Iza najava o „danu poslije“ u Gazi ne krije se kraj izraelske dominacije, već njena transformacija. Umjesto tenkova i direktne okupacije, kontrola se preoblikuje kroz tehnokratske komitete, regionalne posrednike i sigurnosne aranžmane ostavljajući Palestince u stvarnosti bez rata, bez mira i bez suvereniteta

Sve veći broj analitičkih tekstova sugerira da formiranje onoga što se naziva Odbor za mir predstavlja prelomni trenutak za budućnost Gaze ali i za samu ulogu Izraela u regiji.

Prema tom tumačenju, Donald Trump sada Gazu vidi kao potpuno odvojenu cjelinu u odnosu na Izrael, faktički internacionaliziranu silom stvarnosti. U tom okviru Izrael više nije partner u budućnosti Gaze, već je isključen iz druge faze pregovora.

Ove analize polaze od pretpostavke da se Gaza transformira u samostalnu političku jedinicu koja ne pripada nijednoj državi, kojom upravlja palestinsko–regionalni tehnokratski komitet uz učešće Turske i Egipta, pod nadzorom međunarodnog izvršnog tijela.

U toj viziji, uloga Izraela bila bi ograničena na otvaranje graničnih prijelaza za robu i izvođenje selektivnih vojnih udara kada se to procijeni „nužnim“.

Po toj logici, Izrael u Gazi više nema šta ponuditi; njegova je uloga završena, Katar je marginaliziran, a izraelski premijer Benjamin Netanyahu uklonjen iz središta odlučivanja.

No takav zaključak, iako odražava stvarni pomak u izraelskoj ulozi, ide predaleko kada govori o njenom „kraju“.

Tačno je da Izrael više nije jedini akter u Gazi i da je poslijeratna faza uklonila teritoriju iz direktne vojne administracije ili potpune političke dominacije. Također je tačno da Washington, pod predsjednikom Trumpom, preraspodjeljuje regionalne uloge, dodjeljujući Turskoj i Egiptu centralno mjesto i u Gazi i u Siriji, na račun tradicionalne pozicije Izraela.

Ali smanjena uloga ne znači nestalu ulogu.

Izrael nije isključen iz Gaze; njegov položaj je redefiniran, od direktnog donosioca odluka do funkcionalnog instrumenta. Kontrola više nije eksplicitna, ali nije nestala. Činjenica da Izrael zadržava kontrolu nad granicama, zračnim prostorom, pomorskim pristupom i pravom na vojnu intervenciju „kada je potrebno“ nipošto nisu marginalni detalji. To su same srži stvarnog suvereniteta. Moć koja oblikuje sigurnost, ekonomiju i svakodnevni život nije napustila scenu.

Izraelske interpretacije koje Trumpa prikazuju kao nekoga ko bira Recepa Tayyipa Erdoğana za „novog čovjeka Bliskog istoka“ sadrže zrno istine, ali prikrivaju uznemirujuću stvarnost: Washington ne zamjenjuje Izrael, on ga preusmjerava. Turska i Egipat zaduženi su za administraciju, obnovu i upravljanje stabilnošću u Pojasu, dok Izrael ostaje krajnji garant sigurnosti, bez snošenja političkih ili pravnih troškova direktne okupacije.

U tome leži suština transformacije: prebacivanje tereta Gaze s Izraela na regiju, uz zadržavanje instrumenata dominacije čvrsto u izraelskim rukama.

Govori o neizbježnom izraelskom povlačenju iz Gaze a kasnije i iz Sirije i Libana više odražavaju puku želju nego ozbiljnu analizu. Historija Izraela pokazuje da se povlačenje događa samo kada je kontrola osigurana drugim sredstvima. Ono što se danas događa ne razbija taj obrazac; naprotiv, reproducira ga u jeftinijem i pragmatičnijem obliku.

Palestinska uprava, za koju ove analize tvrde da će se vratiti u Gazu, neće se vratiti kao suverena vlast, već kao dio ograničenog administrativnog sistema koji djeluje pod međunarodno–regionalnim sigurnosnim plafonima, uz stalnu izraelsku sposobnost da ometa ili intervenira.

Izrael staru formu kontrole zamjenjuje mekšom, ali daleko opasnijom verzijom. Faza koja dolazi zahtijeva od Palestinaca obnovu političkog otpora.

Očekuje se da će Hamas ostati naoružan, ali će biti gurnut ka funkcionalnoj integraciji, a ne političkoj relevantnosti transformiran iz aktera otpora u unutrašnju regulatornu silu.

U tom smislu, neuspjeh izraelskih vojnih ciljeva ne predstavlja političku pobjedu Palestinaca. On označava ulazak u opasniju fazu: fazu u kojoj se dominacija ne rekonstruira tenkovima, već komitetima, vijećima i mapama utjecaja.

Dublja opasnost leži u tome što ovaj proces ne cilja samo Gazu, već i sam palestinski nacionalni projekt.

Gaza se ne odvaja samo od Izraela; ona se odvaja od palestinske politike i stavlja pod upravljanje tehnokratskih formula koje ideju državnosti lišavaju svakog stvarnog sadržaja.

Predloženi tehnokratski komitet nije privremeno rješenje; on je zamjena za političko predstavljanje. Riječ je o izvršnom servisnom tijelu koje prima direktive od netransparentnog međunarodno–regionalnog vijeća, neodgovornog Palestincima i vođenog „stabilnošću“, a ne oslobođenjem. Ta dvosmislenost nije slučajna, ona je sastavni dio modela zasnovanog na administraciji bez politike i vlasti bez suvereniteta.

U tom smislu, takozvani Odbor za mir i njegov Nacionalni komitet za upravljanje Gazom ne otvaraju put ka palestinskoj državi. Naprotiv, oni otvaraju vrata njenom rastakanju putem administrativnih rješenja: Gaza kao međunarodno upravljana jedinica, Zapadna obala na paralelnom putu fragmentacije, dok Izrael zadržava pravo da intervenira ili blokira procese kad god to poželi bez snošenja troškova okupacije.

Čak ni govor o marginalizaciji Katara ili isključivanju Izraela iz procesa ne znači kraj dominacije, već preraspodjelu njenih alata. Kontrola se ne provodi isključivo vojnom silom, već i kroz vijeća, uvjete finansiranja i sigurnosne okvire.

Pravo neslaganje s izraelskim analizama ne tiče se pitanja da li se transformacija događa, već šta ona zapravo znači.

Izrael nije završio svoju ulogu u Gazi. Ono što je završilo jeste stari oblik kontrole, zamijenjen mekšim i mnogo opasnijim.

Faza koja dolazi zahtijeva duboku palestinsku svijest o ovom pravcu: obnovu političkog predstavljanja i otpora, umjesto svođenja nacionalne borbe na puko upravljanje svakodnevnim životom pod okupacijom.

„Dan poslije“ možda neće biti tranzicija ka državnosti, već trajna konsolidacija stvarnosti bez rata, bez mira i bez suvereniteta.

Mahmoud Shehada je analitičar iz Gaze, specijaliziran za humanitarne operacije, dinamiku sukoba i poslijeratno upravljanje u Palestini; ovaj je tekst napisao za Haaretz