U vremenu kada populizam, deportacije i zabrane postaju nova politička normalnost, jedan od najuglednijih evropskih stručnjaka za ljudska prava upozorava da se temelji poslijeratnog poretka ozbiljno urušavaju. Manfred Nowak govori o rastu autoritarizma, ekonomskim nejednakostima koje hrane ekstremnu desnicu, ali i opasnim pokušajima političkog pritiska na Evropski sud za ljudska prava. Od stambene krize i migracija do zabrane marama u školama i paralize Ujedinjenih nacija, Nowak nudi trezvenu, ali nimalo utješnu dijagnozu stanja demokratije u Evropi i svijetu

U trenutku kada se ljudska prava širom svijeta nalaze pod snažnim pritiskom autoritarnih politika, ekonomske nejednakosti i rastućeg populizma, austrijski pravnik i jedan od najuglednijih međunarodnih stručnjaka za ljudska prava, Manfred Nowak, upozorava da se ključni stubovi poslijeratnog međunarodnog poretka nalaze u najdubljoj krizi od 1945. godine. Ipak, uprkos sumornoj slici, on ne dijeli uvjerenje da su demokratija i ljudska prava osuđeni na propast.

Govoreći iz Venecije, gdje vodi Global Campus of Human Rights i koordinira master-programe na mreži od oko stotinu univerziteta širom svijeta, Nowak ističe da se savremeni otpor autoritarizmu više ne vodi samo u akademskim krugovima. Sve veći broj mladih ljudi ljudska prava ne posmatra kao apstraktni normativni okvir, već kao konkretan politički alat u borbi za očuvanje demokratskih institucija i socijalne pravde.

Prema njegovom mišljenju, nagli uspon desničarskih populističkih pokreta u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama nije primarno rezultat migracija ili kulturnih sukoba, već dubokih ekonomskih i socijalnih nejednakosti. Kada se troškovi života povećavaju, socijalna sigurnost slabi, a razlika između bogatih i siromašnih produbljuje, politički prostor se otvara za jednostavne poruke i traženje žrtvenih jaraca. Migranti tada postaju meta, dok se strukturalni uzroci krize svjesno zanemaruju.

Nowak podsjeća da je Evropa nakon Drugog svjetskog rata izgradila socijalnu tržišnu ekonomiju upravo kroz snažnu redistribuciju bogatstva, progresivno oporezivanje i aktivnu ulogu države. Takav konsenzus danas gotovo da ne postoji. Iako su države, prema međunarodnim obavezama, dužne da osiguraju ekonomska i socijalna prava svojih građana, politička volja za tim je oslabljena. Građanski pritisak, koji je nekada bio ključni pokretač promjena, danas je marginaliziran, što se vidi i u slabljenju mirovnih i socijalnih pokreta.

Ipak, Nowak naglašava da lokalni i regionalni nivo i dalje nude prostor za djelovanje. Stambena kriza, koja je postala globalni problem, u nekim evropskim gradovima dovela je do političkih promjena i jačanja alternativnih modela upravljanja. Suprotstavljanje transnacionalnim nekretninskim kompanijama pokazuje da se i u postojećim okvirima mogu ostvariti konkretni pomaci u zaštiti socijalnih prava.

Posebnu zabrinutost izražava zbog sve glasnijih zahtjeva da se Evropska konvencija o ljudskim pravima mijenja kako bi se olakšale deportacije stranih državljana osuđenih za krivična djela. Takve inicijative vidi kao direktan politički pritisak na nezavisnost sudstva i potkopavanje temelja međunarodnog pravnog poretka. Evropski sud za ljudska prava, naglašava, nije aktivistički organ koji proizvoljno donosi odluke, već oprezna i konzervativna institucija sastavljena od sudija koje predlažu same države članice. Njegova ključna uloga je nadzor nad poštivanjem zabrane mučenja i načela da niko ne smije biti vraćen u zemlju gdje mu prijeti ozbiljna opasnost po život ili dostojanstvo.

U tom kontekstu, kritike na račun pojedinih odluka Suda, uključujući i one koje se odnose na Austriju, Nowak smatra politički motivisanim i pravno neutemeljenim. Takvi napadi, upozorava, dugoročno mogu oslabiti povjerenje u međunarodne mehanizme zaštite ljudskih prava.

Rasprave o zabrani nošenja marame kod djevojčica u školama dodatno ilustriraju složenost savremenih konflikata između prava, sekularnosti i jednakosti. Nowak smatra da se ovdje ne radi isključivo o pitanju vjerskih sloboda, već prije svega o pravu na privatnost i principu jednakosti. Ako se zabrana selektivno primjenjuje na jednu religiju, dok se simboli drugih toleriraju, tada se krši temeljno načelo ravnopravnosti svih vjerskih zajednica pred zakonom.

U širem globalnom kontekstu, Nowak priznaje da se međunarodni poredak zasnovan na vladavini prava nalazi u ozbiljnoj krizi. Prema relevantnim indeksima demokratije, većina svjetskog stanovništva danas živi u autoritarnim ili diktatorskim režimima. Ipak, on upozorava da bi bilo pogrešno govoriti o potpunom slomu. Primjeri političkih promjena u pojedinim evropskim državama, kao i otpornost demokratskih institucija uprkos pritiscima, pokazuju da demokracija još uvijek ima sposobnost samoobnove.

Konačno, Nowak ističe da bez temeljite reforme Ujedinjenih nacija, posebno Vijeća sigurnosti, nije moguće obnoviti održiv međunarodni mirovni poredak. Ideje o proširenju članstva i ograničavanju prava veta stare su decenijama, ali aktuelni globalni sukobi mogli bi stvoriti novu političku volju za promjene. Bez takvih reformi, upozorava, svijet će ostati zarobljen u logici sile, dok će pravo sve više gubiti svoju zaštitnu funkciju.

Uprkos svemu, njegova poruka ostaje oprezno optimistična: ljudska prava nisu nestala, ali zahtijevaju aktivnu odbranu, političku hrabrost i povratak ideji da su socijalna pravda i jednakost temelj stabilnih demokratija.

IZVOR: Der Standard