Odluka rukovodstva Memorijalnog centra Srebrenica–Potočari da zbog narušene sigurnosti i učestalih pritisaka naloži osoblju rad od kuće ponovo je otvorila mučnu dilemu o sudbini institucije koja čuva sjećanje na prvi pravno priznati genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Dok međunarodne organizacije i preživjeli pozivaju zapadne zvaničnike na hitnu reakciju kako se ne bi ponovile greške iz 1995. godine, u javnosti se postavlja ključno pitanje: radi li se o stvarnoj opasnosti od trajnog katančenja Potočara ili o strategiji uzbunjivanja koju vodi direktor Emir Suljagić kako bi spriječio tihu institucionalnu paralizu

Današnja objava škotskog lista The Herald o dramatičnom upozorenju humanitarne organizacije „Beyond Srebrenica“ vratila je pitanje opstanka Memorijalnog centra Srebrenica–Potočari u žižu inozemne javnosti. Navodi da je ovaj komemorativni kompleks pod pritiskom i blokadom bio primoran na privremeno zatvaranje, dok je osoblju iz sigurnosnih razloga naloženo da ostane kod kuće, pojačali su alarmu trenutku novih političkih napetosti u Bosni i Hercegovini.

Dok predsjednica škotske organizacije Sabina Kadić-Mackenzie poziva britanske i evropske zvaničnike na hitnu reakciju kako se ne bi ponovile greške iz 1995. godine, u domaćoj javnosti se postavlja ključno pitanje: radi li se o stvarnoj opasnosti od trajnog katančenja Potočara ili o strategiji uzbunjivanja koju vodi direktor Emir Suljagić kako bi spriječio tihu institucionalnu paralizu?

Predsjednica ove škotske organizacije i preživjela iz rata u Bosni i Hercegovini, Sabina Kadić-Mackenzie, uputila je hitan apel poslanicima Škotskog parlamenta, upozoravajući da svijet svojom ravnodušnošću rizikuje ponavljanje grešaka iz 1995. godine. Upozorenje dolazi u trenutku kada se delegacija od sedam škotskih nastavnika nalazi na Balkanu, dok im se savjetuje da ne nose ni simbolične značke Srebreničkog cvijeta iz straha od neprijatnosti koje bi im mogli prirediti lokalni negatori genocida.

Međutim, dok medijski naslovi širom Velike Britanije govore o “prijetnji zatvaranjem”, u domaćoj i regionalnoj javnosti postavlja se ključno pitanje: Koliko je stvarna opasnost od fizičkog zatraranja Memorijala u Potočarima?

Ako se stvari posmatraju striktno kroz prizmu pozitivno-pravnih propisa, kratak odgovor glasi: Ne, Memorijalni centar ne može biti formalno-pravno zatvoren od strane lokalnih ili entitetskih vlasti.

Memorijalni centar Srebrenica–Potočari osnovan je odlukom Visokog predstavnika (OHR) i funkcioniše kao samostalna državna institucija Bosne i Hercegovine. Ni Opština Srebrenica ni Vlada Republike Srpske nemaju nikakvu zakonsku ingerenciju da donesu odluku o njegovom ukidanju, pečaćenju ili zabrani rada. S pravne strane, status ove institucije zaštićen je na najvišem državnom nivou.

Međutim, stvarna prijetnja radu Centra ne dolazi u formi naglog i dramatičnog zatvaranja kapije od strane entitetske policije, već se manifestuje kroz asimetrični pritisak, institucionalno izgladnjivanje i administrativne opstrukcije koje rad u Potočarima čine fizički i psihički neizdrživim. Posjete pripadnika Policije Republike Srpske Memorijalnom centru pod izgovorom “finansijskih provjera” i istraga službeno se pravdaju vladavinom prava, ali ih osoblje doživljava kao direktan oblik zastrašivanja.

Na to je reagirao i škotski ministar za Evropu Stephen Gethins, naglasivši da bilo kakve istrage moraju biti u skladu s vladavinom prava, bez podizanja tenzija. Osim toga, budući da se rad Centra finansira iz budžeta institucija BiH, svaka politička blokada državne vlasti u Sarajevu direktno paralizira isplate plaća, troškove održavanje kompleksa i realizaciju istraživačkih projekata. Cjelokupan pritisak dodatno otežava i sama činjenica da se Potočari nalaze na teritoriji entiteta Republika Srpska, gdje je zvanična politika negiranje pravnih kvalifikacija genocida i veličanje osuđenih ratnih zločinaca, pa rukovodstvo i radnici Centra svakodnevno žive i rade u okruženju koje im otvoreno osporava rad.

Suština prigovora vlasti u entitetu Republika Srpska i medijsko-političkih krugova bliskih entitetskom vrhu primarno je usmjerena na problematizovanje finansijskog poslovanja Memorijalnog centra, s posebnim težištem na ugovore o djelu i vanjske angažmane. Kroz objave entitetske novinske agencije SRNA, RTRS-a te pojedinih tabloidnih portala, javnosti se nastoji plasirati teza da rukovodstvo Centra netransparentno troši budžetski novac, isplaćujući visoke honorare vanjskim saradnicima, pravnim savjetnicima i publicistima izvan Podrinja, među kojima se ističu imena osoba sa kojima je Suljagić bio ili je još uvijek blizak, poput advokata i novinara Senada Pećanina ili ambasadora Bosne i Hercegovine u UN-u Zlatka Lagumdžije, te drugih figura bliskih sarajevskoj intelektualnoj i političkoj sceni.

Politički narativ koji se pri tome gradi nastoji prikazati ove angažmane ne kao legitimnu potrebu za stručnim, pravnim ili komunikacijskim zastupanjem institucije, već kao “stranačko-prijateljske aranžmane” i nenamjensko trošenje sredstava poreskih obveznika. Upravo na temelju takvih medijskih optužbi i navodnih prijava o finansijskim nepravilnostima, entitetske vlasti pokušavaju opravdati ulaske pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova RS u prostorije Centra i zahtjeve za uvid u poslovnu dokumentaciju, čime se administrativno-policijski aparat koristi kao instrument pritiska i osporavanja legitimiteta same institucije.

S druge strane medalje nalazi se strategija koju provodi direktor Memorijalnog centra Emir Suljagić. Njegovi kritičari nerijetko tvrde da su izjave o “predstojećoj operaciji protiv Centra” ili “prijetnjama zatvaranjem” dio medijske igre i unutrašnjepolitičkog aktivizma.

Ipak, analitičari ukazuju na to da se zapravo radi o pragmatičnoj i proračunatoj politici upravljanja krizama. Kada rukovodstvo najavi “zatvaranje”, ono ne aludira na odustajanje od borbe, već nastoji preduhitriti tihu paralizu i spriječiti scenarij u kojem bi institucija tiho izumrla pod administrativnim blokadama, bez ikakvog odjeka u javnosti. Time se ujedno nastoji probuditi međunarodna zajednica, budući da su Potočari projekat nastao uz snažnu podršku zapadnih sila.

Suljagićeva oštra, retorički direktna komunikacija na društvenim mrežama i u stranim medijima (poput The Heralda) usmjerena je primarno na ambasade SAD-a, Velike Britanije i OHR sa ciljem da primora međunarodne faktore na reakciju prije nego što administrativni pritisci potpuno onemoguće rad institucije. U zemlji u kojoj institucionalna zaštita često zakaže, dramatizacija trenutnog stanja služi kao jedini preostali mehanizam odbrane i poziv na mobilizaciju domaće i dijasporske javnosti.

Najnovije upozorenje iz Škotske kulminacija izuzetno napete političke i društvene atmosfere u Bosni i Hercegovini tokom posljednjih mjeseci.

Za vikend održani opći izbori u BiH podijelili su zemlju po već poznatim šavovima. Pobjedu u Republici Srpskoj ponovo je proglasio SNSD Milorada Dodika, koji je neposredno pred glasanje ponovio radikalne stavove da je Bosna “mrtva” i “nemoguća država koja nema nikakvog smisla”. Takva retorika s vrha vlasti daje direktan vjetar u leđa lokalnim strukturama za nastavak pritisaka na povratničku populaciju i državne institucije na području RS.

Tenzije su dodatno eskalirale nakon nedavne smrti Ratka Mladića, osuđenog ratnog zločinca odgovornog za genocid u Srebrenici i opsadu Sarajeva. Činjenica da su Mladiću na sahrani ukazane pune državne počasti u RS-u, te da su navijači srbijanske Crvene zvezde na utakmicama razvijali transparente s njegovim likom i porukama poput “Pravac Potočari”, stvorila je osjećaj neposredne sigurnosne prijetnje za zaposlene u Centru. Dodatno, najave okupljanja u blizini Potočara uz pozive na “srpsku Srebrenicu” direktno evociraju riječi koje je Mladić izgovorio prilikom ulaska u grad u julu 1995. godine.

Pritisak se ne zadržava samo na odraslima ili radnicima Centra, on se prelijeva i na najranjivije kategorije. Nedavni incident u srednjoj školi u Srebrenici to slikovito dokazuje: kada je jedna djevojčica došla u školu u dresu fudbalske reprezentacije BiH, uslijedila je opomena uprave. Kada su narednog dana i drugi učenici u znak podrške obukli državne dresove, škola je zaprijetila snižavanjem ocjena, pravdajući to “odlukom o dostojanstvenom odijevanju”. Iako su učenici kasnije dobili potpisane dresove od saveza i pozvani na oproštajni meč Edina Džeke, gorki ukus sistemskog gušenja nacionalnog identiteta bošnjačke djece u Podrinju ostao je prisutan.

Kako upozorava Sabina Kadić-Mackenzie, borba u Srebrenici nije samo borba za prošlost, već i borba protiv tihe egzistencijalne praznine. Od 2013. godine Bosnu i Hercegovinu je napustilo više od 600.000 ljudi, mahom mladih. “Država gubi svoje građane, i morate se zapitati kakva je budućnost te zemlje ako u njoj ostanu samo oni koji se sjećaju rata. Za Bošnjake u Srebrenici to je surovi svakodnevni život u strahu”, ističe Kadić-Mackenzie, povlačeći paralelu između današnje dehumanizirajuće retorike i one s početka devedesetih: “Rat u Bosni nije počeo mećima, počeo je riječima.”