Kada se vatra ugasi, Izrael se može naći u situaciji u kojoj nikada nije bio: lokalna Sjeverna Koreja. Može postati izolovana država parija, lišena američke podrške bez koje ne može postojati
Na kraju ovog uzaludnog rata pomalja se tračak nade. To je na labavim nogama: moglo bi se pretvoriti u katastrofu, kao što se s ratovima i dešava, a ipak, postoji neka nada. U ovim danima očaja teško je očekivati više od toga.
Rat može stvoriti sudbonosni preokret u odnosima između Sjedinjenih Država i Izraela. Ono što je bilo, više neće biti. Dok se ljudi u Izraelu ponose saradnjom dvije zemlje i savezom pilota iskovanim na nebu iznad Teherana, iza ugla se formiraju mračni oblaci. Što neuspjeh rata postaje očigledniji, što jasnije biva da su se SAD uvukle u zbrku bez pojma o tome kako da se izvuku, to će igra okrivljivanja koja slijedi biti veća. Ona će biti očigledno jednostrana. SAD će svu krivicu svaliti na Izrael. To bi moglo dovesti do domino efekta u drugim zemljama koje samo čekaju da se veze između SAD i Izraela prekinu.
Kada se vatra ugasi, Izrael se može naći u situaciji u kojoj nikada nije bio: lokalna Sjeverna Koreja. Može postati izolovana država parija, lišena američke podrške bez koje ne može postojati. Nezdrave temelje veza između SAD i Izraela trebalo je iskorijeniti prije mnogo godina. Bez logične baze zajedničkih interesa, to nije moglo potrajati. Igranje uloga između njih postajalo je godinama sve zamagljenije, do te mjere da je bilo nejasno ko je od njih supersila. Izrael je radio šta god je htio, a ogromne količine pomoći stizale su mu bezuslovno. Kidanje bezuslovne veze između SAD i Izraela može se pretvoriti u jedinu nadu, ako bude praćeno dubokom promjenom.
U danima „Gospodina Amerike“, poznatijeg kao Benjamin Netanyahu, koji se usudio prkositi SAD više nego bilo koji prethodni premijer, ovi odnosi su narasli do monstruoznih dimenzija. Jedan premijer je podrivao američke predsjednike, a njegova zemlja nije pretrpjela nikakvu štetu, kao što je to bilo tokom mandata Baracka Obame. Naselja, aneksija, zločinački ratovi u Gazi i Libanu, pogromi, aparthejd, genocid a SAD su to osuđivale. Osuđivale i nastavile plaćati, korile i ulagale veta u UN-u, grdile i slale vazdušne mostove s municijom. Evropa je bila prisiljena da grize jezik i ne preduzima ništa, čak ni nakon rata u Gazi, iz straha od Sjedinjenih Država.
Sada ona samo čeka priliku da svede račune s Izraelom, kao što čekaju i ogromni dijelovi javnog mnijenja u SAD, čak i unutar jevrejskih zajednica. Svima je više nego dosta ovakvog Izraela, s njegovim stalnim odbacivanjem međunarodne zajednice, prezirom prema međunarodnom pravu i neshvatljivim jazom između javnog mnijenja u većini zemalja svijeta i stavova njihovih vlada. Rat u Iranu može postati prekretnica. Obje američke stranke samo čekaju da pukotina postane provalija. Prvi koji će označiti krivca biće Donald Trump. On će dati signal, a potop će uslijediti.
To bi moglo biti destruktivno, ali može gurnuti Izrael u pozitivnom smjeru. Kidanje bezuslovne veze između SAD i Izraela može se pretvoriti u jedinu nadu, ako bude praćeno dubokom promjenom u izraelskoj politici. Ta promjena se neće dogoditi sama od sebe. Izrael se neće probuditi jednog jutra i reći sebi da okupacija, aparthejd i njegovi beskrajni ratovi moraju prestati i da mora slušati svijet. Samo kidanje veze sa SAD moglo bi to donijeti.
U tome leži rizik da beba, koja već dugo nije beba, bude izbačena zajedno s prljavom vodom globalne politike. Teško je zamisliti Izrael kako manevriše bez SAD. Istina je da su brbljivci na desnici uvjereni da Izraelu ne treba Amerika, ali će se morati suočiti sa stvarnošću. Odjednom neće biti oružja i novca i veta u Vijeću sigurnosti UN-a.
Šta onda? Hoće li nas zaštititi vođa doseljenika Daniella Weiss? Hoće li ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben-Gvir spriječiti rezoluciju UN-a? Hoće li se doseljenički Ford Rangeri voziti do Teherana? Taj dan je bliži nego što misle svi učesnici u izraelskom maršu ludosti. Izrael će tada konačno morati da bira između drugačijeg Izraela ili nikakvog Izraela.
