U svijetu Mogulskog Carstva, gdje su žene rijetko imale političku moć, jedna je uspjela promijeniti pravila igre. Nur Jahan, supruga cara Jahangira, postala je faktička vladarica carstva, izdavala naredbe, kovala novac u svoje ime i vodila politiku jedne od najbogatijih država svoga vremena. Njena priča ostaje jedna od najneobičnijih epizoda u historiji Azije

Od 1526. do 1858. godine moćno Mogulsko Carstvo vladalo je ogromnim dijelovima indijskog potkontinenta. Njegovi carevi bili su među najbogatijim i najutjecajnijim vladarima u historiji, upravljali su golemim stanovništvom i živjeli u raskoši koja je fascinirala savremenike i putnike. Uobičajeno je bilo da carevi imaju više supruga i priležnica koje su živjele u kraljevskom haremu. Većina tih žena imala je malo ili nimalo utjecaja na vlastite živote, ali neke su uspijevale utjecati na odluke samog vladara. Ipak, ni jedna nije dosegla moć žene koja će ući u historiju kao najutjecajnija u cijelom Mogulskom Carstvu – Nur Jahan.

Kao supruga cara Jahangir, ona je godinama bila faktička vladarica carstva, preuzimajući političku inicijativu i djelujući kao suvladarka. Njena životna priča pokazuje kako je jedna žena u 17. stoljeću uspjela steći moć kakva je bila gotovo nezamisliva u tadašnjem svijetu.

Godine 1577. rođena je djevojčica po imenu Mihr un-nisa, kasnije poznata kao Nur Jahan. Poticala je iz plemićke perzijske porodice u Kandaharu, na prostoru današnjeg Afganistana. U vrijeme njenog rođenja roditelji su napustili Iran, kojim je tada vladala safavidska dinastija, i krenuli prema Mogulskoj Indiji u potrazi za novim životom.

O njenom ranom djetinjstvu postoji malo pouzdanih podataka, ali jedna legenda opstala je kroz stoljeća. Prema toj priči, tokom napornog putovanja prema Indiji roditelji su, iscrpljeni i bez hrane, odlučili ostaviti bebu. Međutim, majka Asmat Begum ubrzo se pokajala i nagovorila muža da se vrate. Kada su stigli, navodno su zatekli dijete kako mirno sjedi pored otrovne zmije koja ga nije napadala, već kao da ga čuva. Roditelji su u tome vidjeli znak sudbine i nastavili put s djetetom koje su smatrali čudom.

Porodica je naposljetku stigla na mogulski dvor, gdje su započeli novi život pod vlašću cara Akbar. Mihrin otac, Mirza Ghiyas Beg, dobio je službu na dvoru i brzo stekao ugled sposobnog i pouzdanog čovjeka. Njegov uspjeh omogućio je kćerki obrazovanje i život u privilegovanom okruženju. Iz dostupnih izvora može se zaključiti da je odrasla kao obrazovana, rječita i talentirana žena.

U kasnim tinejdžerskim godinama Mihr se udala za Sher Afganа, uglednog dvorjanina i vojnika mogulske vojske. Poput njene porodice, i on je bio perzijskog porijekla i doselio se u Indiju. U tom braku rodila je svoju jedinu kćer, Ladli Begum.

Tokom vladavine cara Akbara, Sher Afgan se smatrao lojalnim službenikom i sposobnim vojnikom. Međutim, 1605. godine Akbara je naslijedio njegov sin, princ Selim, koji je uzeo carsko ime Jahangir. Novi vladar dodijelio je Sher Afganу titulu i posjede u Bengalu, gdje se porodica preselila.

Sudbina se dramatično promijenila 1607. godine. Sher Afgan odbio je da se odazove pozivu na carski dvor, nakon sumnji da podržava pobunjenike protiv Jahangira. Poslana je grupa ljudi da ga uhapse, izbila je borba i Sher Afgan je ubijen. Ovaj iznenadni događaj vratio je Mihr u središte dvorskog života – i na put samog cara.

Nakon smrti muža, Mihr je primljena u harem mogulskog dvora. Tamo je služila kao dvorska dama majke cara Jahangira. Upravo tokom tog perioda zapala je za oko vladaru.

Tačan trenutak njihovog prvog susreta ostaje predmet nagađanja. Neki izvori tvrde da su se upoznali ubrzo nakon njenog dolaska na dvor, dok drugi govore da su se sreli na bazaru oko 1611. godine. Postoji čak i legenda da su se upoznali kao djeca dok su odrastali na dvoru.

Još jedna romantična priča govori da je Jahangir dao ubiti njenog prvog muža jer je bio zaljubljen u nju. Za takvu tvrdnju nema pouzdanih dokaza, ali ona pokazuje koliko je veza između cara i njegove supruge kasnije mitologizirana.

Bez obzira na početak njihove priče, Jahangir je 1611. godine oženio Mihr, učinivši je svojom dvadesetom suprugom. Ipak, ubrzo je postalo jasno da ona nije tek jedna u nizu. Car joj je dao novo ime, Nur Jahan, što znači „Svjetlost svijeta“.

Jahangir je bio manje politički discipliniran od svog oca Akbara. Dok je Akbar učvrstio carstvo, njegov sin je bio sklon umjetnosti, luksuzu i zabavama. Poznato je i da je imao problema s alkoholom i opijumom.

U takvim okolnostima Nur Jahan je postepeno počela preuzimati političku ulogu. Jahangir ju je nazivao svojom „partnericom u vladavini“, što je bilo bez presedana na mogulskom dvoru. Raniji vladari savjet su tražili od majki, a ne od supruga.

Njena moć bila je vidljiva i simbolično: kovani su novčići s njenim imenom. To je bio jasan dokaz njenog statusa suvladarke. Nur Jahan je izdavala carske naredbe potpisujući ih kao Nur Jahan Padshah Begum, što znači „carica“. Aktivno je sudjelovala u upravljanju državom i donosila odluke koje su oblikovale politiku carstva. Prekršila je i dvorske običaje pojavivši se na carskom balkonu pred dvorjanima i narodom, prostoru koji je tradicionalno bio rezervisan samo za muškarce. Kako bi ojačala svoj položaj, okružila se članovima porodice. Njeni rođaci dobili su važne titule i funkcije, a njen otac dobio je naslov Itimad-ud-daula, „Stub države“.

Velik dio onoga što znamo o Nur Jahan dolazi iz zapisa muškaraca njenog vremena. Strani putnici i trgovci često su je opisivali s nepovjerenjem. Neki su tvrdili da je manipulirala carem i da je Jahangir postao lutka u rukama svoje „lukave supruge“. Ipak, mnogi su je poštovali zbog snage karaktera i velikodušnosti. Poznata je po tome što je dijelila novac i nakit siromašnima, organizirala brakove za siročad i pomagala ženama na dvoru.

Navodno je dizajnirala i vjenčanicu koja je bila dovoljno jeftina da je mogu kupiti siromašne djevojke te otvorila školu veza kako bi žene mogle zarađivati za život. Njen najveći saveznik bio je sam car Jahangir. U svojim memoarima opisivao je koliko mu je značila i koliko mu je pomagala u svakodnevnom životu.

Poput muža, Nur Jahan je bila strastvena pokroviteljica umjetnosti. Tokom njenog utjecaja izgrađene su mnoge građevine, džamije i vrtovi. Pisala je poeziju i pjevala. Njeno najpoznatije arhitektonsko djelo je mauzolej koji je podigla za oca u Agri, zdanju koje je kasnije inspirisalo gradnju Taj Mahala. Nur Jahan bila je i vrsna lovkinja. Jahangir u svojim zapisima opisuje je kao „ubojicu tigrova“. U jednoj priči navodi se da je spasila selo ubivši četiri tigra sa samo šest metaka.

Za razliku od većine žena tog vremena, lovila je rame uz rame s carem.

Godine 1626. Jahangira su zarobili pobunjenici. Nur Jahan je tada učinila nešto što je dodatno učvrstilo njenu legendu. Jahala je na slonu i povela vojsku u pokušaju da ga oslobodi. Iako je i sama nakratko zarobljena, uspjela je organizirati bijeg i ponovo se ujediniti s mužem. Ipak, samo godinu kasnije Jahangir je umro. Njegova smrt ostavila je Nur Jahan u teškom političkom položaju.

Nakon careve smrti izbila je borba za prijestolje među njegovim sinovima. Pobjedu je odnio Shah Jahan, koji je 1628. postao novi car. To je bio težak udarac za Nur Jahan. Tokom Jahangirove vladavine podržavala je drugog kandidata za prijestolje i imala napet odnos sa Shah Jahanom.

Novi car poslao ju je u progonstvo u Lahore, gdje je živjela uz određenu državnu apanažu zajedno s kćerkom. Iako više nije imala političku moć, nastavila je graditeljske projekte. Dovršila je očev mauzolej i izgradila vlastitu grobnicu. Umrla je 1645. godine i sahranjena u Lahoreu.

Shah Jahan pokušao je umanjiti njen utjecaj, čak je uništavao novčiće kovane u njeno ime. Ipak, historija je nije zaboravila. Istina o Nur Jahan vjerovatno leži negdje između opisa onih koji su je voljeli i onih koji su je mrzili. Bila ona ambiciozna manipulatorka ili velikodušna suvladarka, jedno je sigurno: njen uspon predstavlja izuzetan trenutak u historiji Mogulskog Carstva.

Od djevojčice rođene u porodici imigranata postala je najmoćnija žena jednog od najvećih carstava svijeta. Nur Jahan nije bila samo carica. Bila je strateg, političarka, diplomatkinja, pjesnikinja, pokroviteljica umjetnosti, lovkinja, majka i žena koja je ostavila dubok trag u historiji.

IZVOR: All About History