U razgovoru s Laylom Al Rajabi Šoštarac, Karlovčankom palestinskih korijena i inženjerkom medicinske radiologije, otkrivamo porodičnu povijest razorenu izraelskom okupacijom, iskustva putovanja u Hebron i nevidljive mehanizme diskriminacije koje palestinske obitelji žive već generacijama.

Fotografije: Stipe Majić / Časopis Bosna

Layla Al Rajabi Šoštarac, inženjerka medicinske radiologije i Karlovčanka palestinskih korijena, nosi u sebi dvije geografske i dvije emotivne domovine. Njezina porodična povijest započinje dolaskom njezina oca u Zagreb 1968. godine kada je, kao mladić iz siromašne palestinske obitelji, krenuo prema Europi s jedinom ambicijom koju nitko ne može oduzeti: obrazovanjem.

POČETAK JEDNE NEOBIČNE SUDBINE

Njezin otac učio je hrvatski jezik nevjerojatnom brzinom – savladao ga je, kaže Layla, već za četiri mjeseca. Upisao je i u roku završio medicinu, i to uz paralelni rad preko Student servisa, prihvaćajući svaki posao koji se mogao uskladiti s fakultetom.

„Uvijek je govorio: ‘Obrazovanje je nešto što ti nitko ne može oduzeti.’ Toliko je dobro govorio hrvatski da nitko tko ga ne poznaje ne bi pomislio da mu to nije materinji jezik.“

Zagreb ga je, priča Layla, lijepo prihvatio. Grad je tada bio puno otvoreniji prema stranim studentima, dolazili su iz brojnih arapskih zemalja, jer je studiranje ovdje bilo pristupačnije nego na Zapadu. Paradoksalno, danas je situacija obrnuta. Godine 1974., nakon završenog studija, njezin se otac vratio u Palestinu. Ali umjesto početka medicinske karijere, dočekala ga je represija.

„Zatvorili su ga jer ne žele visokoobrazovane Palestince. Bio je u zatvoru mjesec i pol. Jedini uvjet bio je: ili ostaje u zatvoru, ili napušta Palestinu zauvijek.“

Izabrao je slobodu i povratak u Hrvatsku. Najprije se zaposlio u Dugoj Resi, zatim u Karlovcu, gdje će osnovati porodicu i provesti ostatak života.

SUSRET KOJI JE POSTAO PORODIČNA LEGENDA

Njezini roditelji upoznali su se, gotovo filmski, u ambulanti.

„Mama je dovela svoju staru tetu na pregled. Tamo je bio moj otac i tako je počelo.“

Iako je kasnije dobio dozvolu za privremeni boravak u Palestini te pokušao ponovno graditi život tamo, ubrzo je shvatio da su uvjeti nepodnošljivi: svakodnevno ponižavanje, vojska, naoružani doseljenici, stalna opasnost na cesti. Nije želio da Layla i njezina braća rastu u takvom okruženju.

Njegov odlazak u Palestinu 1994. bio je kratkotrajan te se 1995. vraća u Hrvatsku, gdje nastavlja raditi i živjeti do smrti 2013. godine. Po vlastitoj želji, pokopan je u Palestini. Layla nikada nije živjela u Palestini, ali je redovito odlazila, gotovo svako ljeto, najduže po tri mjeseca, uvijek do isteka vize.

„Nije uvijek bilo jako loše. Nekad bolje, nekad gore. Ali uvijek je bilo nešto.“

Pričajući o tim posjetima, donosi konkretne slike neravnopravnosti. Njezina obitelj nije je smjela dočekati na aerodromu u Tel Avivu jer Palestinci imaju zelene tablice i ne smiju voziti u ta područja. Morali su unajmljivati izraelskog vozača sa žutim tablicama. Muškarci stariji od 16 godina potrebovali su posebnu dozvolu čak i za izlazak iz svog gradića. „Doći po kćer na aerodrom“, kaže Layla, nije bio opravdani razlog.

PRVO SUOČENJE SA STRAHOM

Jedan događaj posebno se urezovao u njezino pamćenje. Imala je 13 godina kada se porodični automobil našao pred betonskim barikadama, a odmah iza njih – izraelski vojnici s uperenim puškama. „Morali smo izići iz auta s rukama u zraku. Tražili su nekoga, pregledavali dokumente… Bila sam prestravljena.“ Za njih su barikade i check-pointovi bili svakodnevica; za Laylu – šok.

U jednom periodu Hebron je bio potpuno zatvoren, bez prava ulaska i izlaska. U drugom, njezin brat i sestra, iako hrvatski državljani, tjednima nisu mogli dobiti dozvolu za povratak preko Tel Aviva. Svakodnevno su odlazili u vojnu bazu, satima čekali, dok su izraelske vlasti ignorirale i diplomatske intervencije. Tek nakon tri do četiri tjedna stigao je noćni fax: mogu izići.

„Mi smo satima prolazili provjere… od check-pointa do check-pointa, dok nas nisu pustili u slobodnu zonu. Ja sam mogla putovati jer sam imala samo hrvatsko državljanstvo.“

Danas Layla, njezina braća i osnovane obitelji i dalje žive u Karlovcu. Palestinska stvarnost, kaže, ostaje dio njih, ali Hrvatska je njihov dom.

Layla govori o Hebronu bez patetike, ali s preciznošću. Ekonomija je slaba, nezaposlenost visoka, a većina zaposlenih ovisi o međunarodnoj pomoći koja financira strukture palestinske samouprave.

„Tamo je jako veliki postotak nezaposlenih. Najviše je zaposlenih u državnim službama financiranima izvana. Moj tata je radio tri posla, privatnu ambulantu s kolegama, opću bolnicu i ginekološku.“

U Hebronu je, kaže, takav ritam uobičajen: oni koji mogu raditi rade za trojicu.

OTAC KAO MORALNA VERTIKALA

Kroz razgovor, Layla se iznova vraća na svog oca. Njegova biografija – siromašno djetinjstvo, obrazovanje stečeno samostalnim radom, ponovna izgradnja života u Hrvatskoj, i konačni povratak u Palestinu oblikovala je i nju, i njezinu braću i sestru.

„Bio mi je uzor. Strog i pravedan, kako bi sestra rekla. Pričao je da je nosio opanke od stare automobilske gume. Nama je zato priuštio sve.“

Njegova popularnost u Hebronu bila je golema, a kada je preminuo, na dženazi se okupilo dvije tisuće ljudi. Layla taj prizor spominje s vidnom emocijom. Posjete ocu u Palestini bile su, posebno prvih godina, pune kontradikcija: turistička razgledavanja ljepota regije, Crveno i Mrtvo more, Tel Aviv, Jafa, Jeruzalem, ali bez oca, jer nije imao dozvolu kretanja. Umjesto njega, pratili su ih prijatelji i međunarodni promatrači.

„Jedan od njih bio je Norvežanin iz TIPH-a. Oni su promatrali život Palestinaca u okupiranom Hebronu. Ne mogu to nazvati suživotom.“

U centru grada, tada i danas, nalazi se naselje izraelskih doseljenika – oko 400 ljudi, koje štiti 2000 vojnika. Taj dio grada potpuno je zatvoren za Palestince.

Laylina priča donosi i drugu dimenziju palestinske dijaspore, jednu snažnu porodičnu koheziju. „Moja obitelj je jako povezana. Brat i sestra su mi najbolji prijatelji. Mi smo stalno zajedno. Prijatelji kažu da smo čopor.“ Ona se ne srami reći da joj je i u tinejdžerskoj dobi bilo normalno ići s majkom na kafu – nešto što drugima nije bilo razumljivo.

U vezi arapskog jezika, priznaje, nije dvojezična, ali je dublje povezana nego što bi netko mogao pomisliti. „Ne znam ga dobro, ali kada dođem u Palestinu, progovorim za čas.“

Upisala je i tečaj arapskog na Filozofskom fakultetu kako bi naučila pisati, ali govori samo osnovno. Razlog je dobro poznat svima koji se susreću s arapskim svijetom: razlika između književnog jezika i lokalnih dijalekata.

Njezin otac govorio je savršeni književni arapski, ali u Hebronu je koristio lokalni dijalekt Zapadne obale.

ZAPADNA OBALA DANAS

Kada Layla govori o Zapadnoj obali, čini to bez dramatiziranja; njene rečenice precizne su, gotovo doslovno dokumentarističke. Posljednji put bila je 2019. i kaže da krajolik nije prepoznala.

„Od 2013. do 2019. toliko se izgradilo. Gdje su nekad bila brda i zelenilo, sada su ilegalna naselja.“

Put od Hebrona do Ramale, koji je prije trajao sat vremena, danas ponekad traje četiri sata – zbog barikada, prepreka i kontrolnih punktova. Opskrba vodom jedna je od najtežih tema: „Ne znam je li itko ikada napunio kadu. Ljudi dobivaju možda trećinu propisane količine vode.“ Struja nestaje često, ovisno o sukobima, a ulaz robe, vode i hrane podložan je političkim restrikcijama.

I onda dolazi niz rečenica koje se čitaju kao neumoljivi sociopolitički atlas: zabranjeno je ribarenje u vlastitom moru u Gazi, zabranjeno je skupljanje kišnice, kalorijski unos stanovnika Gaze propisan je „po glavi“, administrativni pritvor djece bez optužnice znači po šest mjeseci uz beskonačno produljenje, svjedočanstva o fizičkom i psihičkom nasilju nad maloljetnicima… Sve to Layla izgovara mirno, ali analitički.

„Njima je to svakodnevni život. Nama je to šok kad dođemo. Njima je normalno.“

Jedna njezina teta živjela je odmah uz naselje Kiryat Arba, gdje je svakodnevica bila sastavljena od racija, vojske i opasnosti. Izlaz iz kuće vodio je izravno prema vojnom punktu. Jedan detalj posebno uznemiruje njezino sjećanje: spomenik Baruchu Goldsteinu, američkom liječniku i doseljeniku iz SAD-a koji je 1994. u Ibrahimovoj džamiji ubio 29 Palestinaca i ranio još 120 ljudi dok su bili u molitvi.

„Preživjeli su ga savladali i pretukli do smrti. Doseljenici su mu podigli spomenik.“ Layla pravi jasnu razliku između Židova i doseljenika: „Mi ih zovemo doseljenici, a ne Židovi. Nisu svi Židovi doseljenici.“

Među mnogim teškim prizorima palestinske svakodnevice, u njezinu se sjećanju nalazi i jedan trenutak apsurda, gotovo filmski. Kada su prvi put išli prema Zidu plača, prošli su niz detektora i punktova. U tom trenutku jedan vojnik na engleskom ih je pitao odakle su. A zatim rekao: „Ja sam iz Bosne.“

Bio je to Sarajlija u izraelskoj vojsci. Četvoro Karlovčana i jedan Bosanac pod kacigom izraelskog vojnika, slika koja govori o nevjerojatnoj fluidnosti identiteta na Bliskom istoku.

AKTIVIZAM U HRVATSKOJ

Layla je članica Inicijative za mir i slobodu Palestine, hrvatske organizacije osnovane 2021., koja djeluje kroz skupove, prosvjede i javne tribine. Njezin angažman nije profesionalan, nego duboko osoban.

„Imam obitelj, djecu, putujem na relaciji Karlovac–Zagreb, ali koliko god mogu pokušavam da se i moj glas čuje, osobito sada kad su Palestinci toliko dehumanizirani.“

Medijska slika, kaže, snažno utječe na percepciju: „Za Izraelce će pisati da su masakrirani, a za Palestince da su poginuli. Poginuli – kao u prometnoj nesreći. Već ti naslovi mijenjaju svijest čitatelja.“

Na društvenim mrežama susreće se s mržnjom koja je, kako kaže, često rezultat neznanja i višedecenijske stereotipizacije Arapa kao terorista. Međutim, za Palestince domovina nije samo prostor – to je osjećaj, sjećanje, naslijeđe. Layla se prisjeća oca koji je slušao stare arapske pjesme, uvijek s tugom u pogledu: „Kad pjesma kaže habibti, ljubavi, to se odnosilo na domovinu, ne na ženu.“

Palestinci koji su prognani 1948. nikada se nisu mogli vratiti. Njihova djeca i unuci rođeni su u Jordanu, u Libanonu, u Europi. „Procjenjuje se da je Palestinaca u dijaspori više od šest milijuna“, kaže naša sugovornica i dodaje da je njihova rasutost postala sastavni dio palestinskog identiteta – i trauma koja se nasljeđuje.

No, što međunarodne organizacije mogu – i ne mogu? Najvažniji akter koji pomaže palestinskim izbjeglicama jest UNRWA, osnovana 1949. nakon nakbe.

„Pomažu u obrazovanju, grade škole, financiraju zdravstvo, daju bonove za hranu. Oni održavaju život.“ Ali Layla vrlo jasno odvaja humanitarnu pomoć od političkih rješenja: „Nikome nije u interesu da se sve vrati u stanje prije nakbe. UNRWA brine o izbjeglicama, ali zemlja im se ne vraća.“

Na Zapadnoj obali rade i druge organizacije, poput TIPH-a, UN-ove misije koja je promatrala stanje ljudskih prava u Hebronu. No i taj rad ima ograničenja: „Ako se vidi da se prava ne poštuju – nikom ništa.“

Kako sve ovo može završiti? Layla ne okoliša i scenarij koji se odvija posljednjih godina naziva „tihom okupacijom“. „Očekivalo se. Samo je bilo pitanje vremena kada će Izrael htjeti potpuno preuzeti Palestinu i istjerati stanovnike.“ Proces aneksije, kaže, odvija se postepeno. „Na Zapadnoj obali dolazi do aneksije malo po malo. Jednostavno dođu, sruše kuću i potjeraju ljude. Onda ljudi odu, traže drugu kuću, idu kod obitelji. Takvih naselja je sve više”, objašnjava Layla.

Pravila su sve stroža, a ljudi nestaju, a za Palestince, kaže Layla, ograničenje kretanja nije samo politički problem – to je psihološko stanje. „Ja dođem tamo kao turistkinja i obiđem više nego moj stric u cijelom životu.“ Ona podsjeća da je njezin otac rođen u slobodnoj Palestini, u travnju 1948. godine, nekoliko tjedana prije proglašenja države Izrael u svibnju iste godine. Taj kontrast generacija najbolje objašnjava historijsku težinu.

„Ljudi se osjećaju kao u logoru. Navikli su, ali nisu prihvatili.“ Djeca odrastaju pod okupacijom, s ograničenjima koja oblikuju i njihov strah i njihove ambicije, pa čak i njihovu percepciju svijeta. Layla zato naglašava da prvi korak prema promjeni nije politički – nego informacijski: „Važno je da se plasiraju istinite informacije. Ovo je crno-bijela slika, nema sive zone.“ A drugi korak je prepoznavanje ljudskosti:  „Pozvala bih sve da pogledaju život Palestinaca i vide da su oni ljudi kao i svi drugi – samo lišeni prava i sloboda koje drugi uzimaju zdravo za gotovo.“