Ono što je započelo kao očajnički čin samoodbrane žena izloženih brutalnosti ratnih veterana, ubrzo je preraslo u pragmatičan i smrtonosan biznis koji je odnio između 100 i 300 života. Dok su vlasti decenijama ignorisale sumnjive smrtovnice, Nagyrév je postao poprište fenomena zajednice u kojoj je otrov postao jedini efikasan alat društvene i porodične arbitraže

Malo mađarsko selo Nagyrév, smješteno u ravnici Tiszazug, na početku 20. stoljeća brojalo je tačno 1500 stanovnika, 329 konja i nešto više od hiljadu svinja. Statistika je to tipična za ruralnu austrougarsku provinciju, u kojoj su životni ciklusi bili predvidivi, a hijerarhija neupitna. Međutim, ispod površine ovog pastoralnog mira tinjao je decenijski rat koji nije vođen na frontovima Prvog svjetskog rata, već u kuhinjama i spavaćim sobama.

Između 1911. i 1929. godine, Nagyrév je postao poprište fenomena koji će historija zapamtiti pod jezivim nazivom „tvorci anđela“,organizirane mreže žena koje su arsenom sistematski uklanjale svoje muževe, očeve i neželjenu djecu.

Središnja figura ove mračne hronike bila je Zsuzsanna Fazekas, u selu poznata kao tetka Susi. Rođena 1862. godine, Susi se u rodno mjesto vratila nakon neuspjelog braka kako bi preuzela ulogu babice. U zajednici bez ljekara, njena pozicija bila je strateška. Bila je jedna od rijetkih žena sa sopstvenim prihodima, što joj je omogućavalo slobodu koja je graničila sa skandalom; pušila je lulu i posjećivala lokalnu kafanu, prostore rezervisane isključivo za muškarce.

Njena profesija davala joj je pristup najintimnijim sferama porodičnog života, ali i reputaciju „nečiste“ osobe, s obzirom na to da su babice tog vremena, zbog poznavanja ljudske anatomije i seksualnosti, često bile stigmatizirane. Upravo je to poznavanje tajni postalo temelj njenog smrtonosnog biznisa.

Nagyrév je bio okruženje u kojem je nasilje nad ženama smatrano prihvatljivim načinom održavanja reda. Povratak veterana s frontova Prvog svjetskog rata samo je pogoršao situaciju. Muškarci su se vraćali traumatizovani, osakaćeni i duboko ogrezli u alkoholizam. Dok su oni bili odsutni, žene su same vodile gazdinstva, odgajale djecu i donosile odluke. Konflikt je bio neizbježan onog trenutka kada su se agresivni muževi pokušali vratiti na pozicije apsolutne moći. Tetka Susi je u tom haosu prepoznala priliku, nudeći rješenje u malim staklenim bočicama koje je čuvala na kuhinjskom ormariću.

Tehnologija ubistva bila je banalna. Susi je potapala ljepljive trake papira za muhe, koji je tada sadržavao visoke koncentracije arsena, u vodu ili sirće. Dobijeni eliksir bio je bez ukusa i mirisa, a simptomi trovanja savršeno su oponašali prirodne bolesti ili efekte teškog pijanstva. Prva dokumentovana žrtva bio je muž Marije Varge, ratni veteran koji je zbog nesanice i ljubomore redovno tukao svoju suprugu. Nakon nekoliko doza Susinog „lijeka“, čovjek je umro u tišini. Glas o efikasnosti metode brzo se proširio među očajnim ženama sela.

Iako je Susi bila glavni distributer, postojale su i druge ključne akterke, poput Rozalije Takacs i Julianne Lipke. Njihovi motivi su varirali od čiste samoodbrane do materijalne koristi. Rozalija je decenijama trpjela zlostavljanje „alkoholičarske zvijeri“, kako je kasnije opisala svog muža, prije nego što je uspjela usavršiti dozu koja će ga konačno usmrtiti. Julianna Lipka, s druge strane, predstavljala je mračnu stranu solidarnosti; ona nije naplaćivala svoje usluge, već je pomagala drugim ženama da se riješe nasilnika iz osjećaja zajedničke patnje.

Ipak, pragmatičnost zla nije stala na muževima. Arsen je postao sredstvo za rješavanje nasljednih sporova, uklanjanje bolesnih staraca koji su bili na teret ili, u najpotresnijim slučajevima, ubijanje novorođenčadi koju siromašne porodice nisu mogle prehraniti.

Arsenik je decenijama bio tihi gospodar Nagyréva jer su tradicionalne strukture vlasti, poljuljane ratom i revolucijama, ignorisale anonimne dojave i sumnjive smrtne slučajeve. Seoski ljekar, koji je bio u rodbinskim vezama s jednom od trovačica, rutinski je potpisivao smrtovnice navodeći prirodne uzroke. Tek krajem dvadesetih godina, pod pritiskom sve učestalijih glasina i nakon pronalaska tijela koje je rijeka izbacila u susjednom okrugu, država je odlučila intervenirati.

Istraga koju je 1929. godine pokrenuo poručnik Jozsef Zsoldos bila je brza i nemilosrdna. Kada je policija zakucala na vrata tetke Susi, ona nije čekala suđenje. Posmatrajući agente s prozora, ispila je sopstveni otrov. Umrla je u konvulzijama, odbijajući bilo kakvu pomoć, čuvajući tajne mnogih svojih klijentkinja do posljednjeg daha. Ipak, klupko se odmotalo. Uhapšene su 43 osobe, a proces je otkrio razmjere strave: broj žrtava procjenjuje se na najmanje 100, mada historičari vjeruju da bi cifra mogla dosezati i do 300.

Suđenja u Szolnoku privukla su pažnju svjetske štampe. Novinari su bili fascinirani hladnokrvnošću optuženih žena koje su svoje postupke smatrale jedinim izlazom iz nepodnošljive egzistencije. Od 28 optuženih, većina je proglašena krivim. Rozalija Takacs i Julianna Lipka osuđene su na smrt vješanjem, mada su im kazne kasnije preinačene u doživotni zatvor.

Slučaj je ostao upamćen kao jeziv podsjetnik na to šta se dešava kada se sistemsko ugnjetavanje susretne s potpunim odsustvom moralnih kočnica. Nagyrév više nikada nije bio isti, a sjećanje na „tvorce anđela“ i danas lebdi nad mađarskim ravnicama kao opomena o mračnom savezu očaja i arsena.