Bodiroga, šef kluba SDS-a u Skupštini Republike Srpske, taj jadni čovječuljak, sricao je sa papira o izmišljenom narativu Opsade Sarajeva, o izmišljenim prijedorskim Bijelim trakama, lupetao o sarajevskom teatru, blebetao o Maku Dizdaru… Sve je, po Bodirogi, izmišljeni narativ. I oni na koje je ciljao dok je mucao svoje besmislice za Bodirogu su, valjda, izmišljeni iako su preživjeli

Bio sam drugi razred srednje škole kada su, jednog jutra, sva moja raja iz razreda, ona srpske nacionalnosti, nestala iz grada. Dan-dva ranije, mene, brata i roditelje, tamo gdje će nedugo potom nastati šehidsko mezarje, na Kovačima, zaustavilia su dva policajca. Stresao sam se od pogleda na njihove duge cijevi, na kalašnjikove koje sam tada prvi put vidio uživo ispred pekare koja će samo koju godinu kasnije postati jedna od najpoznatijih u gradu. Pretresli su našeg bordo golfa JX i pustili nas da idemo uzbrdo tek nakon što ih je otac ubijedio da idemo nani na Bajram.

Gore, u tadašnjoj Sadika Kadrušića a današnjoj Mačkarevoj ulici, tik uz Mejdan, bili smo vrlo kratko. U tišini, grickali smo nanine paprenjake, razmijenili nervozno po koju rečenicu sa njom i krenuli nazad, na Alipašino. Dva-tri dana kasnije, bezuspješno sam okretao brojeve telefona svojih školskih drugova. Neko je, kazali bi mi njihovi roditelji, otišao obići bolesnu babu, neko tetku na samrti. Neko je otišao na slavu, neko obrađivati zemlju. Neko se nije ni javljao na telefon. Ali ih nije bilo.

Danas je, kažu, to izmišljeni narativ.  

Koju sedmicu kasnije je počelo. I trajalo je 1425 dana. U jednom od tih dana, samo sat nakon što je komšija sa petog sprata, muzičar u JNA, utrčao u UN transporter i pobjegao iz grada sa svojom porodicom, oca su mi raskidali geleri granate ispaljene negdje iz pravca Zabrđa. Udarila je u zid između našeg i komšijskog stana. Prvog komšiju, onog s kojim smo odrastali, slavili nove godine, roštiljali na vikendici, doslovno je raznijela. Njegova je kćerka imala 16 rana od gelera te iste granate, toliko sam izbrojao previjajući je.

Dijete naših najboljih porodičnih prijatelja ubijeno je gelerima granate, pred kućom, nakon što je otišao tražiti lijek i nešto hrane za tek rođenog cuku koji se nekako zadesio u njihovoj mahali.

Rođaka je u jednom od tih 1425 dana ubio snajperski metak u autobusu. Drugog je sasjekao sijač smrti na raskrsnici kod mljekare. Jedan od najboljih drugova iz razreda je poginuo, jedva napunivši 18. Moj se dan sastojao od beskonačnih odlazaka po vodu, po drva, po traganju za hranom, traganju za kakvom dobrom knjigom, od regrutacije, priča o deblokadama, onima koji su pobjegli, očajničkom krpljenju jedinih farmerica koje su preostale u ormaru, upoznavanja sa izbjeglicama naseljenim u napuštenim stanovima u kojima je počesto znalo biti pronađeno oružje. I snova o CD plejeru i muzici koju ću do besvijesti slušati jednom kad dođe struja.

I kad svi postanemo „prioritet“.

Zamrzio sam „Grozdanin kikot“ i Hamzu Humu kojeg smo satima iščitavali u školi sklepanoj u u razrušenoj mesnici, na minus bog zna koliko. Sve to između granata i snajperskh metaka. Onih koje su gruhale više se nismo bojali, znali smo da su nas mimoišle. Bili smo skamenjeni od straha čekajući onu koju ne čuješ. I na kojoj je, bilo smo ubijeđeni, naše ime i redni broj. Kada je, u ljeto 1995. godine, u zgradu do naše udarila avio-bomba, bio sam na ivici nervnog sloma. Hiljade dana pod granatama počele su naplaćivati danak.

Danas je, kažu, sve to izmišljeni narativ.  

Moja je priča o žIvotu pod Opsadom, znajući brojne tuđe priče, strašne i užasne, priče o uništenim porodicama i uništenim životima, o roditeljima koji su ostali bez djece, još i sretna. Preživjeli smo, u svom na svom. Prerano odrasli, nastavili smo ipak sa životima, zakrpivši ih poput onih mojih farmerica.

Ali juče mi je nekakav Ognjen Bodiroga rekao da je sve to izmišljeni narativ. I očeva krv na mojim rukama, i smrtovnice sa fotografijama komšija na haustorskim vratima, i Almirova dženaza u blatu pomoćnog koševskog terena. I motana cigara, i stalna glad, i lanč paketi i keks vijetnamac, i so kojom smo trljali zube.

I stalni, iskonski, svakodnevni strah.

Bodiroga, šef kluba SDS-a u Skupštini Republike Srpske, taj jadni čovječuljak, sricao je sa papira o izmišljenom narativu Opsade Sarajeva, o izmišljenim prijedorskim Bijelim trakama, lupetao o sarajevskom teatru, blebetao o Maku Dizdaru… Sve je, po Bodirogi, izmišljeni narativ. I oni na koje je ciljao dok je mucao svoje besmislice za Bodirogu su, valjda, izmišljeni iako su preživjeli.

Izmišljen sam, valjda, i ja.

Ali sa Bodirogom, koji pokušava danas biti veći Srbin od Milorada, koji nema što ponuditi osim jadnog skupštinskog ćušpajza u koji je nagurao sve što mu u okrugloj glavi „pada na ideju“, uopće ne treba raspravljati. Jer Bodiroga želi besmislenu raspravu koja bi mu mogla donijeti počasno mjesto u kakvoj šatri na Manjači, pod kojom je hit „Nema srama, nema stida, nije bilo genocida“ ili makar koju minuticu u programu Dodikovog RTS-a.

Sve o Opsadi Sarajeva rečeno je u Haagu, u presudama najvišim vojnim i političkim zvaničnicima entiteta koji se danas zove Republika Srpska. Predsjednik RS, komandant vojske RS, komandant sarajevskog korpusa VRS, svi oni služe doživotne kazne.

I to nije izmišljeni narativ. To je činjenica opipljiva kao pampers. Kao što su činjenica i presude za zločine u Prijedoru, za prijedorske logore i prijedorske Bijele trake. Bijele trake koje Bošnjaci nisu morali nositi samo u Prijedoru, već i Bosanskom Novom i drugim krajiškim gradovima.

Kao što je činjenica da je stranka koju danas Bodiroga zastupa, provela državni udar, preuzela nasilno vlast, pobila i etnički očistila područja na kojima je zavladala. I da je svo njeno rukovodstvo, od Radovana Karadžića, preko Biljane Plavšić, Nikole Koljevića, Radoslava Brđanina pa do mnogih drugih, nižepozicioniranih, presuđeno za ratne zločine.

Kontra bodiroga treba samo činjenicama. Presudama, dokazima, faktima, knjigama, naučnim radovima. Haag nije izmišljeni narativ, mezarja nisu izmišljeni narativ, etnički očišćena zemlja nije izmišljeni narativ, doslovno zatiranje svakog traga bošnjačkog identiteta nije izmišljeni narativ.

Džaba je tom jeftinom bijedniku da se koprca upirući da dokaže kako nije bilo. To je jednostavno tako.