Najviša samopercepcija diskriminacije na javnim mjestima zabilježena je u Nizozemskoj, gdje se 16,2% osoba rođenih u inozemstvu osjećalo diskriminirano u odnosu na 5% domaćeg stanovništva, a visoki udjeli bilježe se i u Austriji, Danskoj, Finskoj i drugim zemljama

Iako je Hrvatska posljednjih godina suočena sa znatnim priljevom imigranata te, prvi put u svojoj povijesti, i s većim brojem doseljenika iz različitih kultura, podaci i istraživanja zasad ne potvrđuju da je hrvatsko stanovništvo, unatoč narativima određenih skupina ili pojedinaca o porastu ksenofobije i šovinizma, većinski netrpeljivo prema strancima. Pojedinačni napadi li diskriminacija doseljenika za svaku su osudu, ali ne može se generalizirati kako bi se širile teze o konfliktu između domicilnog stanovništva i imigranata.

Podaci Eurostata za 2024. pokazuju da Hrvatska ima najmanji udio stanovnika rođenih u inozemstvu (0,8 %), koji imaju osjećaj da su diskriminirani na javnim mjestima, u odnosu na stanovnike rođene u Hrvatskoj (0,7%), a i zajedno s Italijom imamo najmanje rođenih izvan RH (manje od 2%) koji se osjećaju diskriminirano u kontaktu s javnim službama. Čak i ako novi imigranti ne prijavljuju diskriminaciju, oko pola miliona stanovnika Hrvatske rođeno je u inozemstvu, najviše u Bosni I Hercegovini i Srbiji, pa bi, da je diskriminacija raširena, i percepcija diskriminacije među rođenima u inozemstvu bila izražena.

Podaci Eurostata pokazuju da su se u EU 2024. osobe rođene u inozemstvu osjećale diskriminiranije pri traženju smještaja, u javnim ustanovama, na javnim mjestima u odnosu na osobe rođene u zemlji EU u kojoj i žive. U EU, dok je među domaćim stanovništvom taj udio iznosio 2,8%. Najviša samopercepcija diskriminacije na javnim mjestima zabilježena je u Nizozemskoj, gdje se 16,2% osoba rođenih u inozemstvu osjećalo diskriminirano u odnosu na 5% domaćeg stanovništva, a visoki udjeli bilježe se i u Austriji, Danskoj, Finskoj i drugim zemljama. Nizozemska prednjači i po udjelu rođenih u inozemstvu koji su se osjećali diskriminirano u kontaktu s javnim službama – 18% naspram 5,5% onih rođenih u zemlji.

Moguće je da u Nizozemskoj osobe rođene u inozemstvu češće percipiraju diskriminaciju nego u drugim zemljama, što ne znači nužno i da je ona dokazana. Ipak, osobni doživljaj diskriminacije puno govori, a u Hrvatskoj se on zasad rijetko javlja. Izv. prof. dr. sc. Ivan Burić, sociolog, na temelju dostupnih podataka i uzimajući u obzir da je Hrvatska u kratkom vremenu doživjela intenzivan priljev imigranata, ističe da je zasad očuvan solidan odnos između domicilnog stanovništva i imigranata.

“Više se preuveličava problem konflikta između domicilnog stanovništva i naših novih susjeda nego što je on stvarno prisutan u društvu. Velikih konflikata između domaćeg stanovništva i novih imigranata sada nema. Hrvatsko društvo ne pokazuje znakove ekstremne netrpeljivosti, incidenti su relativno rijetki. Hrvatska nikad prije nije bila imigracijska zemlja poput zapadnih zemalja s dugom imigracijskom tradicijom, često ukorijenjenom u kolonijalnoj prošlosti, niti ima iskustvo suživota s velikim brojem “kulturalno drukčijih” ljudi. Stoga smatram da je hrvatsko društvo većinski dobro reagiralo na priljev imigranata.

Napominje da medijski narativ, ako je obilježen autošovinističkim pretjerivanjima i generalizacijama o navodnoj sveprisutnoj netrpeljivosti, ne samo da promašuje stvarnost, nego i potencira daljnje društvene polarizacije, tj. riječima Čikaške sociološke škole – jača podlogu za intenziviranje društvenog konflikta. Umjesto stvaranja moralne panike i proizvodnje slike društva kao netolerantnog, problematiziranje suživota između imigranata i domicilnog stanovništva trebalo bi se, navodi, temeljiti na razumijevanju migrantskog iskustva kao kompleksnog, ambivalentnog i strukturno uvjetovanog procesa, kao i na razumijevanju perspektive domicilnog stanovništva – njihovih dvojbi, strahova i osjećaja nesigurnosti koji proizlazi iz društvenih promjena koje donose intenzivni imigracijski valovi.

Hrvatska je, dodaje, imala iskustvo suživota samo s imigrantima iz BiH, Srbije ili s Kosova, s kojima nije imala kulturološke i jezične barijere. Prema istraživanju Nastavnog zavoda za javno zdravstvo dr. Andrija Štampar, 81% stranih radnika u Zagrebu ima pozitivno iskustvo s lokalnim stanovništvom, ali veliki broj ih ima depresivne i anksiozne simptome. Povišena anksioznost i depresivnost izraz je, kaže Burić, dubokog strukturnog i egzistencijalnog pomaka koji migracija sama po sebi proizvodi. To potvrđuju relevantne domaće i inozemne studije o socijalnim i psihološkim stanjima migranata, a podsjeća i na sjajni dokumentarac “Specijalni vlakovi” Krste Papića, koji prikazuje anksioznost i tjeskobu naših gastarbajtera na putu za Njemačku.

Za razliku od hrvatskih, grčkih ili talijanskih imigranata u Njemačkoj 70-ih, marginalnost imigranata iz Azije nije samo ekonomska i socijalna, već i kulturalna, jezična i religijska, što dodatno opterećuje procese njihove integracije u hrvatsko društvo.

“Psihičke tegobe često prate migrantske sudbine, one su migrantski usud. I naši ljudi, kada bi otišli u Njemačku ili Švedsku, osjećali su se tjeskobno. Kad netko ode u drugu sredinu, gubi sve svoje socijalne veze, ne zna jezik zemlje u koju je došao, ne poznaje ni kulturne običaje i zato migrantske sudbine prate psihičke smetnje”, govori Burić. Hrvatsko društvo je dosad, zaključuje, većinski dobro reagiralo na nove doseljenike. “Percepcija da smo ksenofobi i šovinisti nije točna, mi smo miran i dobrohotan narod sa svojim problemima i u tom smislu ne razlikujemo se puno od drugih naroda”, dodaje.

IZVOR: Večernji list