Katastrofa koja je odnijela desetine hiljada života pretvorila se u priču o solidarnosti i spašavanju. Pomoć iz svijeta i izgradnja novih gradova obilježili su put od ruševina do ponovnog života.

Tačno tri godine prošle su od 6. februara 2023. godine, od trenutka kada je vrijeme stalo – 04:17. Dva razorna zemljotresa jačine 7,7 i 7,6 stepeni, sa epicentrima u Pazarcıku i Elbistanu u Kahramanmarašu, pogodila su područje od 120 hiljada kvadratnih kilometara. Uništeno je 11 provincija, 124 općine i 6.929 sela i naselja.

U samo nekoliko minuta izgubljeno je 53.537 života, a 107.213 ljudi je povrijeđeno. Oko četrnaest miliona stanovnika direktno je pogođeno katastrofom koja je, po razmjerama, ušla u svjetsku literaturu. Iz ruševina se probijala rečenica koja je povezala milione: „Ima li ko da me čuje“. Spasilačke službe su danima osluškivale u nadi da će čuti glas koji doziva i pita “ima li ko da me čuje”.

U prvih nekoliko sati nakon tragedije Turska je ustala. Država je mobilizovala sve kapacitete, a pomoć je počela pristizati iz brojnih zemalja. Među prvima su u pogođena područja stigle i gorske službe spašavanja iz Bosne i Hercegovine. U Turskoj su dobile naziv „Umut“ – Nada. Istovremeno je i narod BiH pokazao veliku solidarnost, pomoć je iz naše zemlje krenula već prvih dana nakon zemljotresa.

Teško je zaboraviti prizore koji su obilježili dane nakon katastrofe. Otac Mehmet Hançer koji ne pušta ruku svoje 16-godišnje kćerke Irmak Leyle, koja je poginula ispod ruševina, postao je simbol tragedije. Bol jednog roditelja odjeknula je širom zemlje, a hiljade ljudi pružilo je podršku porodici. Zahvaljujući pomoći dobili su novi dom, a otac je pokušao nastaviti život čuvajući uspomenu na kćerku.

Herojstvo su pokazali i ljudi koji nisu tražili pažnju. Vozač kamiona Kazım Budak prešao je 1.200 kilometara od Istanbula do Kahramanmaraša za devet sati kako bi dovezao mašine za spašavanje. Azerbejdžanac Server Beširli najprije je u svom selu sakupio pomoć, potom je odvezao u Bakuu, a zatim stigao i u Adıyaman i uključio se u potragu. Njegove riječi podsjetile su na bratstvo: „Bilo je hladno, trebalo je odjeće i mjesta za spavanje. Donijeli smo ono što smo mogli.“

U toj noći i danima poslije dešavala su se i čuda. Beba Vatin spašena je čak 128 sati nakon zemljotresa i svojim osmijehom ugrijala srca ljudi širom svijeta. Porodica joj je pronađena, a nakon liječenja predana je majci, koja je također bila povrijeđena. Ovo je možda još jedno ponovno rođenje usred tragedije. Sahat-kula u Adıyamanu i danas pokazuje 04:17. Grad je odlučio da sat ne popravi, da vrijeme ostane zaustavljeno kao podsjetnik na trenutak kada se sve promijenilo.

Obnova je započela gotovo odmah. Prvi temelji postavljeni su petnaestog dana nakon zemljotresa, a prve kuće predate četrdeset petog dana. Na 174 područja i 3.481 gradilište radilo je oko dvije stotine hiljada ljudi danonoćno. Prije isteka tri godine izgrađeno je 455 hiljada stambenih jedinica i oko dva miliona ljudi uselilo je u sigurne domove, odnosno 367.995 stanova, 65.672 seoske kuće i 21.690 poslovnih prostora.

U mnogim gradovima nisu podignute samo pojedinačne zgrade, iz temelja su izgrađene čitave nove gradske cjeline, sa školama, bolnicama, putevima i infrastrukturom. U kratkom vremenu nastala su potpuno nova naselja, što je pokazalo organizacionu i logističku sposobnost države da paralelno vodi spasilačke radove, zbrine milione ljudi i pokrene jednu od najvećih građevinskih operacija u savremenoj historiji zemlje.

Evropska komesarka Lahbib, u razgovoru za Anadoliju, pohvalila je upravljanje krizom navodeći da je Turska primjer svijetu i dio Mehanizma civilne zaštite EU. U Hatayu je samo u toj katastrofi poginulo 24.147 ljudi, a uništeno je više od 90 hiljada objekata.

Tri godine kasnije, rane su i dalje vidljive. Ali ostala je i nada, nada koju su donosili spasioci, komšije, prijatelji i nepoznati ljudi. Zato 04:17 u Turskoj, više nije samo vrijeme tragedije. To je vrijeme sjećanja, solidarnosti i podsjetnik koliko čovjek može patiti, ali i koliko može pomoći drugom.