Andrew Jeffery iz britanskog magazina Steam vodi čitatelje u Tuzlu, Banoviće i rudnike Kreka, gdje ostarjele parne lokomotive i dalje vuku vagone s ugljem, uprkos lošim ekonomskim uslovima, nedostatku osoblja i tehničkim kvarovima. Tekst donosi rijedak uvid u svijet koji polako nestaje: ratne „Kriegslok“ lokomotive, improvizirane radionice, ponos rudara i željezničara te pitanje koliko dugo će posljednje parne mašine Evrope još odolijevati vremenu

Kada se pomisli na preostale parne lokomotive u svijetu, većina ljudi će instinktivno promrmljati „Kina“. Neki će možda zamisliti Darjeeling ili Poljsku, a mnogi će pomisliti na svjetsku scenu željezničke baštine. Vrlo rijetki bi, međutim, pomislili da se zapute u grad Tuzlu, na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine. Ipak, kako je kineska parna scena gotovo potpuno presušila, Bosna i Hercegovina danas je praktično posljednje mjesto na planeti gdje se može vidjeti svakodnevni rad standardnotračne parne vuče u transportu uglja.

Rudnici Kreka, kojima upravlja RMU Kreka iz Tuzle, čine skup lignitnih rudnika oko grada Tuzle. Oni snabdijevaju velik dio lokalnih energetskih potreba, uključujući i veliku termoelektranu u Tuzli. Nažalost, ekonomska situacija oko rudnika uglja toliko je loša da se godinama nije mogla ni razmatrati kupovina polovnih dizel-lokomotiva. Zbog toga nije bilo druge opcije nego zadržati ostarjelu i iscrpljenu parnu flotu. Situacija je bila toliko teška da je tokom zime 2023. cijela organizacija obustavila rad, nakon što RMU Kreka nije isplatila decembarske plate.

Kako god se pogledalo, donekle je zadivljujuće da se parna vuča još uvijek može naći u redovnoj upotrebi 2026. godine. Para u rudnicima danas je uglavnom ograničena na glavna teretna dvorišta, dok dizel-lokomotive nadziru kretanje uglja od rudnika do pretovarnih kolodvora.

Tokom 1944. godine Srbija je dobila 15 lokomotiva Deutsche Reichsbahn klase 52 „Kriegslok“ tipa 2-10-0, dok je dodatnih 24 poslano u Hrvatsku, a druge su, na posudbu, raspoređene širom Balkana. U prvim godinama ove su se lokomotive pojavljivale u punoj njemačkoj opremi, zajedno sa svojim originalnim oznakama klase 52.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, sve lokomotive klase 52 preuzela je Jugoslovenska državna željeznica (Jugoslovenske Železnice – JŽ), gdje su postale JŽ klasa 33 i dobile brojeve od 33 001 do 33 039, te od 33 041 do 33 177 za lokomotive koje su ranije bile na posudbi.

Tokom kasnijih godina pristizale su i dodatne lokomotive iz Austrije, Sovjetskog Saveza, Zapadne Njemačke i Čehoslovačke, numerirane od 33 178 do 33 341 te od 33 501 do 33 505. Klasa 33 postala je najbrojnija klasa lokomotiva u Jugoslaviji, s primjercima raspoređenim u sve krajeve zemlje. Rudnici Kreka su ovu klasu koristili u redovnom saobraćaju i u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, a po završetku sukoba imali su osam lokomotiva ove klase u svom voznom parku.

Preostale radne lokomotive klase 33 bazirane su u radionicama Bukinje. Ovaj pogon nekada se nalazio unutar podzemnog rudnika Bukinje, u sklopu Rudnika Kreka. Međutim, nakon zatvaranja rudnika Bukinje 2010. godine, radionice su danas okružene zapuštenim prostorom i korovom. Radionice Bukinje imaju puni pristup glavnoj pruzi, što omogućava lokomotivama klase 33 da se lako uključe na magistralu i odu na dodijeljena mjesta za manevriranje.

Nakon rezanja lokomotiva brojeva 33 501 i 33 505, uprava Rudnika Kreka danas ima svega šest lokomotiva na popisu, od kojih se jedna smatra isključivo izvorom rezervnih dijelova. Rudnici Kreka obavljaju manevre na utovarnim mjestima rudnika Sikulje i Dubrave. Na tim lokacijama se obično može zateći jedna „Kriegslok“ pod parom, dok se treća „Kriegslok“ drži u radnom stanju u radionicama Bukinje, za slučaj da jedna od manevrskih lokomotiva u rudniku otkaže. Iako se lokomotive drže pod parom veći dio dana, njihovo stvarno vrijeme u saobraćaju znatno je kraće nego što mnogi očekuju. Tokom tipične smjene često ne odrade više od sat vremena manevrisanja vagonima s ugljem, jer se velik dio posla obavlja pomoću sistema za manevriranje čeličnim sajlama, poznatog kao „hawser rope“.

U Banovićima standardnotračni sistem na tamošnjem utovarnom mjestu povremeno još uvijek vidi paru. U pravilu, manevriranje obavlja dizel-lokomotiva, ali u rijetkim prilikama može se vidjeti i posljednja operativna JŽ klasa 62, lokomotiva 0-6-0T broj 62 125. Ona se nalazi u maloj, jednokolosiječnoj ložionici na kraju dvorišta. Ovo okno ima i lokomotivu klase 19 Škoda, broj 19 12, ali nije jasno da li je ona još uvijek operativna.

Iznad standardnotračnog kolodvora u Banovićima nalazi se pruga širine 760 mm. Ova uskotračna linija vodi iz Banovića pet kilometara do ugljenokopa Grivice. Riječ je o potpuno dvokolosiječnom sistemu i prvoj uskotračnoj željeznici u Jugoslaviji. Glavne vozove s ugljem uglavnom vuku dizel-lokomotive, ali se manevriranje u Banovićima većinom obavlja malom flotom od tri parne lokomotive u vlasništvu rudnika.

Nekadašnja češka JŽ klasa 25, lokomotiva 0-6-0T broj 25 30, redovno je u upotrebi u Banovićima, zajedno s parom lokomotiva klase 83, 0-8-2, brojevima 83 150 i 83 158. Jugoslovenska klasa 83 često se opisuje kao okosnica uskotračnih željeznica Jugoslavije, a poznata je po izuzetnoj sposobnosti sagorijevanja lošeg uglja. Banovići su danas posljednje mjesto gdje se ova ikonična klasa može naći u redovnoj upotrebi.

Šta donosi budućnost ovoj fantastičnoj parnoj meki Tuzle? Jedno je sigurno: „Kriegslokovi“ ne mogu trajati vječno i, s tek pet zaposlenih koji još rade u radionicama Bukinje, klasu muče česti kvarovi i otkazi. Posada i ljudi koji ih poznaju sve su malobrojniji, ali radnici „na terenu“ u rudnicima i dalje gaje veliki ponos prema svojim voljenim parnim lokomotivama. Taj ponos prati snažan optimizam da u starim mašinama još uvijek ima života, no pitanje koliko dugo ostat će da odgovori samo vrijeme.

Na uskotračnoj pruzi priča je drugačija. Iako željeznica tokom radnih dana funkcioniše kao potpuno komercijalni rudarski sistem za transport uglja, postoje planovi za pokretanje muzeja rudarstva i željezničke baštine. Lokomotiva klase 55, 0-8-0, broj 55 99, prošla je generalni remont na uskotračnoj željeznici i obnovljena je za upotrebu na novim turističkim vozovima. Lokomotive klase 55 premale su za redovne manevre potrebne u Banovićima, ali će predstavljati savršenu osnovu za novu baštinsku djelatnost.

Jedno je, ipak, sigurno: ako želite svjedočiti i uživati u pravoj, radnoj parnoj vuči, Bosna i Hercegovina je mjesto koje treba posjetiti. Treba, međutim, imati na umu da, čak i nakon svoje teške historije, iako je zemlja uglavnom civilizirana i gostoljubiva, mentalitet može biti ponešto drugačiji u odnosu na ostatak Evrope. Fotografisanje željezničkih objekata, lokomotiva i voznog parka i dalje se može smatrati donekle sumnjivim, pa je najbolje unaprijed zatražiti dozvole za fotografisanje.

IZVOR: The Steam