Prvi lički sandžakbeg bio je vrlo iskusan ratnik i krajišnik Arnaud Mehmed Memi-beg. Već 1680. godine, zbog ratnih opasnosti, muslimansko stanovništvo počelo je napuštati Liku i seliti u Bosnu. Isto se dešavalo i s muslimanima Slavonije. Lički muslimani koji su odlučili tamo ostati, a bilo ih je prema tim podacima oko 8700, prevjereni su u katoličanstvo. Njihovi potomci i danas žive u Perušicu, Gospiću, Buniću, Širokoj Kuli, Udbini…

Lika je pod osmansku upravu pala u razdoblju od 1514. do 1527. godine. Osmanlije su najprije osvojili Zvonigrad, zatim Gračac, a onda krenuli na sjever. Oko 1523. godine izbijaju na rijeku Unu i okružuju Liku s dvije strane. Poznati ratnik Gazi Husrev-beg je osvojio Knin i Skradin 1522. godine, Ostrovicu i Bribir 1523. godine, Obrovac 1527. a na kraju, 1537. godine, dugo branjeni Klis, u kojem je smjestio središte Kliškog sandžaka.

Krčki ili Lički sandžak nastao je izdvajanjem iz Kliškog sandžaka.. Sjedište sandžaka bilo je u Kninu ili povremeno u Udbini. Obuhvaćao je sjeverni dio Dalmacije, Krbavu i Liku. i prostirao se uz Velebit prema Senju, Brinju i Otočcu. Od Kliškog sandžaka dijelila ga je rijeka Krka. S Mletačkom Republikom graničio je od zapadne obale Vranskog jezera preko Zemunika, Karina, Obrovca do Starigrada. Svojim položajem u Osmanskom Carstvu bio je pogranični sandžak, čije su utvrde i gradovi činili sastavni dio serhata (granice).

Prvi lički sandžakbeg bio je vrlo iskusan ratnik i krajišnik Arnaud Mehmed Memi-beg. Već 1680. godine, zbog ratnih opasnosti, muslimansko stanovništvo počelo je napuštati Liku i seliti u Bosnu. Isto se dešavalo i s muslimanima Slavonije. Lički muslimani koji su odlučili tamo ostati, a bilo ih je prema tim podacima oko 8700, prevjereni su u katoličanstvo. Njihovi potomci i danas žive u Perušicu, Gospiću, Buniću, Širokoj Kuli, Udbini… U to je doba najagilniji u prevjeravanju muslimana na katoličanstvo bio pop Marko Mesić.

Sliku o životu muslimana za vrijeme osmanske vlasti u Lici možemo rekonstruirati iz narodnih pjesama, a osobito muslimanskih narodnih pjesama iz Bosanske krajine. Te su pjesme sačuvane u narodu na području između Une i Vrbasa, gdje se veći dio muslimana naselio 1689. godine, nakon protjerivanja iz Like i Krbave. Lički muslimani bili su glasoviti po ratobornosti i hrabrosti.

Za vrijeme osmanske uprave Lika nije nikada mirovala. Poznati junak iz narodnih pjesama je Mustaj-beg Lički Lipovački. Bio je rodom i podrijetlom iz Like, oženio se Marulom, kćeri Alaj-bega Ličkog. Mustaj-beg je sebi sagradio kulu na Udbini i time postao poglavarom Like. Bijaše glasovit po pravičnosti, ali i strogosti. Dijelio je dobro i zlo sa svojim Ličanima.

Kroz 160 godina osmanske vlasti u Lici, izmijenilo se mnogo njenih namjesnika, ali narodna pjesma spominje jedino Mustaj bega Ličkog i njegovu herojsku smrt. Poginuo je 1654. godine, od ruke Mikulice Oriškovića, rođenog u Otočcu. Četiri godine poslije njegove smrti, Lika će pasti pod carsku Austriju.

U narodnim pjesmama spominje se oko 60 ličkih gradova i naselja. Među njima nalazimo Udbinu, Ribnik, Gospić, Gračac, Bunić, Raduš, Ploče, Novi, Perušić, Drniš…

Zajedno s Ličanima ovaj dio granice Osmanskog carstva branili su i Krajišnici s područja koje danas čine Bosansku krajinu. U epskim narodnim pjesmama je čitava galerija mitskih junaka: Mujo Hrnjica, Gojeni Halil, od Bunića Mujo, Kulin kapetan, Tale Ličanin… Među njima se izdvaja jedan specifičan junak – Tale Ličanin. Tale je jedan posve drugačiji junak kakav ne postoji u svjetskoj književnosti. Čini se da su upravo njega, kao predložak, za stvaranje svojih književnih junaka odabrali veliki bosanski pisci rođeni na ovim područjima Petar Kočić i Branko Ćopić.

Tale se čini priprostim i naivnim a zapravo je izuzetno lukav i dovitljiv. Na neki način je sličan Servantesovu Donu Kihotu, samo što se Tale ne bori protiv utvara i vjetrenjača nego svojom dovitljivošću i lukavstvom, skrivenim iza naivna i priprosta lika, uspijeva pobijediti čak i one s kojima bi Mujo i Halil teško izašli na kraj. U Hermanovoj zbirci epskih narodnih pjesama stoji: Da kakav je, Bog ga nagrdio/ Žuto kljuse, ljudurina gruba, A na njemu loše odijelo. Kroz čizme mu propanule pete/ Kroz čakšire ispala koljena, Kroz dolamu lopatice vire, A kroz kapu perčin ispanuo/ Na kulašu uzde ni julara, Đavo odn’o, sedla ni samara. Sve mu travu oko puta pase.

Muslimanski obiteljski život bio je čist i uzoran. Žene i kćeri su jako poštovale svoje roditelje, muževe, braću i sestre. Mnoge su djevojke išle na megdan i u boj za svoga brata, pa su čak i barjake nosile ispred četa. Majke su odgajale svoje sinove u spartanskome duhu

Ovako je Evlija Čelebi opisao središte Krčko-ličkog sandžaka, Knin: “Osvojio ga je Gazi Malkoč-beg 1.553. godine, nakon što ga je opsjedao tri godine i kada ga je na vjeru zauzeo, stavio je njegove ključe u futrolu iskićenu draguljima i poslao ih sultanu Sulejmanu s ovim izvještajem: „Osvojio sam jedan grad tvrd kao grad Van. Iako je dosada neprijatelj mnogo puta navaljivao na ovaj grad, svaki put se vratio poražen. Ovaj visoki grad je jaka tvrđava koja leži na najvišem vrhu jedne nepristupačne žuto-crvene klisure s koje se on diže do nebeskog vrha i na kojoj se legu orli i sokoli. Ravni su mu možda samo gradovi Mardin i Amadija. Eto toliko je neusporediva krajiška utvrda.”

Čelebi svojim opisom Klisa uvjerava da je njegov izbor za središte sandžaka bio opravdan: To je grad na raznovrsnim strmim liticama koje se dižu do nebeskog vrha, a sazidan je od klesanog sjajnog kamena kao šeddadovska građevina u obliku šestorokuta. Premda ima mnogo brda koja dominiraju gradom ipak kada se siđe dolje pod grad, izgleda kao da najviši vrh grada ostaje na nebu. Kako ni na koji način nije moguće jurišati na grad, to ga nije moguće ni osvojiti. Jedino bi se možda mogao zauzeti opsjedanjem ili kada bi neprijatelja spopao strah i trepet, pa bi ga predao na viru.

Kliška tvrđava jedna je od najistaknutijih utvrda srednjovjekovne Hrvatske. Za vrijeme kneza Trpimira 852. godine spominje se kao njegovo imanje, a postaje i sjedištem starohrvatske Kliške županije. Tijekom 10. stoljeća Klis se spominje kao vladarski posjed i jedno od središta hrvatske države. U 13. stoljeću Klisom je vladala hrvatska plemićka obitelj bribirskih knezova Šubića, a od 1335.g. grad je pod zaštitom hrvatsko ugarskog kralja i njegovih kaštelana Početkom 16. stoljeća istaknutu ulogu u obrani gradi imao je Petar Kružić, kapetan i knez grada Klisa, koji je dva i pol desetljeća sa svojim uskocima odolijevao osmanlijskim napadima.

Njegovom smrću 1537. godine Klis je pao u osmanlijske ruke čime je izgubljena najvažnija utvrda u obrani Dalmacije, tim činom rijeka Jadro je postala u narednih sto godina granicom između Kliškog sandžaka i mletačkih posjeda u Dalmaciji. U aprilu 1596. pod vodstvom splitskih plemića Ivana Albertija i Nikole Cindra tvrđava je osvojena, ali su je Osmanlije već krajem maja ponovo zauzeli, porazivši pritom i generala Jurja Lenkovića.

Tokom Kandijskog rata (1645.-1669.) mletačka vojska pod vodstvom generala Leonarda Foscola je 31. marta 1648. godine u potpunosti osvaja od osmanske prevlasti. Jedini podsjetnik danas na vrijeme vladavine sultana je crkva sv. Vida koja je izvorno bila džamija kao i očuvana česma.

Sama džamija podignuta je nedugo nakon osvajanja i služila je vojsci. Izgrađena je u klasičnom carigradskom stilu na kvadratnoj osnovi uzdiže se osmokutni tambur, a zatim okrugli tambur kupole koja je izvana prekrivena osmostranim krovom. U unutrašnjost se ulazi s južne strane preko većeg broja stepenica. Sama unutrašnjost ispunjena je ugaonim nišama, a Mlečani su joj dodali sakristiju i srušili minaret te napravili niz preinaka.

Česma se nalazi izvan tvrđave i pripada tipu mihrab česmi nastala u isto vrijeme kad i džamija. Česmu karakterizira otvor u vidu trijema nadsvođena orijentalnim svodom koji završava šiljatim lukom. U njenoj unutrašnjosti nalaze se tri plitke niše sa po jednom lulom.

No Klis nikad nije postao i stvarno sjedište kliških sandžak-begova. Neposredna blizina mletačkog Splita, isturenost tvrđave na samoj granici i nerazvijena gradska infrastruktura bili su nepovoljni argumenti za Klis kao centar ovog dijela carstva. Umjesto toga stvarno sjedište Kliškog sandžaka bilo je smješteno u unutrašnjosti, pri čemu se grad Hlivno-Livno nametnuo kao prirodno i logično sjedište. Grad na rijeci Bistrici pružao je relativnu sigurnost, jer se nalazi u Bosni i iza planinskog masiva Dinare, a ono je bilo i ranije središte Murat-bega i njegove obitelji, te je imalo izvjesno administrativno iskustvo.

Boravak prvih sandžakbegova u Livnu pretvorit će malu kasabu u značajan grad bosanskog ejaleta. O šarolikosti i ljepoti Livna za svojih putovanja Balkanskim poluotokom svjedoči i čuveni putopisac Evlija Čelebija. Tokom 400 godina osmanske prisutnosti u Livnu nastaje nekoliko čuvenih umjetničkih ostvarenja u ovom dijelu Osmanskog Carstva. Najprominentniji Livnjanin tog vremena, Hadži Jusuf Livnjak, imam Beglučke džamije (sa sunčevim satom i položajem na jednom od meridijana), astronom i književnik, autor je prvog putopisa na Balkanu.

Njegov je putopis jedon od najznačajnijih djela Alhamijado književnosti, posebne vrste literarnog stvaralaštva Bošnjaka zabilježenog orijentalnim pismima.

Grad Drniš osvojio je Gazi Husrev beg 1522. godine. U to vrijeme grad je imao status kasabe, između 200 i 300 domaćinstava, pet džamija, nekoliko mostova preko rijeke Čikole i opskrbu vodom s Promine. Kao i svi gradovi Dalmacije i ovaj je bio oslobođen tokom Kandijskog rata (1645.-1669.), 1664. godine a potpuno oslobođenje dogodilo se 1683. Jedini podsjetnik na ovo vrijeme je danas crkva sv. Antuna i minaret neke druge džamije kao i djelomično očuvanu tvrđava sa kružnom kulom u dijelu grada zvanom Gradina.

Džamija (crkva sv. Antuna) izgrađena je od kamena kao i kliška džamija na trompima sa kupolom i poluloptastim svodom. Tokom 17. stoljeća franjevci su je produžili te je izgubila svoj prvobitni izgled. U unutrašnjosti bivšeg molitvenog prostora ispod trompa, u sva četiri kuta nalaze se sačuvani ukrasi u obliku stalaktita u osmansko-arapskom stilu. Minaret je srušen nakon poraza Osmanlija. Sahat kula se nekoć nalazila u blizini glavne drniške džamije, jedini podsjetnik na nju danas je sahat koji je ugrađen u zvonik crkve sv. Ivana u Šibeniku iz 15.st. U dijelu grada zvanom Gradina, a u neposrednoj blizini crkve sv. Ante nalazi se djelomično sačuvan minaret neke druge džamije.

Sa svojim vjernim pratiocem Murat-begom Tardićem, glasoviti Gazi Husrev beg zauzimao je redom jednu po jednu tvrđave i mjesta. Klis je bio tvrd orah, na kojem su se godinama lomile jake bosanske snage, no nakon nekoliko neuspješnih pokušaja konačno je osvojen 1537. godine. Osvajanjem Klisa teritorij pod vlašću Osmanlija se sada prostirao bez prekida od Dubrovnika do Udbine, osim nekoliko manjih mletačkih enklava na obali: Omiš, Split, Šibenik, Zadar.

Osim Klisa zauzet je i Kamen, samo tri kilometra istočno od Splita. Kliški sandžak, osmanska vojno-upravna jedinica na prostoru između Krke, donje Cetine i gornje Neretve; isprva je obuhvaćao i sjevernu Dalmaciju te veći dio Like i Krbave. Prvi kliški sandžak-beg bio je rođeni šibenčanin i bliski Gazi-Husrev begov suradnik. Murat-beg Tardić koji počiva u svome turbetu pored svoga najboljeg prijatelja i suputnika u haremu Gazi-Husrev begove džamije u Sarajevu.

Čelebi nas svojim opisom Klisa uvjerava da je njegov izbor za središte sandžaka bio opravdan: To je grad na raznovrsnim strmim liticama koje se dižu do nebeskog vrha, a sazidan je od klesanog sjajnog kamena kao šeddadovska građevina u obliku šestorokuta. Premda ima mnogo brda koja dominiraju gradom ipak kada se siđe dolje pod grad, izgleda kao da najviši vrh grada ostaje na nebu. Kako ni na koji način nije moguće jurišati na grad, to ga nije moguće ni osvojiti. Jedino bi se možda mogao zauzeti opsjedanjem ili kada bi neprijatelja spopao strah i trepet, pa bi ga predao na viru.

Kliška tvrđava jedna je od najistaknutijih utvrda srednjovjekovne Hrvatske. Za vrijeme kneza Trpimira 852. godine spominje se kao njegovo imanje, a postaje i sjedištem starohrvatske Kliške županije. Tokom 10. stoljeća Klis se spominje kao vladarski posjed i jedno od središta hrvatske države. U 13. stoljeću Klisom je vladala hrvatska plemićka obitelj bribirskih knezova Šubića, a od 1335.g. grad je pod zaštitom hrvatsko ugarskog kralja i njegovih kaštelana.