Jemen, zemlja na raskršću Crvenog mora, Arapskog mora i Indijskog okeana, stoljećima je bio poprište sudara imperijalnih ambicija i lokalnog otpora. Od rimskih legija i osmanskih armija, preko britanskog kolonijalizma i hladnoratovskih rivalstava, do današnje saudijske intervencije, ova arapska država iznova se potvrđuje kao „grobnica imperija“. Njegova historija pokazuje zašto je Jemen bio osmanski „Vijetnam“i zašto i danas ostaje jedna od najtežih geopolitičkih noćnih mora Bliskog istoka

Arapska zemlja Jemen oduvijek je živjela pod povećalom svojih susjeda i velikih sila, uz istovremeno suočavanje s neprekidnim unutrašnjim sukobima. Afganistan i Vijetnam stekli su reputaciju zemalja koje su u različitim historijskim periodima porazile Britance, Ruse, Amerikance, Francuze ili Kineze. Jemen je još jedna država koja također ima nimalo zanemariv „dosje“ kada je riječ o suprotstavljanju velikim silama, iako su njegove epizode otpora znatno manje poznate.

Još od antike, strateški položaj Jemena, na razmeđu Crvenog mora, Arapskog mora i Indijskog okeana, privlačio je pažnju moćnijih susjeda i udaljenih imperija. Taj položaj činio ga je idealnim mjestom za kontrolu trgovine skupocjenom robom poput tamjana i začina. Osim toga, pojedina područja isticala su se izrazitom plodnošću.

Ipak, Jemen je uspijevao ostati po strani od sukoba velikih sila sve do IV stoljeća prije nove ere. Aleksandar Veliki bio je upoznat s njegovim blagostanjem i razmatrao je njegovo osvajanje, ali se taj poduhvat nikada nije ostvario jer je Makedonac umro u Babilonu 323. godine prije nove ere. Vanjska prijetnja time nije nestala, jer su se Rimljani također zainteresirali za ove krajeve.

Zahvaljujući trgovačkom bogatstvu i plodnosti navodnjavanih zemalja, Rimljani su Jemen nazivali Arabia Felix (na latinskom: Sretna Arabija). Egipatski pretor Gaj Elije Gal razmatrao je 26. godine prije nove ere proširenje teritorija tada tek uspostavljenog Rimskog carstva na ovo područje (Oktavijan se prethodne godine proglasio Augustom).

Elije Gal okupio je snažnu vojsku od 10.000 legionara i flotu od 80 brodova za podršku u Crvenom moru. No problemi su se ubrzo pojavili. Saveznici Nabatejci izdali su Rimljane, a vojska je bila prisiljena na mučan marš kroz surovi, sušni krajolik te je pretrpjela ogromne gubitke zbog nestašice hrane i bolesti.

S tako oslabljenom vojskom, Gal je jedva uspio opsjedati sabejsku prijestolnicu Marsiabu (današnji Marib) tokom jedne sedmice, prije nego što se morao povući kako bi izbjegao još teži poraz.

Uprkos ambicijama drugih rimskih careva na Bliskom istoku, Rim više nikada nije ozbiljno razmatrao osvajanje Jemena. Teritorij je ponovo zapao u unutrašnje borbe, iako je prema IV stoljeću kraljevstvo Himjar, kojim je vladala dinastija židovske vjere, uspjelo steći određenu prevlast u regiji.

Ta dominantna pozicija trajala je sve do VI stoljeća, kada je Jemen postao poprište nadmetanja između Bizantskog i Sasanidskog carstva. Bizantinci su odlučili intervenirati na jugu Arabije preko svojih saveznika, etiopskog kraljevstva Aksum, kako bi okončali prisustvo svojih perzijskih suparnika u regiji. Kao što se vidi, perzijski interesi u Jemenu sežu daleko u prošlost, a iranska pomoć Hutima danas nije nikakva novost.

Sukob između Bizantinaca i Sasanida završio je time što je Jemen pretvoren u satrapiju (provinciju) perzijske dinastije. Ipak, stvarna kontrola nad teritorijom bila je minimalna i uglavnom ograničena na obalu. Isto su iskusile i kasnije sile: pomorski pojas mogao se vojno osvojiti, ali su plemena unutrašnjosti ostajala nepokoriva.

Širenje islama od prve trećine VII stoljeća donijelo je prividnu stabilnost Jemenu. Sjeverna plemena bila su među prvima koja su prihvatila vjeru koju je propovijedao Poslanik Muhamed a.s. Prvi halife uspijevali su održati kontrolu zahvaljujući lojalnosti lokalnih vladara tokom ranih stoljeća muslimanske ekspanzije.

Hilafetska vlast, međutim, bila je površna i nije uspjela čvrsto povezati teritorij, pa su se krajem IX stoljeća sukobi ponovo rasplamsali. Sjeverna plemena prihvatila su granu šiizma poznatu kao zejdizam, kada je dinastija Rasida preuzela vlast u tom području i usvojila ovu struju islama, istu onu koju danas slijede Huti.

Ovaj vjerski faktor potaknuo je otpor sjevernog Jemena pokušajima dominacije velikih muslimanskih sila, uglavnom sunitskih, poput Ajubidskog sultanata, koji je osnovao Salahudin ili mamelučke vlasti.

U ranom modernom dobu Osmanlije su bile još jedna od tih muslimanskih, sunitskih sila koje su pokušale zavladati Jemenom. Cilj aneksije bio je osigurati baze s kojih bi se mogla osporavati portugalska dominacija u Indijskom okeanu. Sve je isprva išlo u prilog Turcima kada su 1539. godine izvršili invaziju: Osmansko carstvo nalazilo se na vrhuncu moći i poslalo je hiljade vojnika.

No u vrijeme kada je osmanska vojska terorizirala Evropu opsadom Beča, pokazala se nemoćnom pred plemenima sjevernog Jemena. Između 1539. i 1547. godine sultan Sulejman Veličanstveni poslao je 80.000 ljudi, a preživjelo ih je svega 7.000. U drugoj polovini XVI stoljeća Osmanlije su ponovo pokušale osvajanje i, slijedeći uobičajeni obrazac, uspjele su kontrolirati samo obalu.

Šiitska plemena unutrašnjosti nastavila su predstavljati veliki problem. Godine 1632. protjerala su Osmanlije iz Meke i s jemenske obale. Snage iz Konstantinopola uzvratile su napad i uspjele povratiti samo sveti grad islama, nakon čega je Uzvišena Porta privremeno odustala od kontrole juga Arabije.

Nakon neuspjeha jedne sile u Jemenu, druga bi preuzimala njeno mjesto. Početkom XIX stoljeća Velika Britanija je gradila svoje veliko carstvo. Jedna od njenih geostrateških opsesija bila je osigurati komunikacije s Indijom, a Jemen je bio ključna tačka na putu prema „Dragulju krune“.

U početku su Britanci bili umjereniji od svojih prethodnika. Iskoristili su napad na jedan trgovački brod kao povod za intervenciju u Adenu, luci od vitalnog značaja za put prema azijskom potkontinentu. Kombinacijom demonstracije sile i diplomatskih sporazuma s devet okolnih plemena, London je osigurao kontrolu nad enklavom.

Britansko prisustvo uznemirilo je Osmanlije, koje su se vratile u zemlju 1849. godine, iskoristivši hroničnu nestabilnost. Ovoga puta bili su vještiji nego ranije i sklopili su saveze s obalnim elitama, umornim od tereta koji su stalni unutrašnji sukobi predstavljali za njihove trgovačke interese.

Nadmetanje Britanaca i Osmanlija okončano je 1874. godine. Britanci su priznali osmanski suverenitet nad jemenskim teritorijem, u zamjenu za zadržavanje svog protektorata nad Adenom.

Osmanska vlast bila je tek kratkotrajna iluzija. U prvoj deceniji XX stoljeća sjeverna plemena pojačala su napade na okupatore, uzrokujući stalno krvarenje novca i ljudstva za Konstantinopolj. Rješenje je pronađeno u potpisivanju sporazuma o autonomiji sjevernih teritorija, pod utjecajem zejdijskih plemena.

Padom Osmanskog carstva zejdije su ispunile vakuum moći i ubrzo usmjerile pažnju na britanski protektorat Aden. Obje strane vodile su borbu različitim intenzitetom tokom dvadesetih i tridesetih godina, ali je Ujedinjeno Kraljevstvo uspjelo odbraniti svoju poziciju zahvaljujući upotrebi avijacije, oružja koje je iznenadilo plemena. Na kraju je 1934. postignut sporazum kojim je priznat britanski suverenitet nad lukom na period od 40 godina.

Taj sporazum neće biti ispoštovan u novom geopolitičkom kontekstu koji se počeo oblikovati na Bliskom istoku pedesetih godina. Panarapski nacionalizam Gamala Abdela Nasera utjecao je na dijelove jemenskih elita i 1962. godine, nakon smrti kralja Ahmada ibn Jahje, grupa oficira izvršila je državni udar protiv monarhije, što je dovelo do građanskog rata koji je trajao osam godina.

Istovremeno, 1963. godine, antibritanske gerilske grupe započele su kampanju poznatu kao „adenska izvanredna situacija“, što je navelo London da 1967. godine evakuira protektorat.

Građanski rat u Jemenu pretvorio se u poligon rivalstva regionalnih sila. Tokom šezdesetih godina sukobljavali su se monarhija Saudijske Arabije i panarapska republika Egipat. Rijad je slao oružje monarhističkoj frakciji, uz podršku Irana šaha Mohameda Reze Pahlavija i Jordana kralja Huseina I.

Egipat je, s druge strane, postupno povećavao svoju uključenost i na kraju rasporedio do 70.000 vojnika, koji su se borili pet godina i pretrpjeli desetine hiljada žrtava. Ta vojna avantura bila je i ozbiljan udar na budžet Kaira te izvor političke nestabilnosti za Naserovu vlast.

Građanski rat u Jemenu trajao je do 1970. godine i završio republikanskom pobjedom, ali je učvrstio podjelu zemlje na dva dijela: sjever, panarapske orijentacije, i jug, koji je pao pod utjecaj Sovjetskog Saveza i postao prva komunistička država u arapskom svijetu, nakon nove revolucije koja je okončala monarhiju.

Sjeverni i Južni Jemen živjeli su u stanju trajnog rivalstva, često prelazeći u nasilje. Uprkos toj klimi sukoba, dvije polovine su se ujedinile 1990. godine nakon postizanja sporazuma. Nestabilnost, međutim, nije napustila Jemen, a sljedeća strana intervencija dogodila se 2015. godine, kada je Saudijska Arabija povela koaliciju protiv hutija.

IZVOR: Historia Y Vida