Zakon je, barem na papiru, kristalno jasan: diplomatski pasoš namijenjen je osobama koje predstavljaju državu ili obavljaju poslove od državnog značaja. To bi trebali biti najviši zvaničnici, diplomate od karijere, ljudi koji na međunarodnom parketu nose težak teret državnih interesa. U praksi je drugačije
Nevjerovatna je lakoća kojom se u zgradi Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine dijele diplomatski pasoši. Poznat influenser – pasoš. Travel bloger – pasoš. Hrvatski i influenser i travel bloger – pasoš. Omiljeni pjevač – pasoš. Bokser u sukobu sa zakonom – pasoš. Dokument koji bi trebao biti simbol državnog suvereniteta i strogo definirane misije predstavljanja zemlje, u posljednje je vrijeme potpuno devalviran, više je neka vrsta VIP ulaznice za ministrove omiljene influensere, putopisce i estradne ikone.
Zakon je, barem na papiru, kristalno jasan: diplomatski pasoš namijenjen je osobama koje predstavljaju državu ili obavljaju poslove od državnog značaja. To bi trebali biti najviši zvaničnici, diplomate od karijere, ljudi koji na međunarodnom parketu nose težak teret državnih interesa. U praksi je drugačije.
Posljednji u nizu „diplomata“ postao je Zdravko Čolić. Čovjeku čiji je umjetnički opus, hajde recimo pa neupitan, ali čija je veza sa Bosnom i Hercegovinom u posljednjih četrdeset godina svedena na koncertno tezgarenje, uručen je danas pasoš kao „priznanje za promociju“.
Nema nijednog uslova kojeg Čolić ispunjava da bi dobio diplomatski pasoš zemlje u kojoj ne živi od 1989. godine. Zdravko Čolić je Sarajevo napustio davno prije nego što je na njega pala prva granata i nije se previše osvrtao na to što mu je rdoni grad krvario pod najdužom opsadom u modernoj historiji. Nije bilo humanitarnih koncerata, nije bilo apela, nije bilo ni simbolične podrške. I takvom Čoliću danas država koju je uništavao njegov prvi beogradski komšija, kojeg je svakodnevno sretao dok je džogirao, poklanja diplomatski imunitet. Na osnovu čega? Zašto?
No, Čolić nije usamljen incident. Prije njega, diplomatske privilegije su dobile i osobe kojima je broj pratilaca i sposobnost montiranja „reelsa“ postala kvalifikacija za taj diplomatski status. Sve se, dakle, svodi na izdavanje dokumenta ljudima koji suštinski ne rade za državu, već za vlastiti brend i broj lajkova.
Ova praksa otkriva opasnu tendenciju potpune privatizacije institucije. Pasoše se dijeli kao na traci, ne bi bilo čudno da ga dobije i pobjednik „Zvezda Granda“ ili kakav tiktoker koji napravi „tour“ kroz zgradu Predsjedništva? Isto tako ova praksa otkriva i potpunu estradizaciju diplomatije, gdje vlast sa “pink-pevaljkama” raspravlja na društvenim mrežama, otkriva ogoljenu populističku predstavu u kojoj se diplomatski pasoši troše na kupovinu simpatija javnih ličnosti iIi jačanju percepcije vlasti u javnosti.
To što je stvarna bh. diplomatija nevidljiva u ključnim svjetskim centrima, najmanje je, očito, važno.
