U vremenu dubokih političkih i intelektualnih potresa, al-Gazali se pojavljuje kao ključna figura koja je muslimanskom svijetu ponudila misaoni okvir sposoban da poveže razum, objavu i društvenu odgovornost. Suočavajući se s filozofima, batinijama, teolozima i sufijama, on je izgradio sistem mišljenja koji nije samo odgovorio na krize svoga doba, nego je trajno oblikovao tok islamske intelektualne historije

U svojoj knjizi „Leadership: Six Lessons in World Strategy“, poznati američki diplomat Henry Kissinger govori o liderima koji se pojavljuju u prijelaznim historijskim razdobljima i koji posjeduju hrabrost i odlučnost da svoje narode povedu iz nesigurnosti i haosa prema mirnijim obalama. On takođe ukazuje na zajedničke osobine takvih lidera. Međutim, Kissinger se u svom razmatranju fokusira isključivo na političke vođe prijelaznih epoha.

U stvarnosti, u takvim periodima pojavljuju se i izuzetno značajni intelektualci. Ti intelektualci oblikuju misaone okvire koji razjašnjavaju neizvjesnosti i konfuzije prijelaznih vremena, ublažavaju napetosti i time olakšavaju tok društvenog života. U ispunjavanju tih funkcija, intelektualci prijelaznih perioda često djeluju i kao vodiči samim političkim liderima.

Al-Gazali je jedan od takvih intelektualaca. Razdoblje u kojem je živio bilo je obilježeno neizvjesnošću, nemirima i raširenim političkim sukobima. W. Montgomery Watt, u svojoj knjizi „The Muslim Intellectual: A Study of al-Ghazali“, sagledava doprinos al-Gazalija upravo u tom kontekstu. U vrijeme al-Gazalijevog života, muslimanska društva bila su izložena snažnom pritisku filozofskih misaonih strujanja i batinsko-ismailijskih pokreta, dok su na političkom planu prolazila kroz razdoblje u kojem državne strukture nisu uspijevale postići stabilnost.

Stoga je al-Gazali, kao muslimanski intelektualac epohe kakvu opisuje Watt, podnio pun teret bola i napora izgradnje jednog sistematičnog načina mišljenja koji bi ublažio te napetosti i vodio ka društvenoj integraciji. Njegova najveća osobina bila je spremnost da lično preuzme sve tenzije muslimanskog društva svoga vremena i neumorno traganje za rješenjima.

Razdoblje o kojem je riječ bilo je vrijeme teritorijalnog širenja putem osvajanja i sve intenzivnijih dodira s različitim kulturama. Posljedično, to je bilo i vrijeme u kojem su se pažljivo promišljali složeni odnosi između države i društva, te u kojem su počeli da se oblikuju sociološki temelji zajedničkog muslimanskog društva. U tom kontekstu, četiri glavna intelektualna pravca izdvojila su se kao ključni centri utjecaja na društvo: filozofi, batinije odnosno ismailije, teolozi (mutekellimi) i sufije.

Rođen 1058. godine, a preminuo 1111. u dobi od 53 godine, al-Gazali je čitav svoj intelektualni put posvetio uranjanju u svaki od ova četiri pravca, njihovom razumijevanju, razrješavanju međusobnih napetosti i izgradnji sistematičnog misaonog okvira koji bi, u korist muslimanskog društva, prevazišao te sukobe. Njegov životni zadatak bio je da taj okvir izgradi i proširi kao odgovor na izazove koje su postavljale ove suprotstavljene tradicije.

Poznati seldžučki vezir Nizam al-Mulk osnovao je mrežu Nizamijskih medresa na ogromnom prostoru od Mosula do Herata i posvetio život tome da te institucije postanu glavna osnova izgradnje muslimanskog društva. Al-Gazalijev obrazovni put započeo je u jednoj od tih institucija, Nizamijskoj medresi u Nišapuru, 1077. godine, gdje mu je učitelj bio tada najpoznatiji teolog, al-Džuvejni.

Al-Gazali je školovanje završio u Tusu, Gurganu i Nišapuru, u kojem je ostao osam godina, sve do smrti svoga učitelja 1085. godine. Nakon toga odlazi u sjedište Nizam al-Mulka, gdje ga vezir prima s velikim uvažavanjem. Godine 1091. imenovan je za glavnog profesora Nizamijske medrese u Bagdadu, dužnost koju je obavljao do 1095. Te godine povlači se iz službenih obaveza i posvećuje pisanju svog najznačajnijeg djela, „Oživljavanje vjerskih znanosti“ (Ihja’ ulum ad-din), boraveći u Damasku, Jerusalemu, Mekki i okolnim područjima. Godine 1099. vraća se u rodni Tus. U 1106. ponovo preuzima profesorsku dužnost u Nišapuru, gdje predaje više od tri godine, da bi se potom opet vratio u Tus i bez prekida nastavio s pisanjem. Svoju posljednju knjigu završio je manje od dvije sedmice prije smrti.

Dok su tradicionalne obrazovne institucije muslimanskog društva, posebno Nizamijske medrese, promovirale obrazovni sistem zasnovan na islamskom pravu (fikhu), paralelno je postojala i snažna filozofska struja, iako ne tako institucionalizirana. Vidljivost filozofa zavisila je od stava vladajućih sultana, ali je između pravnika (fukaha) i filozofa postojala ozbiljna napetost. Ta napetost nije se ticala samo ideja, već i položaja moći unutar sistema vlasti.

Jedna od najvažnijih osobina intelektualaca prijelaznih razdoblja, uz hrabrost, jeste strpljenje i odlučnost u samostalnom obrazovanju. Iako filozofija nije imala mjesto u formalnom al-Gazalijevom tradicionalnom obrazovanju, on je tokom dvije godine strpljivo čitao i analizirao filozofske tekstove, bez neposrednog kontakta s filozofima. Potom je još jednu punu godinu posvetio razmišljanju o tome koje elemente filozofije je moguće uključiti u teologiju (kelam), a koje treba odbaciti. Drugim riječima, veći dio četiri godine koje je proveo u Bagdadu bio je posvećen čitanju i pisanju o filozofiji. U tom periodu nastala su dva izuzetno značajna i kontroverzna djela: „Ciljevi filozofa“ (Maqasid al-falasifa) i „Nedosljednost filozofa“ (Tahafut al-falasifa).

Središnja tačka al-Gazalijevog filozofskog rada bila je uvjerenje da „razum sam po sebi nije dovoljan“ i da se „savršeni pogled na svijet ne može izgraditi isključivo na temelju razuma“. Time je postavio snažnu prepreku filozofskom odbacivanju nužnosti božanske objave i uloge pravnika (fukaha) kao tumača te objave u društvenom životu muslimana. Prema al-Gazaliju, zdrav društveni poredak ne može se graditi samo na razumu, bez božanskog izvora. Njegove kritike filozofije ne samo da su umanjile ugled filozofa u očima muslimanskog društva, već su predstavljale i snažan odbrambeni potez protiv ismailizma, koji je u velikoj mjeri bio povezan s filozofskim mišljenjem.

Al-Gazalijevo suočavanje sa svakim izvorom napetosti i njegov napor da pronađe srednji put za muslimansko društvo omogućili su mu da uvide stečene u jednom području prenese u druga, doprinoseći njihovom razvoju. Kako ističe Watt, njegov uspjeh u susretu s filozofijom ostavio je trajni trag na dalji tok islamske misli: kelamu je dao filozofsku osnovu, ali je istovremeno spriječio njegovu pretjeranu intelektualizaciju.

U međuvremenu, djelimično prožimanje grčke misli u islamsku teologiju već se dogodilo, ponajviše kroz djelovanje mu’tezilija u vrijeme halife el-Me’muna. Dok je fikh uređivao unutrašnji društveni život muslimanske zajednice, kelam je imao ključnu ulogu u očuvanju njenog jedinstva suočavanjem s prijetnjama vjerovanju. Prema Wattu, teolog ima dvije osnovne odgovornosti: prvo, jasno artikulirati ciljeve društva i poimanje istine i vrijednosti; drugo, sistematizirati intelektualnu strukturu društva ublažavanjem sukoba koji izazivaju napetosti i prilagođavanjem te strukture vanjskim promjenama.

Kelam je, stoga, funkcionirao poput imunološkog sistema muslimanskog društva. Kada je slab, intelektualne i doktrinarne „bolesti“ šire se zajednicom. Rješavanje krize mišljenja i sporova između teologa i filozofa bilo je direktno povezano s opstankom i cjelovitošću muslimanskog društva. Ono što je al-Gazalija posebno brinulo bila je relativna slabost racionalnih temelja kelama u poređenju s filozofijom. Prema Wattu, upravo s al-Gazalijem započinje sistematsko suočavanje jednog teologa s filozofskim razvojem. Među njegovim najvažnijim doprinosima bili su utemeljenje argumenata na silogističkom rasuđivanju i ozbiljno razmatranje prigovora ukorijenjenih u neoplatonizmu.

Time je razriješena dugotrajna napetost između filozofije i kelama, a kelam je ostao dinamičan i sposoban za dalji razvoj. Kako ističe turski akademik Ihsan Fazlıoğlu, ova transformacija dovela je do toga da kelam obuhvati sva pitanja kojima se ranije bavila filozofija, ali iz drugačijeg polazišta.

Prije al-Gazalija, predmet kelama bio je Bog; nakon njega, predmet postaje ma‘lūm – ono što je spoznatljivo, uključujući postojeće i nepostojeće. Pretvaranjem logike iz alata peripatetičke filozofije u opći zakon ljudskog razuma, te kasnijim doprinosima mislilaca poput Fahra al-Dina al-Razija, Sajfa al-Dina al-Amidija, Nasira al-Dina al-Tusija i drugih, kelam se razvio u punopravni filozofsko-naučni sistem, zasnovan na principu „ala qanun al-Islam“ – jedinstvu i samobitnosti Boga.

U seldžučkom periodu, jedna od najozbiljnijih unutrašnjih prijetnji muslimanskom društvu dolazila je od batinija, čiji je utjecaj zadirao u same temeljne vrijednosti islama. Zasnovani na ideji nepogrešivog imama i harizmatskog vođstva, batinije su potiskivale tradicionalne pravnike i direktno ugrožavale sunijski društveni poredak, zasnovan na ravnoteži između vladara, učenjaka i naroda. Prema Wattu, u klasičnom sunitskom islamu vladar nije imao kontrolu nad intelektualnim temeljima društva, jer su zakoni već bili sadržani u Kur’anu i hadisu, a učenjaci su bili njihovi čuvari. Batinijska doktrina skrivenog značenja tekstova potkopavala je ulogu pravnika, jer je tumačenje bilo rezervirano isključivo za imama.

Al-Gazali je prvo napisao Pravu vagu (al-Qistas al-Mustaqim), a potom, na zahtjev halife el-Mustazhira, i djelo al-Mustazhiri, u kojem je iznio dubinsku kritiku batinijskih učenja. Kako Watt naglašava, ova djela nisu bila važna samo za slabljenje protivničkog tabora, već i za otklanjanje sumnji unutar same muslimanske zajednice. Uvođenjem pravnički utemeljenog sufijskog iskustva kao izvora znanja, al-Gazali je razbio monopol ideje nepogrešivog imama.

Pravnici su jedan od ključnih stubova sunijske zajednice. Njihova korupcija vodi općem društvenom propadanju. Zato al-Gazali posebno oštro kritizira pravnike koji su se okrenuli svjetovnoj moći i interesima. Njegovo iskustvo političkog života tokom rada u Nizamijskoj medresi omogućilo mu je da izbliza vidi deformacije tog sloja. Njegova kritika fukaha proizlazi iz ličnog razočaranja i spoznaje o opasnosti oslanjanja na vlast.

Nakon što se suočio sa svim izvorima sumnje i napetosti, al-Gazali je napisao Ihja’ ulum ad-din, djelo koje jasno i pristupačno poziva muslimane da se vrate svojim odgovornostima i aktivno učestvuju u društvu.

Zaključno, teritorijalna širenja islamskog svijeta donijela su susrete s novim idejama i izazovima. Al-Gazali se u tim susretima istakao kao jedan od najvažnijih intelektualaca koji je obnovio i proširio islamsku misao. Njegova posvećenost izgradnji sistema, suočavanju s krizama i jačanju otpornosti muslimanskog društva čini ga trajnom figurom islamske intelektualne historije.

IZVOR: Daily Sabah