Austrija ulazi u osjetljivu fazu primjene zabrane nošenja marame za djevojčice mlađe od 14 godina. Dok vlasti govore o zaštiti i samoodređenju, u školama vlada nesigurnost, a djevojčice i nastavnici ostaju bez jasnih uputa. Kroz ispovijesti učenica i profesora, tekst otkriva koliko je pitanje marame više od komada tkanine i zašto se upravo u učionicama lomi rasprava o slobodi, identitetu i granicama religije u liberalnoj demokratiji

Škole u Beču i Donjoj Austriji započele su danas, nakon zimskog raspusta, takozvanu „fazu razjašnjavanja“ u vezi sa zabranom nošenja marame za djevojčice mlađe od 14 godina. Ljetni semestar predstavlja prijelazni period uoči zabrane pokrivanja, koja bi od školske 2026/27. godine trebala zvanično stupiti na snagu. Tada su predviđene i sankcije za roditelje, od novčanih kazni do zamjenskih zatvorskih kazni. Potreba za informacijama je velika, pokazuju razgovori koje je dnevnik Der Standard vodio sa učenicama, ali i s nastavnicima. Kod prvog kršenja zakona predviđeno je da školske uprave razgovaraju s djevojčicama i njihovim starateljima.

Malo je tema koje su posljednjih mjeseci izazvale tako žestoke političke rasprave kao zabrana nošenja marame u školama za djevojčice mlađe od 14 godina. Dok savezna vlada u ovom zakonu vidi korak ka samoodređenju i zaštiti djevojčica, kritičari ga nazivaju simboličnom politikom usmjerenom protiv jedne konkretne društvene grupe.

Zabrana uskoro postaje stvarnost. Nakon raspusta u školama bi trebali započeti informativni razgovori s djevojčicama. Ako oni ne budu imali efekta, od jeseni su, u krajnjem slučaju, predviđene kazne za roditelje, u rasponu od 150 do 800 eura. Taj plan je poznat još od novembra. Međutim, nastavnici do danas nisu dobili konkretne upute o tome ko bi te osjetljive razgovore trebao voditi i na koji način. Tokom telefonskog ispitivanja koje je Der Standard proveo prije raspusta, u školama je vladala zbunjenost.

Iz Ministarstva obrazovanja poručuju da će informacije uslijediti tokom februara. Trenutno se radi na informativnom dopisu za školske uprave, obrazovne direkcije, učenice i roditelje. Prema tim najavama, razgovore u slučaju prvog kršenja zabrane trebale bi voditi školske uprave.

No, kako se osjećaju djevojčice koje zabrana direktno pogađa? I šta o svemu kažu nastavnice i nastavnici koji bi je trebali provoditi?

Učenica Aisha* (13): „Osjećam se samopouzdanije“

„Još se sjećam kada je moja starija sestra počela nositi maramu. Imala je oko osam godina i moja majka to uopće nije željela. Kada sam bila beba, iz Afganistana smo došli u Austriju. Religija u našoj porodici ima važnu ulogu, moj otac klanja pet puta dnevno. Danas je moja sestra skinula maramu i to je za porodicu u redu. Sada ima 14 godina.

Ja sam počela nositi maramu s jedanaest. Uvijek su mi se sviđale boje i osjećala sam se dobro s njom. Otkad je nosim, osjećam se samopouzdanije. Volim kada me ljudi procjenjuju kao stariju. Imala sam samo jedno loše iskustvo, u bazenu. Jedna starija gospođa se bunila jer sam nosila burkini. Otišla sam do nje i rekla joj da mi to slobodno kaže u lice ako joj nešto smeta.

Ako zabrana stupi na snagu, onda je tako. Nije kao da ćemo zbog toga umrijeti. Uskoro punim 14. Razumijem da ima ljudi koji prisiljavaju djecu. Ali djevojčice koje ja poznajem sve nose maramu dobrovoljno i tužne su jer će je morati skinuti.

Osjećaj je kao da vlada ima nešto protiv nas. Zašto se to ne zabrani za mlađe od dvanaest? Sa trinaest si tinejdžer i želiš biti malo odrasliji. A ono što ne razumijem: Austrija je slobodna zemlja. Zašto se ne smijemo oblačiti kako želimo?“

Nastavnica Muna*: „Vapimo za savjetovalištima“

„U Austriju sam došla iz Egipta s četiri godine. Sa dvanaest sam željela isprobati nošenje marame. Moja porodica nije naročito religiozna, otac je bio protiv. Ali ja sam u školi željela pokazati ko sam, izdvojiti se kao Egipćanka. Mnogi su me zbog toga ispitivali, jedna nastavnica mi je čak rekla da je sljedeći korak prisilni brak. Tad sam pomislila: sad ću je nositi još više. Danas je to jednostavno dio mene, kao nečija crvena kosa ili piercing.

Zabranom marame ponižava se jedna određena grupa. Mnoge moje učenice kažu: sada ću je nositi još radije, ali mnoge su i uplašene. Djevojčice koje su prisiljene da nose maramu, prisiljene su i na mnogo toga drugog, marama im je tada najmanji problem.

Mi već dugo tražimo savjetovališta, školske psihologe i socijalne radnike. Ako se zaista brinemo za djecu, to je ono što im treba. Ako bismo mi, kao nastavnici, morali prijavljivati kršenja zabrane, pitam se da li bih ovaj posao uopće mogla nastaviti raditi. Ipak, još uvijek polažem nadu u Ustavni sud.“

Učenica Samira* (11): „Političari su donekle u pravu“

„Maramu nosim od augusta 2025. Morala sam mjesecima nagovarati majku da mi dopusti. Govorila je da sam premlada i da ću se pokajati. Ali ja se s maramom osjećam ugodnije. Sve žene u mojoj porodici je nose i htjela sam biti kao one. Jedanaest godina je dobro vrijeme za to, ali prije toga bi možda trebalo imati više slobode.

Ako zabrana dođe, skinut ću maramu jer ne želim probleme. Nije mi to strašno. U mojoj školi su mnoge već mislile da zabrana vrijedi pa su je skinule. Nekako mislim da su političari u pravu ne možemo znati ko je prisiljen, a ko nije. I oni su u pravu, ali i mi.“

Nastavnik Fabian*: „Tamo gdje ima prisile, treba djelovati“

„Već šest godina predajem u jednoj gimnaziji u Liesingu. Od 400 učenika, njih deset nosi maramu. Vidim koliko su situacije različite, ali zakon ne pravi razliku. Ima djevojčica kojima je to modni izraz, ali ima i slučajeva gdje roditelji zabranjuju bilo kakav razgovor s djetetom. Upravo tamo gdje postoji očigledna prisila, vidim potrebu za djelovanjem.

Najbolje rješenje ne bi bila zabrana nošenja marame, nego zabrana njenog nametanja usmjerena protiv roditelja, ne protiv djece. Ovako se sve ponovo prebacuje na škole.“

Učenica Naila* (14): „Većina misli da smo prisiljene“

„Odrasla sam s islamom. Roditelji nisu htjeli da nosim maramu jer su se bojali diskriminacije. Isprobala sam je prvi dan ramazana prije dvije godine i osjećala sam se dobro. Ljudi misle da smo prisiljene, ali to često nije tačno. Zabrana me ljuti. Ako nam se nešto zabrani, to je također oblik kontrole. Rezultat će biti suprotan onome što vlada želi.“

S krajem raspusta počinje nova faza u austrijskim školama – faza razjašnjavanja. Taj pojam nije puka administrativna formulacija. On upućuje na suštinu ove rasprave: ne radi se o komadu tkanine, već o samorazumijevanju liberalne demokratije i pitanju koliko religijske moći i vidljivosti želi tolerirati u javnom prostoru.

Njemački politolog Herfried Münkler govori o „religijski ohlađenom društvu“, društvu u kojem vjera ostaje privatna stvar: zaštićena, ali politički razmoćena. Škola je ključno mjesto gdje se odlučuje hoće li ta civilizacijska tekovina opstati. Zabrana nošenja marame do 14. godine u tom smislu nije napad na vjeru, nego pokušaj zaštite djece i njihove slobode izbora.

Ako ravnopravnost shvatamo ozbiljno, onda moramo imati hrabrosti ograničiti religijsku moć u javnim institucijama. Zabrana nije napad na uvjerenja, već korak ka privatizaciji religije i ka društvu u kojem se sloboda ne organizira kroz simbole, nego kroz jednakost i obrazovanje.

IZVOR: Der Standard