Dok se „Plan A“ o brzoj smjeni vlasti u Teheranu urušava pod težinom sopstvene nepreciznosti, SAD i Izrael povlače riskantan potez: naoružavanje etničkih manjina na marginama Islamske Republike. Je li kurdska karta put ka pobjedi ili uvod u „majku svih strateških grešaka“ koja će regiju pretvoriti u trajno ratište?

Kada se u budućnosti bude sastavljala ljestvica najbolje planiranih vojnih operacija 21. stoljeća, rat protiv Irana sasvim sigurno neće biti među njima. Iz perspektive Washingtona, kampanja ostaje lišena jasno artikuliranih ciljeva, dok strategija “plana B”, oslanjanje na etničke manjine, prijeti pretvaranjem regije u trajni poligon za državu u raspadu.

Sukob koji se trenutno odvija na Bliskom istoku pati od hroničnog nedostatka političke koherentnosti. Washington, uprkos decenijama simulacija i doktrinarnih priprema, i dalje ne uspijeva definirati što tačno predstavlja pobjedu u Iranu. Da li je to promjena režima, degradacija nuklearnih kapaciteta ili potpuna društvena rekapitulacija? Dok odgovori izostaju, operativni vakuum popunjava se improvizacijama koje bi mogle imati dalekosežne historijske posljedice.

Prvobitni “Plan A”, koji je forsirala administracija Donalda Trumpa, bio je derivat strategije primijenjene u Venezueli: eliminacija ključnih figura režima u nadi da će se preostali pragmatični lideri privoljeti na pregovarački stol. Međutim, preciznost modernog naoružanja pokazala se kao strateška kletva. Napadi koji su uklonili ajatolaha Hameneija eliminisali su i čitav sloj onih koji su trebali biti sagovornici za “dan poslije”.

“Većina ljudi koje smo imali na umu je mrtva”, izjavio je Trump novinarima u Ovalnom uredu, s rezignacijom koja više priliči promatraču nego arhitektu operacije. Njegova opaska o “trećem talasu” lidera koje niko ne poznaje precizno oslikava problem, Washington je uništio hijerarhiju, ali nije uspio instalirati alternativu. U odsustvu centralne vlasti, Iran nije postao kooperativan; postao je reaktivan na najdestruktivniji mogući način.

Teheran je aktivirao svoju najočitiju polugu moći: kontrolirani ekonomski haos. Zatvaranje Hormuškog tjesnaca i ciljani napadi na energetsku infrastrukturu širom regije već su izazvali tektonske poremećaje na globalnom tržištu nafte i plina. Ne radi se samo o trenutnom skoku cijena. Nemogućnost izvoza sirove nafte prijeti trajnim oštećenjem bušotina. U Iraku je taj rok kraći od sedam dana, dok Saudijska Arabija ima nešto više od dva mjeseca prije nego što konzervacija postane tehnički neodrživa. Ponovno uspostavljanje opskrbe nakon takvih prekida je proces koji traje godinama, ostavljajući globalnu ekonomiju u stanju trajne energetske nesigurnosti.

Suočeni s neuspjehom vazdušnih kampanja da izazovu kapitulaciju i svjesni da bi kopnena invazija po modelu Iraka iz 2003. zahtijevala resurse koji trenutno nisu mobilisani, SAD i Izrael su se okrenuli “Planu B”. Fokus je sada na naoružavanju kurdske insurgencije kao mehanizma za unutrašnju destabilizaciju.

Ova strategija nije nova, ali je njezina trenutna magnituda bez presedana. Okosnicu čine kurdske organizacije koje operišu duž iransko-iračke granice. U februaru, neposredno prije početka kampanje, pet frakcija različitih ideoloških predznaka formiralo je Koaliciju političkih snaga iranskog Kurdistana. Nedavno im se pridružila i Komala, organizacija komunističke orijentacije, što ukazuje na to da su ideološke razlike privremeno potisnute u korist zajedničkog vojnog cilja.

Izvještaji CNN-a i The New York Timesa potvrđuju da CIA već duže vrijeme radi na opremanju ovih grupa. Cilj je jasan: stvoriti front koji će prisiliti iranske oružane snage (Artesh) i Revolucionarnu gardu (Pasdaran) da preusmjere resurse s gušenja protesta u unutrašnjosti na zaštitu granica. Ipak, vojni analitičari upozoravaju na limitiranost ovog pristupa. Kurdi su dobili lako naoružanje, jurišne puške i protivoklopna sredstva, ali bez teške artiljerije, tenkova i vazdušne podrške, njihova sposobnost da zauzmu i drže teritorij protiv organizirane vojske je praktično ništavna.

Dok se Washington koleba, Tel Aviv djeluje s hirurškom nemilosrdnošću. Za Izrael, cilj nije demokratski Iran, već razbijeni Iran. Visoki zvaničnici Izraelskih odbrambenih snaga (IDF) ne skrivaju da je namjera totalno uništenje stubova režima: Revolucionarne garde i Basij milicija. Danny Citrinowicz iz Instituta za nacionalne studije sigurnosti u Tel Avivu bio je brutalan u svojoj iskrenosti: “Ako možemo izazvati građanski rat, sjajno. Izrael ne može biti manje briga za stabilnost Irana.”

Ovaj pristup stvara duboke pukotine unutar same američke administracije. Dok Pentagon, preko sekretara Petera Hegsetha, pokušava održati distancu od naoružavanja specifičnih milicija, državni sekretar Marco Rubio sugerira da se “s Izraelcima nikad ne zna”. Ova diskrepancija u komunikaciji može biti rezultat birokratskog haosa, ali i namjerna psihološka operacija. Javno objavljivanje “tajnih” planova služi stvaranju paranoje u Teheranu, tjerajući režim na brutalne represije koje dodatno erodiraju njegov međunarodni legitimitet.

Plan o podsticanju pobune manjina ne staje na Kurdima. Tu su i Baluči na jugoistoku (grupa Jaish Al-Adl, sada pod imenom Narodni front boraca) i Arapi u regiji Khuzestan (Ahwazi jedinice). Čak su se i Mojahedin-e Khalq (MeK), decenijama izolovani, reaktivirali kroz mreže unutar zemlje, izvodeći sabotaže molotovljevim koktelima.

Međutim, ovdje matematika udara u zid realnosti. Kurdi čine manje od 10% populacije, Baluči i Arapi po 2%. Ukupno, ove manjine predstavljaju manje od 15% od 90 miliona stanovnika Irana. Bez učešća perzijske većine i azerbejdžanske manjine (koja čini 16% i duboko je integrisana u strukture moći, uključujući i samog ajatolaha Hamneija), svaka insurgencija ostaje na nivou perifernog uznemiravanja.

Štaviše, postoji realna opasnost od kontraefekta. Ako većinski Perzijanci i Azeri dožive kurdski ustanak kao egzistencijalnu prijetnju integritetu države, mogli bi se zbiti oko režima, čak i ako ga preziru. Dodatno, Turska, kojoj je jačanje bilo kojeg kurdskog entiteta noćna mora, mogla bi intervenirati na strani iranskih azera, stvarajući uslove za višestruki građanski rat koji bi se prelio preko svih granica.

Strategija zasnovana na podsticanju etničkog nasilja je “majka svih strateških grešaka”. To je put koji gotovo garantovano vodi ka statusu “failed state”, propale države na hiljadu kilometara kvadratnih.

Dok se dim iznad iranskih energetskih postrojenja i kurdskih planina ne razilazi, postaje jasno da je Washington ušao u sukob bez izlazne strategije. “Plan B” se sprovodi ne zato što je dobar, već zato što je jedini preostali nakon što je “Plan A” spalio sve mostove za pregovore. Historija nas uči da se insurgencije lako pokreću, ali se rijetko kada kontrolišu onako kako su njihovi sponzori zamislili u klimatizovanim sobama Washingtona ili Tel Aviva.

IZVOR: agencije, El Confidencial