Drama francuskog nobelovca Pravednici i film Stevena Spielberga Minhen promišljaju o tome kako nasilje i osveta na kraju progutaju one koji ih provode

Albert Camus, dobitnik Nobelove nagrade za književnost i jedan od pisaca 20. stoljeća koji je ostavio najdublji trag, premijerno je 1949. izveo Pravednike. Drama inspirisana stvarnim događajima govori o grupi terorista koji planiraju atentat na ruskog velikog kneza. Dvoje među njima, idealisti Dora (koju je na premijeri tumačila María Casares) i Kaliayev, zaljubljeni su, ali spremni da žrtvuju sve, i ljubav i život, za viši cilj: nadu da će donijeti slobodu i pravdu ruskom narodu. Ipak, francuski pisac i romanopisac u taj je kratki tekst uspio utkati sve kontradikcije i dileme političkog nasilja, pa i onda kada se brani “pravedna” stvar.

Kada kočija s vojvodom i vojvotkinjom prolazi, Kaliayev ne uspijeva baciti bombu jer s njima putuju i dvoje djece, dilema koju će Brian De Palma decenijama kasnije kopirati u ključnoj sceni Lica s ožiljkom, kada Tony Montana odbija ubiti političara jer su s njim u autu djeca. To vodi ka najvažnijoj sceni u drami, u kojoj se Dora i Kaliayev suprotstavljaju fanatiku Stepanu, koji tvrdi da je svaka smrt opravdana višim ciljem. Evo nekoliko odlomaka iz tog ključnog trenutka:

Kaliayev: Ako odlučite ubiti tu djecu, čekat ću ispred pozorišta i sam baciti bombu na mrtvačka kola. Znam da neću promašiti. Donosite odluku, a ja ću poslušati organizaciju.

Stepan: Organizacija ti je naredila da ubiješ velikog kneza.

Kaliayev: Istina, ali nije tražila da ubijem djecu.

Dora: Otvori oči i shvati da bi organizacija izgubila svu moć i utjecaj kad bi makar i na trenutak tolerisala da naša bomba ubije djecu.

Stepan: Nemam dovoljno srca za te sitnice. Kada jednog dana odlučimo zaboraviti na djecu, tog dana ćemo postati gospodari svijeta i revolucija će pobijediti.

Foka: Tog dana revolucija će biti omražena od cijelog čovječanstva.

Dora: Prihvatili smo da ubijemo velikog kneza jer bi njegova smrt mogla dovesti do vremena u kojem ruska djeca više neće umirati od gladi. I to je već dovoljno teško. Ali smrt vojvodinih nećaka neće spriječiti nijedno dijete da umre od gladi. Čak i u destrukciji postoji red, postoje granice.

Nemoguće je danas, u danima užasa u Izraelu i Gazi, ne misliti na ovu scenu. Također i na film Minhen Stevena Spielberga, možda najhrabriji i najsloženiji rad američkog reditelja. Premijerno je prikazan 2005, u jeku “rata protiv terora” Georgea W. Busha, kada je američka administracija masovno kršila ljudska prava nakon terorističkih napada 11. septembra 2001, a invazija na Irak, zasnovana na lažima, pretvarala se u katastrofu.

Spielberg, oslanjajući se na scenarij Erica Rotha i Tonyja Kushnera, pripovijeda priču o tome kako je Izrael, pod vladom Golde Meir, poslao grupu agenata Mosada da ubiju idejne vođe masakra nad izraelskim olimpijskim timom u Minhenu 1972. godine. Film promišlja o osveti i ostavlja da lebdi u zraku ideja da, kada država prekorači vlastite zakone da bi branila pravednu stvar, na kraju biva proždrta vlastitom kontradikcijom.

Pokrećući operaciju, lik Golde Meir izjavljuje: “Svaka civilizacija mora doći do kompromisa sa vlastitim vrijednostima.” Ali, na kraju filma, vođa operacije zaključuje: “Svakog čovjeka kojeg smo ubili zamijenio je neko gori. Na kraju ovoga nema mira, bez obzira šta misliš. I znaš da je to istina.” Posljednja scena filma prikazuje Blizance među neboderima juga Manhattana, podsjećajući da ta osveta nije zaustavila terorizam, već, naprotiv, doprinijela uništenju vrijednosti za koje su oni koji su je provodili tvrdili da ih brane.

IZVOR: El Pais