Sjajnu pobjedu na Kosovu nijesu Bošnjaci umjeli iskoristiti. Postignuti uspjeh propao je odmah poslije bitke na istom mjestu, gdje je i polučen, što se ne bi dogodilo, da je Husein bio onako sposoban diplomat kao vojskovođa. On je držao, da je stvar svršena i povratio se s vojskom u Bosnu, mjesto da goni i dalje velikog vezira, ili da pođe opsjednutom Skadru u pomoć i oslobodi saveznika, a onda zajedno da krenu put Carigrada. Da je ovo učinjeno, sigurno bi se ovaj pokret drugačije završio.
Veliki bosanski ustanak bio je ustanak bosanskih ajana, aga i begova na čelu s Huseinom-kapetanom Gradaščevićem protiv reformi u Osmanskom Carstvu koje je provodio sultan Mahmud II.
Reforme su obuhvaćale ukidanje janjičara, ukidanje Ajanluka i uvođenje redovne vojske (nizam) koju je kontrolirao Istanbul, dakle ostanak bez specijalnog statusa, bez privilegija koje su uživali za čuvanje granice te uvođenje poreza i za njih. Bio je to veliki ustanak za autonomiju Bosne na čelu s Husein-kapetanom Gradaščevićem. Te iste godine bosanska vojska, predvođena Gradaščevićem, osvaja Travnik i zarobljava vezira, te ga javno ponižava tjerajući ga da skine novu “reformsku” odjeću i obuče tradicionalnu nošnju.
Prvih dana januara 1831. došao je u Bosnu Portin povjerenik da pomogne Ali Namik-paši provesti reforme a o tome i velikom ustanku koji je uslijedio pisao je historičar Hamdija Kreševljaković, koji je još 1932. godine napisao možda i najbolji portret Husein-kapetana. Ovdje ćemo navesti tok ustanka kako ga je Kreševljaković opisao.
Kada se u Sarajevu saznalo, zašto je došao povjerenik iz Carigrada, došlo je do izgreda, u kojim je palo 25 vezirovih pristaša, a 60 ih pobježe iz grada. Herceg-Bosnom kolale su salije s pismima pojedinih prvaka i kapetana a osobito je bio živ saobraćaj između Sarajeva, Banja Luke, Dervente, Gradačca, Tešnja i Maglaja i napokon se sporazumješe, da se sastanu u Tuzli i dogovore o zajedničkom otporu.
Zbor je trajao od 20. januara do 5. februara 1831. Zaključeno je oprijeti se svim silama zavođenju reforama i ustupanju podrinskih nahija Srbiji i tražiti nezavisnost Bosne. Za vođu pokreta izabraše mladog kapetana od Gradačca Huseina. Koliko je učesnika bilo na ovom zboru, ne zna se. Isto tako nije nam poznato, zašto je pao izbor na ovako mlada čovjeka i skorojevića, ako ne zato, što je Husein bio u naponu snage, vanredno bogat a i kod raje viđen, jer se i o raji u ovakom momentu moralo voditi računa, da se mogne uspješnije voditi borba protiv Porte i “đaur sultana”, na kog se bio digao i Mehmed-Alija u Egiptu i Mustafa-paša u Skadru.
S izborom Husein-kapetana nijesu bili zadovoljni neki prvaci, naročito iz Hercegovine s Ali-agom Rizvanbegovićem i Smail-agom Čengićem na čelu. Oba ostadoše zakleti protivnici Huseinovi sve do sloma ovoga pokreta. Uz njih pristade sva Hercegovina osim Ahmed-bega Resulbegovića. Tako je bila skoro sva Hercegovina protiv Gradaščevića a za reforme, a skoro cijela Bosna uza nj i protiv reforama. Tu su bili u glavnom lični razlozi po srijedi. Uz to je Bosna bila jače pogođena reformama nego Hercegovina. U Bosni je bilo više vojničkopolitičkog plemstva; u njoj je Sarajevo, glavno leglo jeničara; u njoj su sjedili veziri (Banja Luka i Travnik); uz to je Bosna veća i bogatija zemlja, pa po tome i glavnija od siromašnije Hercegovine i kao takva od uvijek je davala pravac politici.
Naskoro poslije sastanka u Tuzli krene Husein-kapetan sa svojim pristašama put vezirskog Travnika, da se najprije obračuna s Namik-pašom kao glavnim predstavnikom stambolskog sultana. Vezir se zatvori u travnički grad. Kapetani potpuno razbiše njegove i sultanove pristaše 26. marta 1831. Tri dana tukao je Husein-kapetan travnički grad iz topova i Namik-paši ne preosta drugo, no se predati, da tako spasi život. Pri predaji je izjavio da je napustio carsku stvar i da prelazi na stranu ustaša i svečano zadao riječ, da pristaje uz pokret.
Ali to bijaše puko pretvaranje, a naivni Bošnjaci mu povjerovaše. Namik-paša obuče odijelo, kako su nosili prijašnji veziri i spali nizamsko. Bošnjaci su govorili, kako su vezira “poturčili”.
Iz Travnika je Husein-kapetan poveo vojsku od 25.000 ljudi na Kosovo. Srpski knez Miloš Obrenović nije ostao pasivan prema ovom pokretu. Još prije savjetovao je Bošnjake da se okane toga posla i u pismu im obećao, da će ih izmiriti sa sultanom, a uzgred im malo i prijetio.
Boj između Bošnjaka i turske vojske, koju je predvodio velik vezir Mehmed Rešid-paša, zametnuo se blizu mjesta Kačenika oko 18. jula 1831.; turska je vojska bila poražena, Rešid-paša pobjegao put Skoplja ostavivši topove i drugi razni ratni pribor. Zarobljen je i ćehaja solunskog muteselima Ahmed-paše. Turska je vojska brojila 21.000 momaka. U kakvoj je brzini napustio bojište veliki vezir, najbolje se vidi po tom, što je ostavio svoju prtljagu i arhiv. Iz spisa, što su zapljenjeni, saznao je Husein kapetan, da je s Bosne skinut Namik-paša, a na njegovo mjesto postavljen vidinski valija Ibrahim-paša. Nakon slabog otpora zauzeo je Ali-paša Fidahić grad Peć.
Sjajnu pobjedu na Kosovu nijesu Bošnjaci umjeli iskoristiti. Postignuti uspjeh propao je odmah poslije bitke na istom mjestu, gdje je i polučen, što se ne bi dogodilo, da je Husein bio onako sposoban diplomat kao vojskovođa. On je držao, da je stvar svršena i povratio se s vojskom u Bosnu, mjesto da goni i dalje velikog vezira, ili da pođe opsjednutom Skadru u pomoć i oslobodi saveznika, a onda zajedno da krenu put Carigrada. Da je ovo učinjeno, sigurno bi se ovaj pokret drugačije završio.
