Nakon što su Pentagon pretvorili u poligon za ideološke čistke, Donald Trump i njegov ratni sekretar Pete Hegseth uvode SAD u najopasniju fazu sukoba s Iranom. Bez jasne strategije, oslonjena isključivo na lojalnost i poslovni instinkt koji ne poznaje historiju ni vjeru, aktuelna administracija rizikuje globalni haos pokušavajući silom nametnuti rješenja tamo gdje diplomatija više nema riječ
Najavljena kopnena invazija američkih trupa na Iran još uvijek lebdi kao zlokobna prijetnja, više u sferi retorike nego opipljive strategije. Svjedočimo ko zna kojem o redu ultimatumu Donalda Trumpa koji obećava „oslobađanje pakla“ protiv Islamske Republike ukoliko režim u Teheranu ne potpiše sporazum diktiran iz Bijele kuće. Jasno je da Teheran na takvu vrstu ucjene neće pristati, što ostavlja samo dvije opcije: intenziviranje zračnih udara ili prodor marinaca na iransko tlo. Ipak, unutar aktuelne administracije, jedina konstanta je potpuna nepredvidivost proizašla iz opasne mješavine neznanja i sujete.
Najbolji dokaz institucionalnog rasula unutar Pentagona je odluka ministra rata, Petea Hegsetha, da usred ofanzive smijeni generala Randyja Georgea, načelnika Generalštaba, zajedno s dvojicom visokih generala. Ovim činom broj pročišćenih visokih oficira pod Hegsethom popeo se na dvadeset i četiri.
Strašno je pomisliti da o sudbini globalne sigurnosti odlučuje bivši komentator Fox Newsa, čovjek čiji se vojni autoritet crpi iz nametanja rigidnih mačo standarda i progona vojnika s bradama, dok se ključne pozicije popunjavaju lojalistima poput generala Christophera LaNevea. Njegova jedina stvarna referenca je status bivšeg Hegsethovog asistenta i brzina kojom je uputio čestitku Trumpu nakon ustoličenja.
Pokušaji da se u ovim potezima pronađe duboka geopolitička strategija često su uzaludni. Teorije koje plasiraju čelnici velikih korporacija, sugerirajući da je Iran samo pijun u partiji šaha protiv Kine ili Rusije, pate od viška racionalizacije. Pripisivati riječ „strategija“ Donaldu Trumpu jednako je deplasirano kao povezivati „suosjećanje“ s Vladimirom Putinom. Analitičari griješe jer pokušavaju dešifrirati Trumpove procese kroz logiku uzroka i posljedice, zaboravljajući na neuračunljivu ljudsku taštinu i politički diletantizam.
Trumpov suštinski problem nije samo neznanje, već potpuna nemogućnost razumijevanja ljudi koji u nešto istinski vjeruju. Njegov glavni pregovarač, Steve Witkoff, ostao je zatečen činjenicom da se Iranci nisu predali odmah po početku bombardovanja. Za čovjeka čiji je cijeli kognitivni univerzum sveden na nekretninske transakcije, iranske parole o žrtvovanju zvuče kao početna, bleferska faza cjenkanja. On ne može pojmiti da Irance, baš kao i Ukrajince koji se bore za opstanak nacije, pokreću apstraktni pojmovi poput ideologije i vjere koji su izvan dometa ličnog materijalnog interesa.
Dok se Trump hvali kako će sukobe rješavati „u jednom danu“, on pokazuje apsolutno odsustvo empatije i poznavanja historije. Koncept „upoznavanja neprijatelja“ ne postoji u njegovom rječniku; postoji samo nametanje volje kroz buku. Iran, kontrolišući Hormuški tjesnac, drži svijet kao strateškog taoca, dok Trumpova nesposobnost da shvati tuđu kulturu vodi ka neizbježnim tragičnim zaključcima. Na kraju, najveću cijenu ove politike „čvrste ruke“ bez rukavica i mozga neće platiti Amerika, već ostatak svijeta koji je prinuđen posmatrati kako o njegovoj sudbini odlučuje ličnost čija je strateška dubina na nivou dječije ljutnje.
