Kruna Kulenovićevog književnog rada nesumnjivo je roman Istorija bolesti (1994). Nastao u jeku opsade Sarajeva, ovaj tekst predstavlja vrhunac onoga što teoretičari nazivaju “ratnim pismom”. Međutim, Istorija bolesti nije samo hronika stradanja. To je duboko autorefleksivno djelo u kojem se prepliću lična tragedija (smrt supruge), sudbina grada pod opsadom i široki lukovi svjetske kulture

Kada bi se u historiji bosanskohercegovačke kulture tražila figura koja na najpotpuniji način utjelovljuje ideal polihistora – onog koji spaja umjetnost i nauku, Istok i Zapad, intimu i univerzalnu historiju, ime Tvrtka Kulenovića nametnulo bi se kao nezaobilazno.

Rođen u Šapcu devetog aprila 1935. godine, Kulenović je svojim životom i opusom ispisao jednu od najfascinantnijih stranica naše književnosti, ostajući do samog kraja, kako bi to kritika rekla, “enciklopedist s dušom”. Njegova biografija, koja počinje rodnim listom na kojem je ćirilicom upisano “Imamat džemata šabačkog”, bila je predodređena za hibridnost i širinu koju će kasnije zagovarati u svojim djelima.

Sin slikara Hakije Kulenovića, koji je studije slikarstva završio u Parizu uprkos protivljenju vlastitog oca, Tvrtko je rano naučio da je put umjetnosti put otpora i lične dosljednosti. Interesantna je crtica iz njegove mladosti koja svjedoči o njegovoj svestranosti: prije nego što će se trajno posvetiti književnosti, Kulenović je bio uspješan student medicine. Motiviran činjenicom da su njegovi omiljeni pisci, Čehov i Bulgakov, bili ljekari, on je ovoj nauci pristupao s velikom ozbiljnošću. Čak i kada je odlučio napustiti medicinu radi književnosti, njegovi profesori su ga pokušavali odgovoriti, prepoznajući u njemu talenat koji se rijetko susreće.

Ta ljekarska preciznost, dijagnostički mir pred užasima svijeta i duboka humanost, ostat će trajno upisani u njegovu prozu, naročito u onoj nastaloj u najtežim godinama opsade Sarajeva.

Kulenović se u književnosti javlja relativno kasno, krajem šezdesetih godina, ali ulazi u nju s već formiranim, zrelim intelektualnim aparatom. Njegov putopis Odanost jugu (1970) najavio je pisca koji putovanje ne vidi kao puko premještanje s jednog mjesta na drugo, već kao ontološku potrebu za komunikacijom s Drugim. Četiri godine kasnije, knjiga Putovanja zbunila je kritiku; bila je to proza koja je brisala granice između putopisa i romana, uspostavljajući model koji će Kulenović usavršavati decenijama.

Za njega je putovanje bilo način učenja o sebi kroz ogledalo nepoznatih kultura. Kao dugogodišnji profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Kulenović je generacijama studenata otkrivao estetike Dalekog istoka, Indije i klasičnog Zapada. Njegova erudicija nije bila suhoparno akademska; on je bio putnik koji je na vlastitoj koži osjetio vlagu indijskih monsuna i svjetlost mediteranskih podneblja. Upravo iz tog iskustva proizašao je njegov postmodernistički senzibilitet, svijest o tome da je svijet fragmentiran, ali da književnost posjeduje moć da te krhotine poveže u smislenu cjelinu.

Kruna Kulenovićevog književnog rada nesumnjivo je roman Istorija bolesti (1994). Nastao u jeku opsade Sarajeva, ovaj tekst predstavlja vrhunac onoga što teoretičari nazivaju “ratnim pismom”. Međutim, Istorija bolesti nije samo hronika stradanja. To je duboko autorefleksivno djelo u kojem se prepliću lična tragedija (smrt supruge), sudbina grada pod opsadom i široki lukovi svjetske kulture.

U ovom romanu Kulenović primjenjuje sve uzuse postmodernističke poetike: hibridnost, intertekstualnost i ukidanje granica između visoke umjetnosti i popularne kulture. Unutar korica jedne knjige nalazimo eseje o Borhesu i Kišu, fragmente radiodrama, porodične dnevnike i muzičke reference poput dionice “Shine on You Crazy Diamond” grupe Pink Floyd. Kulenović ovdje ne piše “o ratu”; on piše “ratom”, koristeći tekst kao jedino preostalo sredstvo odbrane protiv besmisla i destrukcije. Smrt u Sarajevu u njegovoj vizuri nije samo biološki kraj, već kulturološki fenomen koji on analizira s istim žarom s kojim analizira i dramske teorije kojima se bavio kao teatrolog i direktor Narodnog pozorišta.

Njegov romaneskni ciklus, koji čine Kasino (1987), Čovjekova porodica (1991), Istorija bolesti (1994) i Jesenja violina (2000), funkcioniše kao velika, otvorena struktura. Svaka od ovih knjiga komunicira s onom prethodnom, nadopunjuje je i redefinira. Kulenović je bio majstor “historiografske metafikcije”, pisac koji preispituje velike historijske narative kroz prizmu individualnog iskustva.

U romanu Jesenja violina, on se okreće “poetici nove osjećajnosti”, istražujući intimne prostore duše i smisao postojanja u svijetu koji je, nakon svih trauma, ipak jedino što imamo. Njegova pozicija bila je pozicija intelektualca koji svjesno dekonstruira svijet, ali ne s ciljem da ga uništi, već da ga razumije. Njegova “Autorefleksija”, objavljena u okviru zbirke eseja Rezime, predstavlja ključ za razumijevanje njegovog pristupa: on smatra da je svaki pisac dužan pisati o sebi, ne iz narcisoidnosti, već zato što je pisanje o sebi zapravo nuđenje svog života drugima. To je ona definicija književnosti kao “otvorenosti prema drugome” koju je on živio i zagovarao kao prvi predsjednik PEN-centra BiH.

Značaj Tvrtka Kulenovića prepoznat je ne samo u granicama Bosne i Hercegovine, već i šire. Kao redovni član Akademije nauka i umjetnosti BiH i autor više od 300 naučnih i stručnih radova, on je postavio temelje modernoj bh. teatrologiji i komparativistici. Naučni skup koji je 2009. godine organizirala Bošnjačka zajednica kulture “Preporod” bio je potvrda njegovog estetskog i etičkog ranga, dok je nominacija za Nobelovu nagradu za književnost došla kao kruna karijere pisca koji nikada nije podlijegao lokalnim provincijalizmima.

Ipak, uprkos svim titulama, Kulenović je u sjećanju onih koji su ga poznavali ostao onaj tihi, zaigrani mudrac koji je u svakom stripu viđenom u djetinjstvu i u svakoj ozbiljnoj filozofskoj raspravi vidio istu iskru ljudske kreativnosti. Njegova bibliografija danas stoji kao spomenik jednoj osebujnoj duhovnosti. On nas uči da književnost nije skripta, niti spisak činjenica, već živi organizam, dijalog koji ne prestaje smrću autora.

Njegov život, bogat putovanjima, studijama, profesorskim radom i književnim stvaralaštvom, bio je dar bosanskohercegovačke kulturi. On je bio “pouzdani svjedok vremena” koji je, čak i kada su slike njegovog oca pljačkane i nuđene mu na otkup, odbijao da pristane na prljave igre stvarnosti, birajući dostojanstvo umjetnosti i nauke.

Danas su njegova djela sabrana i dostupna. Ona čekaju čitaoca koji je spreman na avanturu duha, na putovanje koje počinje u Šapcu, prolazi kroz indijske hramove i beogradske fakultete, da bi se smirilo u Sarajevu, gradu kojem je Kulenović dao svoju najbolju literaturu. Dijalog s njim ne mora završiti; on se nastavlja sa svakom otvorenom stranicom Istorije bolesti ili Jesenje violine. Jer, kako je Tvrtko vjerovao, svako pisanje drugima je poziv na komunikaciju koji prevazilazi granice vremena i prostora. Njegova godišnjica nije samo datum u kalendaru, već podsjetnik na to koliko nam je, u svijetu buke i općih mjesta, neophodna tiha i duboka misao čovjeka koji je znao da je “čovjekova porodica” jedini dom koji uistinu imamo.