U regiji u kojoj politička moć rijetko postoji odvojeno od vjerskog autoriteta, Hamenei nije samo šef jedne države, nego simbol i duhovna referenca za desetine miliona šija, od Libana do Iraka. Zbog toga svaka aluzija na njegovu eliminaciju prerasta u prijetnju daleko šireg sukoba. Američko miješanje u izbor iračkog premijera, prijetnje sankcijama i demonstracija vojne sile izazivaju proteste, radikalizaciju i prijetnje oružanih frakcija. U takvom kontekstu, Hamnei postaje „crvena linija“ čije bi prelazak mogao zapaliti cijelu regiju

U političkoj geografiji Bliskog istoka rijetko koja figura nadilazi granice vlastite države onoliko koliko to čini iranski vrhovni vođa, ajatolah Ali Hameni. Njegovo ime ne označava samo centar političke moći Islamske Republike Iran, nego i duhovnu, simboličku i identitetsku tačku za desetine miliona šija širom regije, od Libana i Iraka, preko Sirije i Jemena, do dijaspore. Upravo zbog toga svaka prijetnja upućena Hameneiju proizvodi političke i sigurnosne talase koji daleko premašuju okvir bilateralnih odnosa između Washingtona i Teherana.

Najnovija eskalacija, potaknuta prijetnjama američkog predsjednika Donalda Trumpa, ponovo je razotkrila duboku strukturalnu nestabilnost Bliskog istoka, ali i staru iluziju da se regionalna ravnoteža može održavati demonstracijom sile, prijetnjama ili personaliziranim pritiscima na simbole vjerskog autoriteta. Kada Trump javno poruči da „zna gdje se Hameni skriva“ i da je „lak cilj, ali da ga zasad neće ubiti“, to nije tek još jedna epizoda retoričkog ekstremizma. Riječ je o poruci koja se u šiitskom svijetu čita kao direktna prijetnja cijeloj zajednici.

Da bi se razumio kontekst sadašnje krize, potrebno je vratiti se nekoliko decenija unazad. Kada je američki predsjednik Dwight D. Eisenhower 1957. godine objavio svoju doktrinu za Bliski istok, ona je bila zasnovana na ideji preventivne intervencije kako bi se spriječilo širenje „neprijateljskog utjecaja“, tada prije svega sovjetskog. Već naredne godine, američki marinci iskrcali su se u Bejrutu u okviru Operacije Blue Bat, navodno kako bi stabilizirali Liban, a zapravo kako bi poslali poruku o granicama dozvoljenog političkog preuređenja regije.

Ta intervencija nije bila izuzetak, nego početak obrasca. Državni udar u Iranu 1953. godine, kojim je uz pomoć CIA-e srušen premijer Mohammad Mosaddegh, uspostavio je dugoročnu dinamiku nepovjerenja između Irana i Zapada. Upravo ta dinamika, prožeta osjećajem historijske nepravde, danas hrani politički imaginarij u kojem Hamenei nije samo lider jedne države, nego simbol otpora vanjskom nametanju.

Za razliku od mnogih političkih lidera, Hamnei posjeduje dvostruki legitimitet: državni i vjerski. Od 1994. godine on je i marja, najviši autoritet kojem se vjernici obraćaju za vjerske smjernice. To znači da njegova uloga ne prestaje na granicama Irana. Milioni šija u Iraku, Libanu i drugdje prepoznaju ga kao referentnu tačku, čak i kada se ne slažu sa svim aspektima iranske politike.

Zbog toga upozorenja nisu dolazila samo iz Teherana. Čak je i irački veliki ajatolah Ali al-Sistani, poznat po distanci prema političkom angažmanu klera, jasno poručio da bi napad na Hameneija „slomio regionalnu stabilnost“ i nanio štetu interesima svih država. Takva izjava, izrečena od figure koja se smatra umjerenom i opreznom, ima posebnu težinu.

Sličan ton dolazi i iz Libana. Zamjenik predsjednika Vrhovnog šiitskog vijeća, Ali al-Khatib, upozorio je da bi svaki napad na Hamneija predstavljao objavu rata „svim šiitskim muslimanima svijeta“. Lider Hezbollaha, Naim Qassem, dodatno je pojačao retoriku, ističući da bi nova konfrontacija s Iranom mogla „zapaliti cijelu regiju“.

Ako je Hamnei simbol, Irak je prostor na kojem se simbol pretvara u konkretan sukob. Tamo se američko-iranska konfrontacija prelama kroz unutrašnju politiku, sektaške podjele i institucionalnu krhkost države koja se još oporavlja od decenija rata. Najnoviji primjer je direktno miješanje Washingtona u proces izbora iračkog premijera, kada je Trump javno zaprijetio da će Sjedinjene Države povući podršku Iraku ukoliko se na čelo vlade vrati Nuri al-Maliki, političar kojeg SAD smatraju previše bliskim Iranu.

Takva intervencija nije doživljena samo kao politički pritisak, nego kao grubo kršenje suvereniteta. Reakcija u Bagdadu bila je brza: protesti ispred američke ambasade, oštre izjave Malikija i dodatno zaoštravanje podjela unutar šiitskog političkog bloka. U toj atmosferi, proiranske oružane frakcije, poput Kataib Hezbollah, počele su javno govoriti o regrutaciji „dobrovoljaca za samoubilačke misije“, šaljući poruku da su spremne na eskalaciju.

Irak se tako ponovo našao u ulozi poprišta tuđih sukoba. Njegova ekonomija, snažno zavisna od nafte i međunarodnog finansijskog sistema pod nadzorom SAD-a, posebno je ranjiva. Većina prihoda od izvoza nafte prolazi kroz račune pod američkom kontrolom, što Washingtonu daje moćan instrument pritiska. Svaka prijetnja sankcijama ili finansijskom izolacijom direktno pogađa ionako krhku stabilnost zemlje.

Paralelno s političkim pritiscima, Sjedinjene Države su pojačale vojno prisustvo u regiji. Dolazak nosača aviona USS Abraham Lincoln, najava zračnih manevara i medijske špekulacije o mogućim napadima na iranske ciljeve stvorili su atmosferu neposredne prijetnje. Ipak, broj raspoređenih snaga i vrsta korištene opreme ukazuju na oprez, a ne na odlučnost za rat.

Američki mediji navode da bi ozbiljna zračna kampanja protiv Irana zahtijevala angažman strateških bombardera poput B-2 Spirit, čije raspoređivanje zasad nije zabilježeno. To sugerira da je riječ prije o „diplomatiji topovnjača“ nego o pripremi za neposredni sukob. Kako je to opisao profesor Todd Belt, demonstracija sile služi kao pregovarački alat, a ne kao uvod u rat.

Sličnu ocjenu iznio je i izraelski analitičar Ron Ben Yishai, koji smatra da Trumpova gestikulacija ima za cilj prisiliti Teheran na pregovore o nuklearnom programu, dok se sudbina iranskog civilnog stanovništva, suočenog s represijom, gura u drugi plan. U tome se nazire paralela s američkim pristupom Venecueli: maksimalni pritisak bez jasne strategije političke tranzicije.

U konačnici, figura Ali Hamneija predstavlja crvenu liniju ne zato što je on nezamjenjiv politički lider, nego zato što je njegovo uklanjanje ili fizičko ugrožavanje nemoguće izolirati od šireg vjerskog i identitetskog konteksta. Napad na njega bio bi shvaćen kao napad na samu ideju šiitskog autoriteta i dostojanstva, s posljedicama koje bi se osjetile od Bejruta do Basre.

Bliski istok je već previše puta platio cijenu pogrešnih procjena i kratkoročnih strategija. U trenutku kada se Irak jedva održava u ravnoteži između dvije sile, a Iran i Sjedinjene Države igraju opasnu igru pritisaka i prijetnji, svaka nepromišljena odluka može imati nesagledive posljedice. Hamnei, sviđalo se to nekome ili ne, ostaje simbol te ravnoteže, i podsjetnik da u ovom dijelu svijeta političke granice rijetko prate granice vjere, identiteta i historijskog pamćenja.

IZVOR: Agencije, El Mundo, La Vanguardia