Nova knjiga Raoula Pupa rekonstruira dugu i složenu pozadinu koja je dovela do drame fojbi i masovnog egzodusa iz julijskih krajeva

„Maj–juni 1945. Za jadransko italijanstvo, onakvo kakvo se oblikovalo tokom više od jednog stoljeća, izgleda da je došao čas kraja, sahranjeno je u ponorima Krša.“ Tako Raoul Pupo evocira katastrofalnu situaciju u kojoj su se našli njegovi sunarodnjaci na istočnoj granici neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Bio je to vrhunac tragedije brutalnih represija koje su provodili Titovi jugoslavenski partizani a koje se običava nazivati nepreciznim izrazom „fojbe“. Ujedno su se stvarali i preduvjeti za masovni egzodus iz julijskih krajeva.

Ipak, Pupova knjiga „Italianità adriatica/Jadransko italijanstvo“, koja sutra izlazi na talijanskim kioscima uz „Corriere della Sera“ povodom obilježavanja desteog februara, Dana sjećanja, ne polazi od 1945. godine, niti čak od 1943. i prvih masakara koje su jugoslavenske snage počinile u Istri. Postoji duga pozadina koju treba osvijetliti da bi se razumjelo kako se stiglo do patnji koje se obilježavaju 10. februara.

Uostalom, Italijani iz Trsta, grada vezanog za habsburšku dinastiju još od srednjeg vijeka, imali su drugačiju prošlost u odnosu na one iz Istre i Dalmacije, koje su dugo bile posjedi Mletačke Republike. A Rijeka je, zbog svog odnosa s Ugarskom i zbog D’Annunzijeve avanture između 1919. i 1920. godine, poseban slučaj za sebe.

Pupo u ovu složenu priču zalazi s pažnjom i kompetencijom iskusnog historičara, razbijajući mnoge nacionalističke predrasude koje hrane suprotstavljene mitologije. Podsjeća na odluku koju su vlasti u Beču donijele nakon 1866. godine, da u tim krajevima favoriziraju germanski i slavenski element (hrvatski ili slovenski) na štetu italijanskog stanovništva, koje se, ne bez razloga, smatralo manje lojalnim imperijalnoj vlasti. Tako se rasplamsao etnički antagonizam, potaknut umišljenom superiornošću Italijana i željom za revanšom kod Slavena. Zapaljivi materijal koji je požar Prvog svjetskog rata pretvorio u eksploziju.

Raspad Austro-Ugarske doveo je Italiju i Jugoslaviju u situaciju da moraju redefinirati odnose među različitim nacionalnim skupinama. Problem koji je fašistička diktatura, došavši na vlast u Rimu, odlučila riješiti prisilnom asimilacijom Hrvata i Slovenaca, stotina hiljada njih, koji su se nakon habsburškog poraza 1918. godine našli unutar granica naše države. „Alogene“ jezike zabranjivalo se, prezimena su proizvoljno mijenjana, a svaki identitetski zahtjev nasilno gušen.

Politika denacionalizacije Benita Mussolinija doživjela je neuspjeh, jer se slovenske i hrvatske zajednice nisu dale apsorbirati, a fašistička invazija na Jugoslaviju u aprilu 1941. godine, uz zločine koje su u stravičnom gerilskom ratu koji je uslijedio počinile i italijanske trupe, postavila je temelje katastrofe.

Nakon osmog septembra 1943, s raspadom Kraljevske vojske i njemačkom okupacijom više od polovine talijanskog poluotoka, situacija se dodatno pogoršala jer, kako primjećuje Pupo, „Jadransko primorje više nije Italija“. Zapovijedaju i u civilnoj sferi vlasti Trećeg Reicha, dok predstavnici Republike Salò nemaju nikakvu stvarnu moć, marginalizirani i podređeni. Istovremeno, partizanska borba ima za glavne protagoniste Titove snage, odlučne da ostvare pripajanje čitavog julijskog teritorija Jugoslaviji, uključujući Trst, te da kao neprijatelje tretiraju italijanske antifašiste koji su se protivili takvom rješenju.

Iz Pupove analize jasno proizlazi da se zbivanja na istočnoj granici ne mogu svesti na puku suprotnost između Italijana i Slavena, uz posljedične, neprimjerene optužbe o etničkom čišćenju upućene Titu, ali ni na onu između fašizma i antifašizma, koja na julijsko-dalmatinske izbjeglice, zbog njihovog sasvim razumljivog neprijateljstva prema slavenskim partizanima, baca zloslutnu sjenu Mussolinijevog režima.

Da je upravo ovaj potonji bio glavni odgovorni za slom „jadranskog talijanstva“ nesporno je; ali prikazivanje politike Beograda kao prvenstveno usmjerene na brisanje svakog traga „crnog dvadesetljeća“, pa čak i kao politike spremne štititi etničke manjine, predstavlja jednostranu i obmanjujuću sliku stvarnosti. Dovoljno je podsjetiti da su mnogi Italijani iz redova Otpora ubijeni od strane jugoslavenskih snaga.

Istina je da Italijani iz Istre, Rijeke i Dalmacije (ni)su nasilno protjerani iz svojih domova. No jednako je očito da je Tito namjeravao svesti ih na podređenu manjinsku zajednicu, pokornu direktivama jednog eksproprijatorskog i slobodoubilačkog režima, prema tipičnim kriterijima boljševičke provenijencije. „Italo-slavensko bratstvo“ kojim se kitio beogradski režim bilo je bratsko otprilike koliko su „narodne demokratije“ istočne Evrope, srušene 1989. godine, bile demokratske, samo na riječima. Zbog toga je ogromna većina italijanskog stanovništva odlučila napustiti zemlje svojih predaka kako bi se oslobodila jugoslavenskog jarma. Odluka koja je otvorila ranu čiji su ožiljci i danas vidljivi.

Rad je označen kao nužno štivo za one koji žele razumjeti kako historija, identitet i konflikt nisu jednostrani pojmovi već rezultat dugog i isprepletenog procesa, te se izdvaja upravo zbog svoje široke perspektive i analitičke dubine koja povezuje prošle dinamike s današnjim razumijevanjem memorije i identiteta.

Deseti februar – Dan sjećanja (Giorno del Ricordo) u Italiji je posvećen komemoraciji žrtava fojbi i masovnog egzodusa italijanskog stanovništva iz Istre, Rijeke i Dalmacije nakon Drugog svjetskog rata. Taj datum nije vezan za jedan konkretan zločin ili pojedinačni događaj, već za širi historijski važan datum, 10. februar 1947. godine kada je potpisan Pariški mirovni ugovor, kojim su međunarodno potvrđene nove granice u sjevernom Jadranu i formalno okončan proces kojim su veliki dijelovi dotadašnje istočne Italije pripali Jugoslaviji. Time je egzodus desetina hiljada Italijana, započet još tokom ratnih i neposredno poratnih godina, dobio svoj konačni politički okvir.

Dan sjećanja obuhvata dvije povezane, ali različite tragedije. Prva se odnosi na represije, likvidacije i nestanke Italijana, ali i političkih protivnika nove vlasti, koje su jugoslavenske partizanske snage provodile naročito 1943. i 1945. godine, a koje su u javnom govoru objedinjene pod pojmom „fojbe“. Druga se tiče dugotrajnog i pretežno nenasilnog, ali snažno prisilnog iseljavanja čitavih zajednica, koje su u novim političkim i ideološkim okolnostima procijenile da za njih više nema mjesta u poratnoj Jugoslaviji.

U savremenom italijanskom kontekstu, obilježavanje 10. februara ima i dodatnu dimenziju: ono predstavlja pokušaj kasnog javnog priznanja patnje koja je decenijama ostajala na margini službene memorije, često potisnuta hladnoratovskim podjelama i ideološkim šutnjama. Dan sjećanja zato nije zamišljen kao dan revanšizma, već kao čin historijske odgovornosti i kolektivnog pamćenja.

Obilježavanje 10. februara, danas kada su Italija, Slovenija i Hrvatska tri države članice iste Evropske unije, ne može i ne smije biti povod za raspirivanje mržnji iz prošlosti. Ali ne smije biti ni obezvrijeđeno prema logici onih koji, na krajnjoj ljevici, i dalje ponavljaju pristranu naraciju nekadašnjeg beogradskog komunizma.

Kako piše Pupo, obilježavanje Dana sjećanja predstavlja „dužnu obavezu prema nosiocima bolnih sjećanja, rodbini žrtava fojbi i julijsko-dalmatinskih izbjeglica, koji su decenijama nosili svoju patnju u srcu, a da je nisu mogli podijeliti niti, u mnogim slučajevima, prenijeti na svoju djecu. Ništa im neće nadoknaditi njihove gubitke, ali barem bliskost i dijeljenje bola od strane čitave nacionalne zajednice može biti utjeha onima koji su tako skupo platili svoj izbor italijanskosti.“

IZVOR: Bosna.hr, agencije, Corriere della Sera