Da bi se negativne posljedice asimilacije ublažile, a veze naše djece s domovinom ojačale, potrebna su sistemska i dugoročna rječenja – osnivanje ureda za rad s dijasporom, ako to ne mogu biti posebna ministarstva, uspostavljanje strategija, planova i programa, izrada udžbenika, online platformi i priručnika, razmjena učenika i studenata, školovanje kadra za rad s iseljeništvom i sl.

Mnogobrojni su narodi kroz povijest bili primorani na iseljavanje – ili kao žrtve progona, političkih i društvenih pritisaka ili iz ekonomskih razloga, u potrazi za boljim životnim standardom. Bošnjaci su se u posljednjih sto pedeset godina, od austrougarske okupacije do oružane agresije i genocida, masovno iseljavali u nekoliko velikih talasa. Na prijelazu između 19. i 20. stoljeća njihov je egzodus tekao prema istoku, uglavnom u Tursku, dok su devedesetih godina emigrirali na Zapad, najviše u razvijene evropske zemlje, Ameriku i Australiju. Prema nezvaničnim podacima, danas u Turskoj živi nekoliko miliona Bošnjaka, potomaka iseljenika iz perioda Okupacije i Aneksije, dok se procjenjuje da ih u Zapadnoj Evropi i prekookeanskim zemljama ima oko 1,5 miliona.

Svaka iseljenička zajednica, gdje god da se nađe, a bošnjačka nije izuzetak, suočava se s jednim krupnim izazovom – kako se integrirati u novu sredinu, društvo koje joj je nepoznato, a istovremeno sačuvati vlastitu kulturu, tradiciju, običaje i jezik. Kada se jedna mlada porodica, obično roditelji s malom djecom, nađe u nepoznatom svijetu, instinktivno se javlja potreba za prilagođavanjem – učenje novog jezika i usvajanje novih obrazaca ponašanja – kako se ne bi zaostajalo u ekonomskom razvoju ili, bolje rečeno, kako bi se preživjelo.

Moglo bi se reći da su u tom smislu bošnjački iseljenici u najvećoj mjeri uspjeli – preživjeli su i nisu zaostali. Proces integracije uglavnom je završen, porodice su najčešće žive dobro, ekonomski su stabilne, a djeca su mahom obrazovana. Onaj ko putuje po svijetu susrest će veliki broj uspješnih privrednika, stručnjaka, univerzitetskih profesora i umjetnika koji su rođeni u Bosni ili Sandžaku ili su potomci starijih iseljenika.

Svi se oni, međutim, slično kao i drugi narodi, nalaze u procesu zaboravljanja temelja vlastitog identiteta, u prvom redu jezika, a onda posljedično i svega drugog. I to je sasvim prirodno i spontano jer u dinamičnim kapitalističkim sistemima, da biste sačuvali dobar životni standard, morate raditi mnogo, što ne ostavlja dovoljno vremena za čuvanje i njegovanje vrijednosti naslijeđenog identiteta. Svakodnevna upotreba tuđeg jezika potiskuje maternji i nezaustavljivo zauzima njegovo mjesto.

Zbog toga je sve manje djece koja su rođena na Zapadu, a koja govore bosanski. I koliko god je to teško prihvatiti, neoboriva je činjenica da s gubitkom jezičke veze nepovratno slabi veza s korijenima i osjećaj pripadnosti vlastitom nacionalnom biću. U prekookeanskim zemljama ovakvo je stanje najizraženije budući da veliki broj porodica, zbog udaljenosti i visine troškova putovanja, u Bosnu ne može dolaziti često.

Svjesne da se nešto treba poduzeti kako bi se proces asimilacije i gubitka identiteta usporio, ako ga je već nemoguće zaustaviti, bošnjačke su iseljeničke zajednice pokušavale uspostaviti programe učenja bosanskog jezika kroz udruženja, bosanske klubove, društvene i humanitarne organizacije, ali bez velikog uspjeha. Kao najstabilnija i najsnažnija bošnjačka organizacija u dijaspori, Islamska zajednica sa svojim muftijstvima u Zapadnoj Evropi, Americi i Australiji kontinuirano, pored vjerskih, sprovodi određene obrazovne i kulturne aktivnosti, uspostavljajući pri džematima škole bosanskog jezika, kao i različite oblike povezivanja bošnjačke omladine, susrete, druženja, takmičenja, organizirana putovanja u Bosnu i sl.

Iako su rezultati evidentni, sve je to još sporadično i nedovoljno masovno, bez snažne i strateške, institucionalne podrške i pomoći iz domovine. Da bi se negativne posljedice asimilacije ublažile, a veze naše djece s domovinom ojačale, potrebna su sistemska i dugoročna rječenja – osnivanje ureda za rad s dijasporom, ako to ne mogu biti posebna ministarstva, uspostavljanje strategija, planova i programa, izrada udžbenika, online platformi i priručnika, razmjena učenika i studenata, školovanje kadra za rad s iseljeništvom i sl. Za tu je namjenu, svakako, potrebno redovno izdvajati značajnija finansijska sredstva kako sve ne bi ostalo samo mrtvo slovo na papiru. A kako vrijeme bude odmicalo, izazov će postajati nesavladiv.

Opća društvena korist koju bi takav pristup proizveo bila bi višestruka, a dugoročno bi se isplatilo i finansijsko ulaganje jer je potencijal koji Bošnjaci imaju u dijaspori ogroman i neiskorišten. U zemljama razvijenog Zapada danas žive i živjet će vrhunski profesionalci, stručnjaci, akademici, privrednici koji domovini svojih roditelja mogu dati mnogo – znanje, stručnost, radnu etiku, ali i velike projekte i investicije, a posebno bi mogli dati veliki doprinos u zastupanju državnih i nacionalnih interesa Bosne i Bošnjaka u svijetu. Zato bi se naše društvo, u domovini i izvan nje, moralo što prije institucionalno pozabaviti ključnim I strateškim pitanjem – kako nacionalno tkivo rasuto po cijelom svijetu okupljati i pozitivno iskoristiti u budućnosti.

A kako stvari stoje, borba za položaj Bošnjaka i za opstanak njihove matice trajat će još dugo.