i ključno postrojenje za desalinizaciju vode na otoku Qeshm, što je iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi okarakterisao kao pokušaj izazivanja humanitarne katastrofe kroz uskraćivanje osnovnih resursa.

Trita Parsi, iransko-američki ekspert, upozorio je na hipotezu da su određeni ciljevi, poput „Police Parka“ u Teheranu, pogođeni isključivo zbog svojih naziva. Pretpostavlja se da su algoritmi vještačke inteligencije, zaduženi za brzu selekciju meta bez adekvatnog ljudskog nadzora, riječ „Police“ (policija) automatski klasifikovali kao legitimnu vojnu ili bezbjednosnu metu. Pir Hossein Kolivand, predsjednik iranskog Crvenog polumjeseca, procijenio je u četvrtak da je bombardovano 3.643 civilna objekta. Od tog broja, preko tri hiljade su privatni domovi. Broj poginulih u cijeloj zemlji popeo se na 1.300, a UNICEF je potvrdio da 181 žrtvu čine djeca.

Ovi napadi ne mogu se pravno opravdati. Međunarodno humanitarno pravo nalaže strogo razlikovanje između vojnih i civilnih ciljeva. Čak i ako se vojni cilj nalazi u blizini civilnog, princip proporcionalnosti zabranjuje napad ako je očekivana šteta po civile veća od direktne vojne koristi. Izrael i SAD trenutno demonstriraju „apsolutni prezir“ prema ovim normama, brišući linije koje su decenijama razdvajale moderno ratovanje od totalnog uništenja.

Iranske vlasti u mnogim zonama prekinule su pristup internetu, čime su građani ostali uskraćeni za informacije o tome koja će područja biti sljedeća na udaru. Washington je, s druge strane, pojačao intenzitet upotrebom bombi teških jednu tonu. Takvo oružje ima radijus totalne destrukcije od 400 metara, što u gusto naseljenim urbanim centrima poput Teherana ili Tabriza neminovno dovodi do masovnih civilnih žrtava.

U Iranu je na djelu scenario iz Gaze. Iako je Iran suverena država s golemom teritorijom i 90 miliona stanovnika, retorika i taktika su identične onima korištenim u maloj palestinskoj enklavi. Ključni dokaz za ovu tezu je povratak „mesijanskog narativa“. Benjamin Netanyahu je, posjećujući ruševine skloništa u Beit Shemeshu, ponovio biblijsku referencu na Amalečane. Ova referenca, koja poziva na istrebljenje muškaraca, žena, djece i dojenčadi neprijateljskog naroda, služi kao ideološko gorivo za vojne operacije koje ne poznaju ograničenja.

Novi podaci potkrepljuju sumnje da se vještačka inteligencija koristi za drastično ubrzanje ciklusa bombardovanja. Britanska nevladina organizacija Airwars navodi da je u prva četiri dana rata pogođeno 4.000 ciljeva. To je dvostruko više nego u istom periodu ofanzive na Gazu. Ovakav tempo fizički je nemoguć za ljudske timove analitičara. Vjeruje se da je Pentagon, uprkos Trumpovoj zvaničnoj naredbi o raskidu ugovora s kompanijom Anthropic, nastavio koristiti napredne jezičke modele i algoritme za analizu satelitskih snimaka i obavještajnih podataka.

Mariarosaria Taddeo, profesorica digitalne etike na Oxfordu, upozorava na opasnost od sistema kao što je Lavender. Ovaj program je u testnim fazama pokazao stopu greške od 10%. U kontekstu Irana, to znači da je na svakih hiljadu meta, njih stotinu odabrano pogrešno. „Kada uvodimo neprozirne tehnologije u sukob, mi ne samo da povećavamo broj žrtava, već stvaramo vakuum u odgovornosti“, objašnjava Taddeo. Ako algoritam označi školu kao metu, ko snosi krivicu? Generali koji su pritisnuli dugme ili programeri koji su napisali kod? Ova „automatizacija smrti“ omogućava političkim liderima da se distanciraju od direktnih posljedica svojih odluka, tretirajući masakre kao tehničke propuste u softveru.

Rat protiv Irana nije preventivna operacija, već rat agresije koji su pokrenuli Donald Trump i Benjamin Netanyahu u trenutku kada su diplomate u Ženevi još uvijek pokušavale spasiti mir. Trumpova odluka da udari prva poništila je mjesece mukotrpnih pregovora. Važno je naglasiti: osuda ovog napada nije odbrana teokratskog režima u Teheranu. Iranska vlast je decenijama gušila prava vlastitog naroda i izvozila nestabilnost. Međutim, rješenje za pad diktature ne može biti potpuno uništenje države i njenih građana. Haos koji bi proizašao iz kolapsa Irana pod kišom bombi doveo bi do nezapamćene izbjegličke krize i globalnog ekonomskog šoka.

Budućnost iranske populacije sada visi o koncu, zavisna o Trumpovim promjenjivim raspoloženjima. Jednog dana on poziva na narodni ustanak, drugog nudi pregovore s preostalim funkcionerima, a trećeg prijeti „potpunim uništenjem“. Nedostatak jasnog strateškog plana ukazuje na to da je primarni motiv demonstracija moći i fascinacija vojnom superiornošću. U tom vakuumu, jedini sigurni dobitnici su Netanyahu i njegovi ekstremno desni saveznici, koji godinama lobiraju za ovaj sukob kako bi Izrael postao neprikosnoveni hegemon u regiji.

Evropa je, u međuvremenu, paralizovana. Dok je Vlada Španije od početka bila jasna u osudi rata, ostatak kontinenta luta između kontradiktornih izjava. Emmanuel Macron je u razmaku od nekoliko sati prešao put od ratobornih izjava do uvjeravanja javnosti da „Francuska nije u ratu“. Evropski lideri se suočavaju s činjenicom da njihovi građani, prema anketama, u ogromnom procentu odbacuju ovu intervenciju.

Ipak, Brisel još uvijek nema zajedničku poziciju. Napad na Kipar služi kao posljednje upozorenje da se rat neće zaustaviti na granicama Bliskog istoka. Bez jedinstvenog evropskog odgovora koji bi se suprotstavio logici totalnog rata, kontinent rizikuje da postane pasivni posmatrač, ili još gore, saučesnik u sukobu čije će se posljedice osjećati generacijama.

U Minabu, pod prašinom uništene škole Shajareh Tayyebeh, leži dokaz o neuspjehu moderne civilizacije. „Dobro drvo“ je posječeno bombama od jedne tone i algoritmima koji ne poznaju razliku između vojnika i djeteta. Ako međunarodno pravo više ne važi u Iranu i Gazi, ono ne važi nigdje. To je lekcija koju Evropa i ostatak svijeta moraju naučiti prije nego što postane prekasno. Ratna mašina, jednom pokrenuta mesijanskom retorikom i vještačkom inteligencijom, ne gasi se lako. Zahtijeva stalni priliv novih meta, novih teritorija i novih opravdanja, dok od „dobrog drveta“ ne ostane samo pepeo.