Pitanje koje je 1930. godine postavio ekonomista John Maynard Keynes, „koliko je zapravo dovoljno za dobar život“, danas je opet aktuelno. Dok globalna elita ruši barijere nezamislivog bogatstva, a običan čovjek na Balkanu pokušava dosegnuti tek bazu, jaz između pukog preživljavanja i istinskog samoostvarenja postaje dublji nego ikad
Abraham Maslow, američki psiholog i filozof, objavio je 1943. godine rad u kojem je predstavio hijerarhiju ljudskih potreba u obliku piramide. U samoj bazi nalazile su se fiziološke potrebe poput hrane, vode i krova nad glavom. Uslijedila je još jedna suštinska stavka: osjećaj sigurnosti, da bi se potom kretalo ka drugim zahtjevima, kao što su bliskost i nezavisnost. Prema Maslowu, tek nakon što se ispune ovi osnovni imperativi, osoba može težiti „samoostvarenju“.
Maslowljeva piramida bila je revolucionarna jer je definisala ljudske potrebe izvan okvira pukog preživljavanja. Njegov rad sintonizirao je s razmišljanjima Johna Maynarda Keynesa, jednog od najutjecajnijih ekonomista 20. vijeka. Keynes je još 1930. godine predviđao da će tehnološki napredak omogućiti život uz vrlo malo rada, ostavljajući prostor za dokolicu i sreću. No, da bi se postigao taj „dobar život“, postavio je ključno pitanje koje danas, u eri ekstremne koncentracije bogatstva, zvuči gotovo proročanski: Koliko je zapravo dovoljno?
Pitanje je bolno aktuelno na planeti s ograničenim resursima. Dok Elon Musk ruši barijere s ličnim bogatstvom od 500 milijardi dolara, a magnati Silicijske doline poput Zuckerberga i Bezosa diktiraju tempo globalne akumulacije, običan čovjek na Balkanu ali i u ostatku Evrope suočava se s inflacijom i rastućim troškovima života. „Definiranje ‘dovoljnog’ podrazumijeva ravnotežu u kojoj su potrebe zagarantirane, a rad prestaje biti iscrpljujuće opterećenje i postaje smislena aktivnost“, objašnjavaju ekonomisti. No, dobar život se ne može mjeriti isključivo BDP-om, jer ta metrika ignorira mentalno zdravlje i slobodno vrijeme.
Statistike pokazuju da su blagostanje i očekivani životni vijek usko povezani s nivoom prihoda do određene granice, koja se na globalnom nivou kreće oko 20.000 dolara po glavi stanovnika. No, u našem kontekstu, blagostanje zavisi i od „socijalnog štita“ države u kojoj živimo. Ako povučemo paralelu s istraživanjima iz EU, dostojanstven život u bogatijim zemljama poput Njemačke zahtijeva oko 3.500 eura neto mjesečno, dok bi u Hrvatskoj taj prag bio nešto niži, a u Bosni i Hercegovini još niži, ali i dalje često nedostižan za prosječnog radnika.
Analize potrošačkih korpi u našoj regiji redovno pokazuju alarmantne podatke. U Bosni i Hercegovini, na primjer, sindikalna potrošačka korpa za četvoročlanu porodicu odavno je premašila 3.000 KM, dok prosječna plata pokriva tek njen manji dio. U Hrvatskoj, uprkos uvođenju eura i rastu primanja, troškovi stanovanja i hrane u velikim gradovima poput Zagreba ili Splita tjeraju porodice na matematičke akrobacije kako bi dosegnule Maslowljevu bazu.
Prema nekim procjenama, za „komforan“ život u Hrvatskoj danas je potrebno minimalno 2.000 eura mjesečno po osobi, dok u BiH taj iznos oscilira oko 2.500 KM, zavisno od toga posjedujete li vlastitu nekretninu.
Ovo „koliko je dovoljno“ mučilo je i antičke filozofe. Aristotel je upozoravao na ljudsku nezasitost, ističući da stjecanje dobara mora imati viši cilj a to je dobar život. Sokrat je podsjećao na važnost mjere, dok je proročište u Delfima klesalo čuveno: „Ničega previše“. Danas je, međutim, višak postao društveni standard. Podaci Oxfama su neumoljivi: bogatstvo svjetskih milijardera poraslo je za 81% od 2020. godine, dok polovina svijeta živi u siromaštvu. Nejednakost nije samo globalni fenomen; ona je vidljiva i u našim tranzicijskim društvima, gdje se jaz između ekstremno bogatih i onih koji krpe kraj s krajem produbljuje iz godine u godinu.
Glavna prepreka blagostanju, prema stručnjacima, ostaje pohlepa podržana finansijskim strukturama koje prioritet daju profitu iznad društvene etike. Dok se u javnosti normaliziraju astronomske zarade i luksuz, planeta trpi teret potrošačkog društva koji je dugoročno neodrživ. Planeta ne može izdržati osam milijardi ljudi koji žive po standardima zapadne više srednje klase, a preispitivanje vječite akumulacije je nešto na što malo ko u modernom kapitalizmu pristaje.
Ključ rješenja nije samo u stvaranju bogatstva, već u njegovoj pravednoj distribuciji kroz porezne sisteme koji bi resurse usmjerili ka javnom zdravstvu i obrazovanju. Pravedno oporezivanje i socijalna osjetljivost cijena su civilizacije i demokratije. Bez toga, za većinu građana u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Maslowljeva piramida ostat će tek teoretski model, a „dovoljno“ nedostižan ideal.
