Naselja su utemeljili mesijanski Jevreji čiji pripadnici, poznati kao “mladež s brda”, sistematski uznemiravaju i zastrašuju lokalno stanovništvo. Kampanja, koju su Ujedinjeni narodi opisali kao etničko čišćenje, vođena je ideologijom tvrdolinijaša u izraelskoj vladi, prvenstveno ministra finansija Bezalela Smotricha i ministra nacionalne sigurnosti Itamara Ben-Gvira

Taybeh, gradić smješten na brdima u srcu Zapadne obale, jedna je od najstarijih kršćanskih zajednica na svijetu. Njegovo drevno grčko ime, Ephraim, spominje se u evanđeljima kao mjesto gdje se Isus povukao s učenicima prije svog posljednjeg odlaska u Jerusalem. Crkva iz petog stoljeća stoji kao nijemi svjedok opstanka kroz stoljeća, pod križarima, Salahudinom, Osmanlijama, Britancima i kroz tri arapsko-izraelska rata. Danas je, međutim, opstanak ove zajednice upitniji nego ikada prije.

Okružen četirima velikim izraelskim naseljima i brojnim ilegalnim ispostavama, Taybeh se nalazi u svojevrsnoj opsadi. Naselja su utemeljili mesijanski Jevreji čiji pripadnici, poznati kao “mladež s brda”, sistematski uznemiravaju i zastrašuju lokalno stanovništvo. Kampanja, koju su Ujedinjeni narodi opisali kao etničko čišćenje, vođena je ideologijom tvrdolinijaša u izraelskoj vladi, prvenstveno ministra finansija Bezalela Smotricha i ministra nacionalne sigurnosti Itamara Ben-Gvira.

Otac Bashar Fawadleh, župnik crkve Krista Spasitelja, svjedoči o strategiji potiskivanja. “Prvo su istjerali beduine, postavili svoje karavane i doveli stoku. Koriste zemlju bez ikakve dozvole vlasnika”, objašnjava Fawadleh. Nakon beduina, na red su došli maslinici koji su milenijima bili žila kucavica Taybeha. Lokalnom stanovništvu je već tri godine zabranjen pristup vlastitoj zemlji i održavanje stabala maslina. Jedini trenuci kada se mještani usuđuju izaći u polja su tokom žetve, i to isključivo pod pratnjom diplomata iz francuskog i talijanskog konzulata.

Pritisak je kulminirao prošlog jula kada su jevrejski doseljenici zapalili posjed bizantske crkve Svetog Petra. Od tada su grupe radikala četiri puta upadale u gradić, paleći automobile i uništavajući imovinu. Sredinom marta, oko 30 doseljenika zauzelo je fabriku betona i kamenolom na rubu grada, podiglo izraelsku zastavu i održalo molitvu, što je protumačeno kao jasan signal namjere o preuzimanju dijelova samog naselja.

Ono što Taybeh izdvaja od ostalih mjesta na Zapadnoj obali jeste njegov identitet potpuno kršćanskog grada. Taj status mu donosi određenu međunarodnu pažnju, ali ga paradoksalno čini i ranjivijim. Zbog olakšanih procedura za iseljavanje kršćana u zapadne zemlje, zajednica se ubrzano osipa. Samo u posljednje dvije godine grad je napustilo petnaest porodica, ostavljajući populaciju na svega 1.100 stanovnika. Statistika je porazna na nivou cijele regije: udio kršćana na Zapadnoj obali pao je sa 5% u 1967. godini na današnjih 1%, što je oko 45.000 ljudi.

Dok premijer Benjamin Netanyahu tvrdi da je Izrael jedina zemlja na Bliskom istoku koja štiti kršćane, podaci Religious Freedom Data Centra govore drugačije. U Jerusalemu je zabilježen porast incidenata i maltretiranja kršćana od 65%, uključujući i česte napade pljuvanjem. Jad Isaac, direktor Instituta za primijenjena istraživanja u Jerusalemu, optužuje Netanyahua za neistinu, navodeći da je stvarna strategija na terenu “učiniti život nepodnošljivim”.

Strah se širi i prema Beit Sahouru, poznatom kao Pastirsko polje, mjestu hodočašća gdje je 80% stanovništva kršćanske vjeroispovijesti. Nova izraelska naselja i prateća infrastruktura – ceste rezervirane isključivo za doseljenike i vojni punktovi – stežu obruč oko ovog mjesta. Rifat Kassis, lokalni aktivist, strahuje da će grad postati izolirana enklava izložena svakodnevnim hapšenjima i pucnjavama. Prema njegovim riječima, cilj ovakve politike je jasan: stvaranje atmosfere u kojoj više nema mjesta za nadu.