Dva američka nosača aviona, desetine borbenih letjelica i javni rok od „10 do 15 dana“: Washington demonstrira silu kakva se ne gomila radi diplomatskog folklora. Predsjednik Trump govori o „lošim stvarima“ ako ne bude dogovora, dok Teheran poručuje da neće odustati od svojih „suverenih prava“. Je li na pomolu ograničeni udar za pritisak u pregovorima ili sedmicama duga kampanja koja bi mogla zapaliti cijeli region i uzdrmati globalno tržište nafte?

U Washingtonu se ponovo govori jezikom ultimativnih rokova i „odlučujućih dana“, ali ovaj put uz sasvim opipljivu činjenicu: velika borbena formacija SAD-a već je u pokretu prema Bliskom istoku, a politički vrh šalje signale da je „duža kampanja“ realna opcija, ne samo ograničeni udari. Predsjednik Donald Trump javno je poručio da će se „u narednih 10 do 15 dana“ znati hoće li doći do dogovora s Teheranom i pritom, bez diplomatskih rukavica, najavio da će „loše stvari“ uslijediti ako ga ne bude.

Međutim, pitanje koje presijeca sve druge dileme nije tehničko (koliko nosača, koliko aviona, koji domet projektila), nego političko-strateško: šta je tačno cilj I da li je taj cilj ostvariv upotrebom sile bez ulaska u spiralu eskalacije koju nijedna strana neće moći kontrolirati?

U posljednjim danima američka administracija i sam predsjednik u javnim nastupima miješaju više racionala: nuklearni program, balističke rakete, podrška regionalnim milicijama, zaštita demonstranata, pa čak i aluzije na promjenu režima. Ta višeglasnost nije samo retorička zbrka: ona je znak da se u američkom vrhu vodi borba između logike prisile (coercion) i logike rušenja (regime change) a te dvije logike traže sasvim različite vojne planove, različite rizike i različite „izlazne strategije“.

Prema više izvještaja, gomilanje snaga nije kozmetičko. Govori se o koncentraciji dviju grupa nosača aviona, razaračima, prebaziranju borbene avijacije i tankera, te raspoređivanju sistema protuzračne odbrane što je ignalizacija koja, u klasičnom vojnom čitanju, služi da smanji vrijeme odluke: kad su kapaciteti „na poziciji“, predsjednik može narediti udare u roku od sati ili dana, bez dugih priprema.

U istom paketu ide i psihološko-politički pritisak: Trump je, prema izvještaju The Timesa, javno spominjao i konkretne baze, Diego Garcia u Indijskom okeanu i RAF Fairford u Ujedinjenom Kraljevstvu kao potencijalne tačke za napad, uz oštru poruku Londonu u kontekstu budućeg aranžmana oko Diego Garcije. Ovakvo imenovanje baza nije samo tehnički detalj; to je poruka Iranu, ali i poruka saveznicima: „ovo je ozbiljno i javno“.

Paralelno, diplomatski kanal je „živ“, ali krhak. Razgovori u Ženevi nisu donijeli napredak, a ključni spor ostaje poznat: američki zahtjev da Iran trajno odustane od obogaćivanja uranija, nasuprot iranskom insistiranju na pravu u okviru NPT okvira i na „civilnom“ nuklearnom programu. Kad se pregovori spotiču o identitetske i suverenitetske crte, vojni pritisak često prelazi iz „pregovaračke poluge“ u autonomnu dinamiku: svaka nova eskadrila i svaki novi brod stvaraju političko očekivanje da će biti upotrijebljeni.

Trump je na vlast došao s narativom o prekidu „vječnih ratova“, ali u praksi često preferira operacije koje obećavaju brzi efekat, visok simbolički dobitak i nizak rizik po američke živote. Upravo zato je opasna ideja da bi SAD mogao „izvesti rat“ kao seriju udarnih ciklusa iz zraka, bez kopnene invazije, i time izbjeći političku cijenu Iraka i Afganistana. U izvještajima se eksplicitno govori o mogućnosti „masivne, sedmicama duge kampanje“ koja bi izgledala kao „punokrvni rat“, čak i bez tenkova na iranskoj granici.

Politički tajming dodatno pojačava rizik. Pred američke izbore (i uz osjetljivu ekonomsku klimu), svaki ozbiljniji udar na regionalnu stabilnost, posebno kroz cijene nafte, postaje unutrašnjopolitičko pitanje. Financial Times bilježi da su strahovi od eskalacije već dizali nervozu na tržištu nafte. Ako administracija ide u udare, radiće to s pretpostavkom da će javnost podržati „čvrstu ruku“ ali podrška traje dok ne počnu stizati lijesovi ili dok globalna ekonomija ne osjeti šok.

Godinu ranije, prema izvještajima, iranska reakcija na udare po nuklearnim lokacijama bila je, u određenoj mjeri, koreografisana kroz posrednike, dovoljno oštra da sačuva obraz, dovoljno kontrolisana da ne izazove totalni rat. No, sada se u američkim i evropskim krugovima sve češće čuje procjena da je Teheran spremniji na nekontrolisanu odmazdu, dijelom zato što režim pitanje opstanka vidi kao egzistencijalno.

Iran ima više „poluga“ koje ne zahtijevaju simetričan odgovor nosaču aviona. Rakete i dronovi na američke baze u Iraku, Siriji, Jordanu, Bahreinu, Kataru—uz mogućnost da se udari prošire preko proxy mreža. Zatim napadi na pomorski promet i pritisak na Hormuški moreuz (čak i parcijalno ometanje) što bi brzo postalo globalno ekonomsko pitanje. Jedna od poluga su i udari na Izrael što bi konflikt automatski pretvorilo u širi regionalni sukob, s domino-efektom na Liban, Siriju i Irak.  Konačno, tu su i asimetrične operacije: napadi na ambasade, logistiku, cyber i sabotaže (teže dokazive, politički zapaljive). Iran ne mora „pobijediti“ vojno da bi pobijedio politički. Dovoljno je da nametne trošak: nekoliko pogođenih baza, veći broj žrtava, ozbiljan poremećaj u opskrbi energentima—i američki cilj se mijenja iz „prisile“ u „upravljanje krizom“.

U strateškoj literaturi, vojna sila može služiti odvraćanju, prisili ili rušenju. U ovom slučaju, iz signala koji dolaze iz Washingtona, možemo izvući četiri moguća cilja, svaki sa svojim logičkim problemom

Prvi je obnova prisile u nuklearnim pregovorima. Udari bi bili „kazna“ i poruka: obustavite obogaćivanje, prihvatite stroži režim inspekcija i ograničite raketni program. Ako Iran to vidi kao poniženje i prijetnju opstanku, odgovor može biti upravo suprotan, ubrzanje „strategije preživljavanja“ i jačanje tvrdolinijaša.

Drugi je degradacija sposobnosti. Gađanje nuklearne infrastrukture, raketnih skladišta, PVO i IRGC mreže. Dio programa je disperziran i ukopan; zračni udari mogu unazaditi, ali rijetko trajno eliminisati kompleksan program bez dugotrajne kampanje i ponavljanja udara. Treći je  „obezglavljivanje“ i poticanje pobune. Ciljani udari na vrh strukture moći i simboličke objekte režima, uz računicu da će nezadovoljstvo eksplodirati. Ali historijsko iskustvo pokazuje da bombardiranje često konsolidira režim i da se režim rijetko ruši „iz zraka“, bez unutrašnje organizacije i bez raspada aparata sigurnosti. Konačno, tu je promjena režima kao eksplicitni cilj.
To je najrizičnija opcija, jer svaki režim koji vjeruje da mu prijeti rušenje racionalno prelazi na maksimalnu eskalaciju. U tom scenariju Iran bi „ispalio sve“ što može, jer nema šta izgubiti.

U svim scenarijima Izrael je centralni faktor. Izraelsko vodstvo već godinama insistira na potpunoj demontaži iranskih kapaciteta obogaćivanja i snažnom režimu kontrole. Ako SAD uđe u rat, Iran će gotovo sigurno uključiti izraelske ciljeve što znači da će Izrael odgovoriti, a zatim i SAD, pa zatim opet Iran. To je klasična spirala eskalacije u kojoj prvobitna politička svrha (nuklearni dogovor) biva potisnuta, a na scenu dolazi gola logika rata.

Tu su i saveznici koji ne žele biti baza za tuđi rat. Guardian bilježi da je Ujedinjeno Kraljevstvo ograničavalo korištenje baza za ofanzivne operacije, uz nervozu evropskih saveznika koji tvrde da nemaju dovoljno informacija o američkim planovima. Ovo nije beznačajno: što je manje političke koalicije, to je veći teret na SAD-u i veća međunarodna cijena.

Vojno gledano, SAD ima ogromnu prednost. Politički gledano, prednost je upitna jer ratovi ne propadaju u prvim satima, nego u danima poslije, kad dođu nepredviđeni događaji: oboren avion, pilot u zarobljeništvu, pogodak na civilnu infrastrukturu, masovne žrtve u bazi, greška u identifikaciji mete, incident u moreuzu, raketa koja probije PVO i pogodi grad. Čak i uz superiornu tehnologiju, dovoljno je „jedan sretan pogodak“ da promijeni psihologiju konflikta i domaću politiku. Reuters je već registrirao da Iran prijeti odmazdom po američkim bazama i da Rusija upozorava na „neviđenu eskalaciju“što govori da se rizik više ne tretira kao hipotetički.

Iran nije samo sigurnosno pitanje, nego i energetska geometrija. Svaka ozbiljna prijetnja Hormuzu ili širenje sukoba u Zaljevu odmah se prevodi u cijenu nafte, osiguranje brodova i rizik u lancima opskrbe. Financial Times naglašava rast nervoze na tržištu i osjetljivost cijena na naznake udara.

Za zemlje poput Bosne i Hercegovine, to se mjeri budžetom: skok cijena energenata prelijeva se u inflaciju, cijenu transporta i potrošačku korpu. U tom smislu, rat SAD–Iran bi bio „regionalan“ samo na mapi; ekonomski bi bio globalan.

U američkom sistemu, pitanje ovlaštenja je politički eksplozivno: da li predsjednik može povesti veliku operaciju bez jasnog kongresnog mandata? Financial Times bilježi da se već javlja kritika u Kongresu oko ustavnih ograničenja i potrebe za odobrenjem. Ova rasprava nije pravna sitnica, ona će oblikovati legitimitet rata, trajanje podrške i sposobnost administracije da objasni troškove.

Sve dostupne informacije upućuju na to da je američki vojni aparat ušao u fazu „spremnosti za udar“, dok politička priča još nije do kraja posložena. To je opasna kombinacija: sredstva su jasna, cilj je maglovit. A kad ciljevi nisu jasno definisani, ratovi imaju tendenciju da se šire, produžavaju i mijenjaju prirodu. Najveća iluzija u ovoj krizi bila bi vjerovanje da se protiv Irana, države od oko 90 miliona stanovnika može voditi „kratak rat“ bez dugih posljedica. Ako Teheran zaključi da je na stolu promjena režima, onda će učiniti sve da preživi.