Tragična sudbina UN-ove „sigurne zone“ Žepa i tri decenije nakon rata ostaje jedan od najpotresnijih svjedočanstava propasti međunarodnog poretka u Bosni i Hercegovini. Vojne operacije, ultimatumi i političke obmane dovele su do pada enklave a nakon toga, pred očima mirovnih snaga UN-a, zarobljeni su a potom likvidirani komandant Avdo Palić i članovi lokalnog rukovodstva

Na samom početku agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu u proljeće 1992. godine, Jugoslavenska narodna armija (JNA) držala je garnizon u Žepi radi zaštite radio-relejnog objekta na planini Sjemeć, poznatijeg kao Zlovrh. Radi se o tački od izuzetne vojne važnosti sa koje je kontroliran širok prostor Podrinja i na kojoj se nalazio jedan od najvećih radarskih sistema u bivšoj Jugoslaviji.

Nakon agresorskih napada na susjednu Rogaticu i okolna sela, hiljade bošnjačkih civila potražile su spas u Žepi. Mjesto je brzo postalo prenaseljeno; izbjeglice su smještane u šupe, kolibe i pećine. Formiran je Krizni štab sa Hasibom Omanovićem na čelu, dok su lokalni branitelji organizirali straže.

Napad na enklavu eskalirao je početkom juna 1992. godine. Načelnik Glavnog štaba VRS Manojlo Milovanović izdao je trećeg juna naredbu za zauzimanje Radave, Javora i Sjemeća. Već narednog dana vojna kolona pod komandom majora Dragana Šuke krenula je s Pala prema Zlovrhu. Prolazak kroz zaseok Luke u selu Brložnik bio je praćen pješadijskom vatrom po lokalnim kućama, što je izazvalo otpor branitelja. Pripadnici Teritorijalne odbrane (TORBiH) postavili su zasjedu u Budičinom Potoku, nanijevši agresorskim snagama značajne gubitke.

Od tog trenutka Žepa ulazi u potpunu blokadu. Svakodnevna granatiranja i nemogućnost sanitetskog zbrinjavanja doveli su do teške humanitarne krize. Stanovnici su iz rijeke Drine redovno izvlačili tijela ubijenih civila sa šireg područja Gornjeg Podrinja. Reorganizacijom lokalne vlasti, Krizni štab prerasta u Ratno predsjedništvo. Funkciju komandanta odbrane preuzima Ramo Čardaković, a u septembru 1992. na čelo brigade dolazi Avdo Palić, sa Dževadom Brguljom kao zamjenikom. Istog mjeseca, četvrtog septembra, jedinice iz Žepe spajaju se sa snagama iz Srebrenice, čime je sudbina dvije enklave postala neraskidivo povezana.

Namjera vojne komande sa Pala bila je jasna: potpuno uklanjanje nesrpskog stanovništva iz doline Drine. Ratko Mladić u svojoj Direktivi broj 4 od 19. novembra 1992. godine izričito nalaže stvaranje „nepodnošljivih uslova“ kako bi stanovništvo napustilo Birač, Žepu i Goražde. Slijedeći ove smjernice, komandant Drinskog korpusa Milenko Živanović i general Milovanović pokreću u proljeće 1993. operaciju „Proljeće 93“, sa ciljem „čišćenja“ gornjeg i srednjeg Podrinja.

Nakon napada na selo Brezova Ravan četvrtog maja 1993. godine i ubistva 12 civila, uslijedila je reakcija ARBiH, ali i međunarodne zajednice. Vijeće sigurnosti UN-a donosi 6. maja 1993. Rezoluciju 824, kojom Žepa dobija status „sigurne zone“. Dva dana kasnije, Sefer Halilović i Ratko Mladić, uz posredovanje generala Philippa Morillona, potpisuju sporazum o demilitarizaciji. U Žepu stiže „Ukrajinski bataljon“ UNPROFOR-a pod komandom pukovnika Sejmona Dudnjika, jedinica koja je u realnosti imala jačinu pješadijske čete (oko sto vojnika i deset oklopnih vozila), smještena u zgradi lokalne osnovne škole.

Demilitarizacija u praksi nikada nije dosljedno sprovedena. Pripadnici 285. istočno-bosanske lake brigade ARBiH zadržali su skromno pješadijsko naoružanje, dok je VRS zadržala teško naoružanje na istim položajima oko enklave, držeći je u potpunoj opsadi. Period do sredine 1994. godine protekao je uz relativno zatišje i dostavu humanitarne pomoći, ali je strateški pritisak obnovljen u zimskim mjesecima.

Iako je krajem 1994. potpisan tzv. Carterov sporazum o prekidu neprijateljstava, Radovan Karadžić već osmog marta 1995. izdaje Direktivu broj 7. Cilj je bio identičan, stvoriti uslove „totalne nesigurnosti i besperspektivnosti daljeg opstanka“ u Srebrenici i Žepi. Sredinom maja 1995. Radislav Krstić izdaje naredbe za stezanje obruča, a nakon NATO zračnih udara oko Sarajeva krajem maja, VRS uzima pripadnike UN-a za taoce i u potpunosti obustavlja prolazak humanitarnih konvoja.

Drugog jula 1995. izdato je naređenje za operaciju „Krivaja 95“, čiji je cilj bio razdvajanje i eliminacija enklava Srebrenica i Žepa. Artiljerijski napadi na Žepu počinju sedmog jula, dok su u okolnim selima (Purtići, Čavčići, Pripečak, Slap) uništene desetine kuća.

Nakon pada Srebrenice i početka masovnih egzekucija, težište napada preusmjereno je na Žepu. Radislav Krstić 13. jula preuzima komandu nad operacijom „Stupčanica-95“. U napadu učestvuju znatne snage Drinskog korpusa: Milićka, Bratunačka, Vlasenička, Podrinjska, Zvornička, Rogatička i 2. romanijska brigada, uz podršku 5. mješovitog artiljerijskog puka.

Procjene VRS govorile su da se u enklavi nalazi između 6.500 i 10.000 civila, oko 1.200 domaćih boraca te 700 do 1.000 vojnika koji su se uspjeli probiti iz uništene Srebrenice. Uprkos potpunom okruženju, nedostatku hrane i municije, branioci Žepe danima pružaju otpor na ključnim kotama. Srpska komanda pokušava iznuditi kapitulaciju ucenjivanjem i ultimatumima postavljenim na kontrolnom punktu Bokšanica. Predsjednik Ratnog predsjedništva Mehmed Hajrić traži instrukcije od Alije Izetbegovića, koji poručuje da se s agresorom ne pregovara o predaji.

Izražen problem za branioce predstavljalo je i držanje Ukrajinskog bataljona. Brigada VRS pod komandom Rajka Kušića ovladala je punktom Bokšanica i sklopila lokalni pakt sa komandantom ukrajinskih snaga: UNPROFOR neće biti napadan ako ne otvara vatru i ne poziva NATO avijaciju, a zauzvrat dostavlja podatke o kretanju ARBiH.

Pritisak na enklavu dostigao je vrhunac između 16. i 20. jula. Agresor koristi i avijaciju, dok vojna komanda sa Pala priprema odvoz zaplijenjene stoke na farme u Han Pijesku i Sokocu. U Žepu 16. jula stiže i grupa od 106 boraca 28. brdskog bataljona iz Srebrenice, ali linije odbrane popuštaju pod stalnim granatiranjem.

Svjestan bezizlazne situacije, Avdo Palić 18. jula odbija ultimatum Rajka Kušića o bezuslovnom razoružavanju i traži dolazak visokih predstavnika UN-a. Paralelno, Zdravko Tolimir u zvaničnim dopisima komandi predlaže upotrebu hemijskog oružja i aerosolnih bombi radi bržeg uništenja zbjegova civila i prinude na predaju. Očajni zbog neefikasnosti međunarodnih snaga, pojedini branioci 20. jula ulaze u bazu UNPROFOR-a tražeći oružje kako bi nastavili borbu i zaštitili porodice.

Ključne vojne tačke, Brezova Ravan, Brdo, Lokve i Gradina, padaju u ruke VRS do 24. jula. Pripadnici ARBiH primorani su na povlačenje prema Žepskoj planini. Istog dana, predstavnici lokalne vlasti (Hamdija Torlak) pod pritiskom potpisuju lokalni sporazum o civilnoj evakuaciji, koji Mladić potvrđuje.

Nakon apela Alije Izetbegovića Vijeću sigurnosti UN-a, general Rupert Smith dolazi u Žepu kako bi nadgledao evakuaciju. Dana 25. jula kreće prvi konvoj sa 151 ranjenikom za Sarajevo, a u noći sa 25. na 26. juli počinje evakuacija civila autobusima prema Kladnju. Avdo Palić lično prati prvi konvoj u vozilu UN-a sa Zdravkom Tolimirom, garantujući bezbjednost stanovništva, a potom se vraća u bazu UNPROFOR-a radi pregovora o statusu boraca.

Međutim, garancije međunarodnih snaga ponovo su pale na ispitu. Ujutru 27. jula 1995. godine, prilikom dolaska na sastanak koji je ugovorio Rupert Smith u bazi Ukrajinskog bataljona, Avdo Palić je zarobljen od strane pripadnika VRS naočigled oficira UN-a. Ubrzo nakon toga, zarobljeni su i predsjednik Ratnog predsjedništva Mehmed Hajrić te član Predsjedništva Amir Imamović. Sva trojica su u danima nakon okupacije likvidirana. Tokom transporta civila prema Kladnju, vojne i policijske snage VRS sistematski su presretale konvoje, pljačkale izbjeglice, te odvajale starce i ranjenike od vodeći ih u logor u Rogatici.

Nakon ulaska agresorskih snaga u naselje, preostali borci 285. brigade pod komandom Rama Čardakovića pružali su otpor na Žepskoj planini do 29. jula. Kada su pregovori u Sarajevu propali, a srpske snage narednog dana zauzele Zlovrh, donesena je odluka o razbijanju brigade u manje grupe radi pokušaja proboja na različite strane.

Sudbina žepačkih branilaca bila je podijeljena i izuzetno teška. Grupa od oko dvjesto ljudi pod vodstvom Hurema Šahića uspjela se pod borbom probiti do Kladnja početkom augusta. Manja grupa boraca stigla je do Goražda, dok su se drugi pokušali vratiti prema Srebrenici i Tuzli. Istovremeno, oko osamsto boraca prešlo je rijeku Drinu i predalo se organima Srbije. Umjesto statusa ratnih zarobljenika pod zaštitom međunarodnog prava, srbijanske vlasti su ih sprovele u logore Šljivovica i Mitrovo Polje, gdje su bili podvrgnuti sistematskoj torturi i zlostavljanju.