Postoji li u evropskim okvirima ustanova koja s toliko pretencioznog dostojanstva nosi naziv, a s toliko temeljitog kukavičluka obavlja posao kao što je to Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine? Ako je suditi po najnovijoj epizodi iz ove pravosudne farse, odgovor je nedvosmisleno ne

Predstava koju pod krovom ove institucije već godinama gleda bh. javnost dobila je danas svoj mučan nastavak: Darko Ćulum, čovjek koji je u jeku najžešćeg poslijeratnog udara na ustavni poredak okrenuo leđa državi i odazvao se secesionističkom pozivu Milorada Dodika, oslobođen je svake odgovornosti. I ne samo to. Dok pravosuđe sa sebe skida i posljednje krpe profesionalnog integriteta, politike koje se nazivaju “proevropskim” i “prodržavnim” spremne su istog tog Ćuluma ponovo nagraditi novim direktorskim mandatom na čelu Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA).

Razmotrimo na trenutak tragikomiku ove tužilačke odluke koju potpisuje tužiteljica Vedrana Jovičić. U martu 2025. godine, kada je Milorad Dodik, tada pred potjernicom i optužnicom zbog rušenja ustavnog poretka, javno pozvao kadrove iz reda srpskog naroda da napuste državne institucije, prvi policajac države, direktor SIPA-e, spakovao je kofere. Ćulum je podnio ostavku, podnio zahtjev za otkaz, prešao na rezervni položaj savjetnika u MUP-u Republike Srpske i radosno postao dio Dodikovog pučističkog aparata. Državna agencija, zadužena za borbu protiv najtežih oblika kriminala i zaštitu poretka, ostala je bez prvog čovjeka u momentu kada se odvajao entitet od države.

Kako je Tužiteljstvo BiH objasnilo da u ovome nema elemenata krivičnog djela? Objašnjenje granici s bezobrazlukom: Ćulum jeste mjesecima izbivao, nije dolazio na posao i nije primao plaću, ali, pazite sad, “rad SIPA-e time nije bio ugrožen jer je svoje ovlasti prenio na pomoćnike”, a zaposlene Srbe “nije pozivao da daju otkaze”. Po toj fantastičnoj tužiteljskoj logici, rukovoditelj krovne policijske agencije može usred državnog udara jednostavno odšetati kod organizatora tog udara, prebaciti papire na zamjenika i tvrditi da je sve u najboljem redu.

Još je skandalozniji podatak iznesen u nekim sarajevskim medijima kako je ključni svjedok odbrane bio njegov bivši pomoćnik Suad Hasanović, koji je nedugo nakon svog spasonosnog svjedočenja u korist Ćuluma nagrađen izdašno plaćenom foteljom u Kolegiju direktora Instituta za nestale osobe BiH. Trgovina uticajem? Interesna ujdurma? U državnom tužilaštvu to zovu “nedostatkom osnova za krivični progon”.

Ovakav epilog, nažalost, nije nikakav incident. On je sistemsko pravilo po kojem Tužiteljstvo BiH funkcioniše već godinama. Kada treba procesuirati ratne zločince sa A liste Haškog tribunala, predmeti stoje u ladicama dok osumnjičeni umiru u miru ili prebijaju penzionerske dane u susjedstvu. Kada treba udariti na visoki kriminal, krupne političke ribe i sistemsku korupciju, istrage se naprasno obustavljaju ili vode tako da padnu na prvom proceduralnom koraku. Zato se i u slučaju Ćulum desila već viđena gimnastika: predmet je od postupajućeg tužioca Igora Dubaka misteriozno oduzet i prebačen tužiteljici koja je već briljirala u ovakvim i sličnim slučajevima i koja je ekspresno “posušila” očigledne inkriminirane radnje i uvela ih u sferu legalnosti. Pravosudni sistem u BiH postao je uslužni servis za amnestiju političkih dezertera i rušitelja države.

Međutim, koliko god Tužiteljstvo BiH bilo jadno, ono nije jedini krivac za ovaj sistemski raspad. Tužiteljstvo samo ispunjava prazninu koju je ostavila politička kapitulacija takozvane Trojke. Sjetimo se samo s kakvim su nadobudnim entuzijazmom lideri ove koalicije uvjeravali javnost da su Dodik i Čović “omekšali”, da slijedi “nova energija” i da su kompromisi nužni radi evropskog puta. Kada su kritičari upozoravali na opasnost ostavljanja kompromitiranih i politički podređenih kadrova na čelu ključnih sigurnosnih poluga, iz redova Trojke stigle su cinične lekcije o profesionalizmu.

Predrag Kojović i njegovi stranački drugovi stali bi pred kamere i mrtvi-hladni uvjeravali građane kako je Darko Ćulum “profesionalac”, čovjek od struke, kadar koji garantuje stabilnost. Kakve su to budalaštine i politička sljepoća bile, pokazalo se čim je u Banjoj Luci svirala uzbuna za rušenje ustavnog poretka. “Profesionalac” Ćulum se u sekundi preobukao u Dodikovog vojnika. A kada je Dodikov puč propao, a on sam zavšio sa pravosnažnom presudom, isti taj Ćulum se preko noći vratio u fotelju u Sarajevu, opozvao ostavku koju Vijeće ministara, gle čuda, nikada nije ni razmatralo, te nastavio vladati SIPA-om kao da je otišao na produženi vikend.

Da ne podsjećamo na slučajeve odustajanja od Dodikovog hapšenja ili saznanja ko mu je bio vozač kada se u tajnosti pojavio pred državnim sudom u Sarajevu kako bi otkupio kaznu iako taj sud, navodno, ne priznaje.

I šta danas radi ta ista Trojka? Na sjednicama Vijeća ministara, u paketu s HDZ-om i SNSD-om, sprema se ponovno imenovanje Darka Ćuluma na novi četverogodišnji mandat. Zajedno s njim, u istoj političkoj pijaci, nalaze se i drugi Dodikovi i Čovićevi favoriti, poput Draška Milinovića na čelu RAK-a ili kompromitovanih kadrova u energetskom sektoru. Politička trgovina foteljama ostala je jedini kontinuitet vlasti. Trojka je, radi komadića vlasti i privida “funkcioniranja koalicije”, pristala na ulogu posmatrača i saučesnika u procesu u kojem se ljudi koji su rušili državne agencije ponovo postavljaju da tim istim agencijama upravljaju.

U suštini, državom i dalje neprikosnoveno drma Milorad Dodik, čak i onda kada je formalno pritisnut sudskim presudama i međunarodnim sankcijama. Njegovi kadrovi, odani isključivo njemu a ne ustavu zemlje čiju kruh jedu, ostaju gospodar života i smrti u sigurnosnom i pravosudnom sektoru. To što je Dodikov puč propao nije zasluga institucionalne snage BiH, nego spleta okolnosti. No, poruka koju Tužiteljstvo BiH i Vijeće ministara šalju ovom odlukom zastrašujuća je.

Ako se ova praksa ne promijeni, ako se pravosuđe ne očisti od poslušnika koji u ladicama drže predmete protiv ratnih zločinaca i političkih kriminalaca, te ako političke snage u Sarajevu nastave mijenjati državne resurse za udobne ministarske fotelje, Bosna i Hercegovina će nestati. Slučaj Darka Ćuluma dijagnoza je potpune kapitulacije sistema. I dok god se ta dijagnoza bude gurala pod tepih lažnim pričama o “profesionalizmu” i “kompromisu”, u ovoj zemlji neće vladati zakon, nego politički bezobrazluk i sila.