Mirjana Kasapović danas piše protiv Mirjane Kasapović iz 2014. godine i ranijih godina. Intelektualna je to osobna drama. U ono vrijeme dok se još nije bavila propagiranjem izraelskog pretvaranja muslimana u naciste, Mirjana Kasapović je stvari vidjela objektivno i postavljala prave sudove: „…nitko razuman ne smije zatvarati oči ni pred činjenicom da je jedan od glavnih uzroka suvremenog antisemitizma upravo politika Izraela prema Palestincima“. Autorica, dakle, zna da je sve što se događalo i događa u Palestini posljedica cionističkog osvajanja Palestine. To se povremeno osjeti u usputnim formulacijama kroz koje progovore stavovi autorice prije 2010. godine. No vrlo brzo sve se vrati na Havelovu bob-stazu gdje je smjer unaprijed određen i gdje nema mjesta za propitivanje

(Uz knjigu „Jeruzalemski muftija El Huseini i muslimani BiH – Zamračena priča iz Drugoga svjetskog rata“, Mirjane Kasapović, Školska knjiga Zagreb, 2025,)

U prvoj minuti dvadeset i sedmoga dana mjeseca srpnja/jula 2014. godine, „Večernji list“ objavljuje na svom portalu tekst zanimljivoga naslova: Izrael je 50 godina okupator palestinske zemlje. Autorica tog teksta je Mirjana Kasapović.

Teško je naći dovoljno velike riječi pohvale za njene stavove o Palestini (u tom tekstu i u tekstovima do 2015. godine). Tim je teže razumjeti obrat/sunovrat/gaženje stavova i vlastitoga obraza, koje će autorica dokumentirati u knjizi Jeruzalemski muftija el Huseini i muslimani BiH. Slijedi nekoliko teza iz tog rada i sučeljavanje tog teksta s aktualnom situacijom, a dijelom i s njenim stavovima u knjizi Jeruzalemski muftija el Huseini i muslimani BiH.

Mirjana Kasapović je 2014. godine smatrala da su hrvatski mediji i politika „izgubili moralni obraz u ‘slučaju Gaza'“. Treba pridodati da je s medijima identična situacija i danas i to ne samo sa hrvatskim medijima nego i s većinom svih medija u svijetu. Gaza je indikator neslobode medija koji su, u pravilu, bili i ostali neslobodni. Priča o slobodi medija oblik je zavođenja kojim se skreće pozornost s aktera proizvodnje neslobode. Autorica je tada govorila „o najnovijoj vojnoj agresiji Izraela na ‘Pojas Gaze'“. Što bi tek danas o tome trebala i morala reći autorica koja je prepoznala/nazvala aktivnost IDF-a vojnom agresijom?

Točno je detektirala nesumjerljivost političkih i vojnih entiteta i grijeh nepredstavljanja, te nesumjerljivosti u hrvatskim medijima: „Izraelski napad na Pojas Gaze u nas se tumači kao razumljiva i opravdana reakcija na raketne napade Hamasa na izraelski teritorij. S obzirom na jačinu i djelotvornost, ti napadi ne mogu biti uzrok za masovnu vojnu agresiju i invaziju. Izrael i Pojas Gaze posve su nesumjerljivi politički i vojni entiteti.“

Ovo je samo dijelom točno jer nije uzet u promatranje kontekst koji govori o cionističkom kolonijalnom osvajanju Palestine. Što god su Palestinci učinili u posljednjih stotinu godina za to su bili kažnjeni desetorostruko. A sve što su činili bili su očajnički pokušaji otpora krađi njihove države, pa onda dijelova koje su Ujedinjene nacije predvidjele podjelom, pa na kraju svojih domova u točkicama tigrove kože preostale od Zapadne obale, te Gaze sravnjene sa zemljom.

Autorica je bila svjesna činjenice da iza poteza Izraela stoje i SAD, i Europa, ali i„moćna židovska zajednica i židovski lobiji diljem svijeta“. U međuvremenu, dovela se u situaciju da sada utjecaj židovskih lobija može istraživati i na vlastitom primjeru.

Vidjela je da Gaza funkcionira kao „logorsko društvo“. Danas bi mogla govoriti i pisati o igrama smrti u tim logorima, o dijeljenju humanitarnih mamaca za ubijanje. Nažalost priklonila se Havelovom nacificiranju svega što stoji na putu izraelskim zločinima.

Prigovarala je Izraelu koji„sebe prikazuje kao žrtvu“. Što bi tek danas trebala pisati kad država Izrael istovremeno (preko svojih političkih predstavnika) traži eliminiranje Palestinaca, istjerivanje iz ostataka Palestine, pravo na silovanje Palestinaca u zatvorima… a istovremeno svijetom dijeli (propagira) proširenu ulogu vječne žrtve, te posebno žrtve u zemlji koja je od te žrtve okupirana?

Prigovarala je Mirjana Kasapović „što se posve zanemaruje legitimno pravo palestinskog naroda da se buni protiv okupacije i bori za nacionalnu slobodu i vlastitu državu na koju su mu pravo, svojom rezolucijom iz 1947. godine priznali Ujedinjeni narodi“. A tko da se bori za otimanu državu kada ga domaći i svjetski mediji orkestrirano proizvode u „teororiste“? Kako da se bore protiv državnog terorizma? Što učiniti kada je država Izrael nastala udruživanjem izraelskih terorističkih skupina koje su svoje metode podigle na razinu djelovanja državne vojske. Kako objasniti svijetu da su lideri tih skupina na temelju svog terorizma postali vrhovi izraelske političke nomenklature i da su im za njihovo političko djelovanje dodjeljivane Nobelove nagrade?

Između šutnje i govora Kasapović 2014. godine bira otvorenost pa izjavljuje: „Izrael je već više od pola stoljeća okupator palestinske zemlje i palestinskog naroda, kako onoga na Zapadnoj obali rijeke Jordan tako i onoga u Pojasu Gaze. To je tako koliko god mi šutjeli o tome.“

Nemojmo šutjeti Mirjana. Govorimo glasno i pišimo otvoreno. Kao nekada. Nemojmo svoditi oslobodilačke pokušaje Palestinaca na terorističku borbu. Teroristički okvir su stvarale cionističke terorističke grupe. Danas on funkcionira na razini državnog terorizma. Govorimo i pišimo i recimo ono što židovski historičar Pappe govori i piše (kao i mnogi drugi Židovi). Palestinci mogu pognuti glave i sramno čekati novi val iseljavanja – ili pobuniti se. Pobuna nije terorizam ako je usmjerena protiv državnog terorizma.

Autorica je interpretirala i Ben Morrisovo zamjeranje Ben Gurionu što 1948. nije protjerao sve Palestince. Morrisove riječi „ne može se napraviti omlet a da se ne razbiju jaja“ bile su okidač za usporedbu sa Hrvatskom: „Zamislimo načas kako bi prošao neki hrvatski povjesničar – premda nema hrvatskog povjesničara koji je toliko utjecajan i ugledan kao Morris koji redovito gostuje na prestižnim američkim sveučilištima – da danas izjavi kako je Tuđman pogriješio što tijekom Oluje nije prognao sve Srbe iz Hrvatske jer se ‘omlet ne može napraviti a da se ne razbiju jaja’. Drugim riječima, ne može se stvoriti hrvatska država dokle god u Hrvatskoj, pa i u njezinu bliskom okruženju, ima Srba. Je li zamislivo da bi nakon toga objavljivao knjige i držao predavanja na američkim sveučilištima?“

Trenutno nije zamislivo, ali mijenjaju se ljudi, vremena, politike. Stvar je u tome da odredbeni razlog naše volje ne smije biti ostanak na sveučilištu i objavljivanje knjiga. Nijedan narod ili nijednu nacionalnu manjinu ne smije se protjerivati. Posebno ne radi etničke, dakle rasne čistoće. Nažalost Izraelu je to čišćenje u snovima još od prvih cionističkih kongresa.

Lijepo je kad se na ovakav način povlači paralela, no utjecaj Havelovih institucija učinio je da danas Mirjana Kasapović povlači paralelu između Palestinaca i muslimana BiH u zrcalu rada jedne osobe (El Huseinija) i njegovih lutanja u traganju za oslobođenjem Palestine od cionističkih kolonijalista. El Huseini je postao karika za nacificiranje Palestinaca, a onda zajedno s njima i za nacificiranje bosanskohercegovačkih muslimana (Bošnjaka). Sve u svrhu opravdanja „vječno žrtvovanih“ cionističko kolonijalnih terorista koji na valovima industrije Holokausta pretvaraju cijeli svijet u svoju žrtvu.

Potpuno ispravno autorica razumije osnovnu stvar: „u izraelsko-palestinskom sukobu riječ je poglavito o borbi za teritorij…“ Odlično. Ako je riječ o borbi za teritorij trebamo krenuti od uzroka koji su doveli do cionističkog pokušaja osvajanja Palestine. Ispravnim imenima treba nazvati i kolonijalističke osvajače, njihove terorističke skupine, kao i državni terorizam koji su oblikovale. S druge strane treba razumjeti borbu za zaustavljanje te kolonizacije i čuvanje vlastitoga doma. „Židovski dom“ iz Balfourove deklaracije (koliko god je riječ o nepravednoj i lukavo smišljenoj prevari) tražio je i prava za nežidovske žitelje Palestine. Danas smo svjedoci otvorene borbe za Rivijeru Gaza, etničko čišćenje Palestine i pokušaje kupljenih intelektualaca po svijetu da na sve moguće načine obrišu krv sa ruku izraelskih vojnika. Procionistički teoretičari postali su čistači koji nakon ubijanja, masakriranja, dizanja u zrak bolnica, škola, džamija…izlaze na teren javnosti svijeta i objašnjavaju (svatko na svoj način) kako su ubijanja bila legitimna. Jedan od načina je i nacificiranje Palestinaca po obrascu procionista Borisa Havela. Mirjana Kasapović proširila je njegove teze na Bošnjake muslimane pa sad u kompletu (Havel, Kasapović i političke prišipetlje) prodaju ideološku sliku o muslimanima kao „esencijalnima“…

VIŠE O TEMI: Igra skrivača ili kako se Bošnjacima muslimanima želi podmetnuti nacizam

Kradljivce Palestine Kasapović 2014. gotovo da naziva kradljivcima: „Na Zapadnoj obali i u istočnom Jeruzalemu danas živi više stotina tisuća židovskih naseljenika, mahom fanatičnih Židova iz Izraela i drugih država koji funkcioniraju kao pravi kolonizatori koji prisvajaju tuđu zemlju uz materijalnu, političku i moralnu potporu matične „demokratske“ Države Izrael“. Danas kada se ostatke Palestinaca na Zapadnoj obali zasipa smrdljivom otpadnom vodom, kada im se ruše kuće, kada se otimaju imanja, kada sela i gradovi jedno po jedno mijenjaju boju na karti, sasvim je jasno svima, pa vjerojatno i Mirjani Kasapović, da je na djelu državom potpomognuta oplodnja zločina. To više nisu židovski naseljenici, to su uglavnom članovi židovskog „hitlerjugenda“ koji će kao nagradu za maltretiranje Palestinaca dobiti svoju besplatnu nekretninu na novoosvojenom području palestinske okupirane zone.

Autorica teksta vidi da se samo rijetki suprotstavljaju osvajanju Palestine i da je taj „projekt u Izraelu postao široko prihvaćen“. No nije baš da je riječ samo o „projektu“. Riječ je o zločinu kolonijalnog osvajanja jedne države, zločinu koji bi trebao postati presedan za nastup moćnih osvajača protiv nemoćnih država svijeta. Kroji se novi obrazac. Izrael kao nosač zrakoplova odrađuje svoj zadatak. I jasno je da se izbjegava riječ Židov u kontekstu govora o onima koji podupiru kolonijalni projekt, a žive u Izraelu. Riječ Židov još nije dobila svoju pravu odrednicu jer se prema potrebi kreće od horizonta vjernika židovske vjere prema nacionalnosti koja pak ne može zaživjeti jer je nemoguće sačiniti državu Židova ako u njoj ima onih drugih, „nižih rasa“ (ljudskih životinja).

Izraelskog ministra vanjskih poslova Avigora Liebermana, autorica u ovom tekstu naziva „autentičnim rasistom i šovinistom“ jer je zagovarao prisilnu razmjenu stanovništva. Mirjana Kasapović ponovno povlači paralelu sa Hrvatskom: „Zamislimo da danas ministar vanjskih poslova Hrvatske kaže da mira ‘u regiji’ neće biti dok se Srbi iz Hrvatske ne transferiraju u Republiku Srpsku ili u Srbiju, a tamošnji Hrvati u Hrvatsku, ili dok Bošnjaci iz Gunje ne zamijene svoje kuće i imanja s Hrvatima iz Orašja. Takvom bi hrvatskom ministru vanjskih poslova bila zatvorena sva diplomatska vrata, a cijela bi država bila podvrgnuta tihim ili vrlo ‘čujnim’ sankcijama. Libermanu i Izraelu to se neće dogoditi“.

Dogodit će se gore stvari. Autorica koja piše ovu točnu analizu bit će kooptirana u projekt obrane Izraela od napada ovakvih autora kakva je ona nekada bila. Mirjana Kasapović danas piše protiv Mirjane Kasapović iz 2014. godine i ranijih godina. Intelektualna je to osobna drama.

U ono vrijeme dok se još nije bavila propagiranjem izraelskog pretvaranja muslimana u naciste, Mirjana Kasapović je stvari vidjela objektivno i postavljala prave sudove: „…nitko razuman ne smije zatvarati oči ni pred činjenicom da je jedan od glavnih uzroka suvremenog antisemitizma upravo politika Izraela prema Palestincima“.

Osim što bih predložio kolegici Kasapović da još jednom razmisli o (ne)koristi upotrebe pojma „antisemitizam“ (koji pametni ljudi danas uspoređuju s potrošenim kondomom kojim pokušavaju zaplašiti kritičare Izraela i njegovog osvajačkog pohoda), dodao bi da je neprihvaćanje a dijelom i mržnja Palestinaca prema svojim kolonijalistima uistinu izrasla iz „politike Izraela prema Palestini“.

HAVELOVI EUFEMIZMI U „ZNANSTVENIJEM“ PAKIRANJU

Nakon uvida u Mirjanu Kasapović iz 2014. godine vratimo se analizi njene knjige iz 2025. godine. Započnimo s autoričinim zaboravom konteksta i primjerima koji to ilustriraju.

Balforuova deklaracija, kao što je poznato, bila je pismena najava cionističkog kolonijalnog projekta osvajanja Palestine. U svijesti svakog Palestinca ona je zabilježena kao sramotno obećanje Velike Britanije da će zemlja kojoj oni nisu vlasnici biti predana u ruke cionističkog političkog projekta. Palestinci su od te deklaracije sustavno varani što je cionističkom projektu omogućilo da s tek pet do šest posto vlasništva zemlje dobiju više od pedeset posto teritorija.

Nerazumijevanje te činjenice i namjerno neuvažavanje konteksta dovodi autoricu u situaciju nužnog skrivanja i prekrajanja činjenica.

U jednoj usputnoj rečenici Mirjana Kasapović tako tvrdi da je “Velika Britanija odlučila odustati od mandatne uprave u Palestini, jer više nije mogla upravljati zemljom koju su razdirali židovsko-arapski sukobi…”. Tu se terorizam cionističkih grupa Hagana, Irgun, Lehi i drugih i njihovo teroriziranje palestinskog domicilnog stanovništva, ali i Britanaca, eufemistički i ideološki obojeno naziva „židovsko-arapskim sukobom“. Autoricu ove i sličnih rečenica treba podsjetiti na neka događanja neposredno pred „odustajanje“Velike Britanije.

Prije svega to je napad na hotel King David u kojemu su članovi terorističke skupine cionista Irgun ubili 91 osobu. Bilo je to 22. srpnja 1946. godine. Bio je to hotel u čijem je južnom krilu tada bilo britansko administrativno i vojno sjedište. Tek nakon tog napada su Britanci i službeno označili Irgun kao terorističku organizaciju. Cilj tog napada ponajprije su bili uništavanje sve dokumentacije o terorističkim aktivnostima cionističkih grupa, ali i jasno davanje do znanja Britancima da im više nisu potrebni. Dakle Britanci više nisu mogli upravljati državom u kojoj su se protiv njih digli njihovi štićenici. Siguran sam da Mirjana Kasapović to zna. No to i jest najveći problem. Kako to da teoretičarka gurne pod tepih tako veliku činjenicu i podvede takav jedan napad cionističke terorističke grupe u rubriku „židovsko-arapskog sukoba“kada je očigledno riječ o napadima na britansku administraciju u Palestini?

No to je bio samo završni čin. Od dugog niza terorističkih akcija odaberimo jednu u kojoj je sudjelovala Hagana (od koje će kasnije kooptiranjem drugih terorističkih grupa nastati IDF). Riječ je o napadu na željezničku infrastrukturu u Palestini 1946. godine. Bila je to famozna Noć mostova (Hagane i Irguna), akcija čiji je cilj bio paraliziranje britanske logistike, u kojoj su rušeni mostovi, pruge, skladišta goriva… Udarna jedinica Hagane, Palmah, uništila je ili teško oštetila 11 mostova. Ti su mostovi povezivali Palestinu sa Sirijom, Jordanom, Egiptom i Libanonom. Stradali su i vojni vlakovi s britanskim naoružanjem. Tko gleda u činjenice teško će u tome vidjeti „arapsko-židovski sukob“.

Budućnost je dala prostor za objektivnu interpretaciju. No Mirjana Kasapović bavi se vrlo ružnom djelatnošću. Ona proizraelskom ideološkom (Havelovom) stavu o „arapsko-izraelskom sukobu“ donosi na dar svoju titulu i privid akademske objektivnosti.

Jesu li napadi na britanske policijske postaje koje su kulminirale neposredno pred odlazak Britanaca, također dio arapsko-židovskih sukoba? Teško, jer su napadani britanski obavještajni centri, zatvori i policijske postaje u Jaffi, Haifi, Tel Avivu i drugim gradovima. Napadane su britanske vojne kolone, zapovjedništva, ali i klubovi. To se radilo automobilima-bombama, atentatima…[1]

Dakle, tu se terorizam cionističkih grupa Hagana, Irgun, Lehi i drugih i njihovo teroriziranje palestinskog domicilnog stanovništva ali i Britanaca eufemistički i ideološki obojeno naziva ‘židovsko-arapskim sukobom’.

Pored ovakvih slučajeva (a mnogo više ih opisuje Thomas Suarez u knjizi State of Terror: How Terrorism Created Modern Israel), naprosto se ne može napisati da je “Velika Britanija odlučila odustati od mandatne uprave u Palestini, jer više nije mogla upravljati zemljom koju su razdirali židovsko-arapski sukobi…” No, Mirjana Kasapović može, jer ona ne interpretira činjenice nego pripovijesti i instrukcije procionista Borisa Havela, koji je tračnice i ideološku skretnicu postavio knjigom sličnog naslova, „Arapsko-izraelski sukob“.

Ova i slične greške autorice upućuju na metodu skrivanja činjenica i interpretiranja ideološki postavljenih obrazaca Hasbare koje će Mossad i njegovi ljubimci po svijetu širiti do iznemoglosti. Do predaje naroda i naroda koji nisu navikli na tako snažnu i tako široko postavljenu, i medijski tako dobro podržanu propagandu.

STRATEGIJA REKLAMNIH LAŽI

Na sličan način se nekritički koristi sintagma „Židovi kao univerzalne žrtve Drugoga svjetskog rata“. Univerzalne mogu biti moralne norme ili ljudska prava. Što pak znači univerzalna žrtva? Je li to jedina, ili najveća, ili neupitna, ili možda – religijska žrtva. Je li ovdje univerzalno eufemizam za dogmu u koju se ne dira.

Na djelu je monopoliziranje uloge žrtve. Židovska žrtva postaje žrtva nad žrtvama. U utrkivanju u nalaženju što snažnijeg pojma, Mirjana Kasapović se uzdiže u sferu filozofijske terminologije. Nažalost taj izlet samo raskrinkava njen pristup. Što je s Romima, Slavenima, što je sa civilima bombardiranja Dresdena, kolonijalnim žrtvama rata, a posebno – što je sa žrtvama Hirošime i Nagasakija?

Što dakle znači ili donosi stav Mirjane Kasapović koji kaže da su Židovi bili „univerzalne žrtve Drugog svjetskog rata“? Nisu sve žrtve tog rata bili Židovi. Nisu bili niti jedine žrtve. Koliko je „Drugih“ bilo među šezdeset ili sedamdeset milijuna ubijenih? Hoćemo li univerzalnost židovske žrtve mjeriti po vjeri ili nacionalnosti? Što je sa ruskim (pravoslavnim) gubicima koji su veći od gubitka Židova? Kako to Mirjana Kasapović zamišlja „univerzalnu žrtvu“?

Od stradalih u Drugom svjetskom ratu oko 17 milijuna je Rusa. Činjenica je također da se ploča s brojem ubijenih Židova u Auschwitzu promijenila pa je s nje nestalo oko tri milijuna ubijenih Židova. Znači li „univerzalno“ ono „sveprihvatljivo“ bez obzira na činjenice? Je li univerzalno ono što je propaganda obnarodovala u cijelom univerzumu?

Jasno je što se želi poručiti idejom „univerzalne žrtve“: žrtva je tako velika da postaje nedodirljiva dogma na temelju koje će se kasnije (pa i danas) pokušavati pravdati zločini koji se provode nad palestinskim narodom. „Univerzalnu žrtvu“ne može se optužiti za genocid jer je u genocidu ubijeno toliko Židova da se o tome ne može i ne smije raspravljati. (Slučaj Garaudy to jasno pokazuje)

Ova sintagma jako podsjeća na reklame za deterdžente koji „peru univerzalno“. Na neistine reklama smo (na nesreću ljudskog roda) kao gledatelji pristali, no na neistinu knjige jedne znanstvenice, ne možemo.

Historijski gledano, po završetku 2. svjetskog rata nije bilo isticanja i rangiranja žrtava jer su se svi osjećali kao žrtve, jer svi i jesu na neki od načina bili žrtve tog užasnog pokušaja da „odabrani“ Njemački narod osvoji koliko se može osvojiti i istovremeno izbaci iz Njemačke i iz Europe narod koji se prije njih pozivao na pridjev „odabrani“. S otmicom Eichmana i njegovim suđenjem Holokaust se počinje medijski globalno koristiti. Suđenje je pretvoreno, kako je Arendt zabilježila – u povijesni teatar. No ne u pedagoške svrhe kako je ona mislila nego u teatar koji je imao ideološki zacrtane namjere. Nakon Šestodnevnog rata, kada Izrael postaje vojna sila i kada postaje jasno da će se probuditi apetiti za širenje na ostatak Palestine i okolne države – rađa se propagandna ideja o Židovima kao posebnim žrtvama i Izraelu koji neće dopustiti da se genocid na Židovima dogodi – „nikad više“. Tada se rađa ono što Finkelstein naziva „industrijom holokausta“. Otvoren je put da se „univerzalizirana“ židovska žrtva stavi iznad svake žrtve, te da se pozivanjem na tu žrtvu opravda sve ono što će doći. Sve skupa će završiti (zasad) u kriminaliziranju bilo kakvog propitivanja Holokausta. Takozvani „antisemitizam“ proširuje se na kritičko preispitivanje izraelske politike. Autori poput Roger Garaudija bit će kažnjeni, proskribirani i onemogućeni u svom radu.

Mirjana Kasapović je mudrija. Ona zna o čemu se može i treba govoriti, a o čemu ne.

„Univerzalna žrtva“ po završetku 2. svjetskog rata dobiva državu. „Slučajno“ je to na tragu Theodora Hercla i cionističkih kongresa od 1897. Nadalje, slučajno Ben-Gurionu nije bilo važnije spasiti sve Židove, od preseljenja pola Židova u Palestinu. Slučajno se pojam žrtve uzdiže na razinu Univerzuma samog. S tih visina mogu se previdjeti milijuni žrtava drugih naroda.

Mirjana Kasapović pere univerzalno!

NACIFIKACIJA PALESTINACA I BOŠNJAKA MUSLIMANA

Trend  nacifikacije muslimana započeo je već 1947. godine knjigama Simona Wiesenthala i Mauricea Perlmana u kojima se sugerira ili izravno tvrdi da je muftija Huseini “sudjelovao u planiranju i provedbi Holokausta”[2]

Zanimljivo je autoričino neizvlačenje konzekvencija iz činjenica do kojih dođe u svojoj analizi. Primjerice, monstruozna optužba Mauricea Perlmama da je muftija sudjelovao u planiranju i provedbi Holokausta bila je laž koja je korištena i u raspravama o palestinskom pitanju u UN. No, umjesto da se tom činjenicom doda malo svjetlosti u mračne hodnike odluka UN-a, autorica se zadovoljava tek navođenjem teza nekoliko autora koji su kritizirali Perlmana. Ne vidi mehanizam proizvodnje historijske laži koja se onda posredstvom kupljenih, zaluđenih ili ucijenjenih autora širi svijetom. Umjesto da inzistira na lažnom karakteru optužbe, autorica nastavlja istim tragom koji su trasirale te optužbe, a koje slijedi i njen mentor u ovom području, Boris Havel

Mirjana Kasapović ne ulazi u korijen problema u Palestini. Neće se pitati o kršćanskom (evangeličkom) cionizmu, o izbacivanju Židova iz europskih država, o terorističkim grupama koje su desetljećima stvarale atmosferu nesigurnosti za Palestince. Njena polazna točka je, nažalost, Havelov propagandni horizont na kojemu se ne propituju grijesi cionizma i kolonijalističkih doseljenika u Palestinu.

Kada Mirjana Kasapović kaže da je”Velika Britanija odlučila odustati od mandatne uprave u Palestini, jer više nije mogla upravljati zemljom koju su razdirali židovsko-arapski sukobi pa je rješenje palestinskoga pitanja prešlo u djelokrug UN-a“.[3] onda je treba podsjetiti ne stvari koje je znala, ali ispustila iz analize

Mali povratak u prošlost mogao je znanstvenicu Kasapović podsjetiti na činjenicu da su prije početka kolonizacije Palestine od strane cionista u Palestini živjeli u miru kršćani, muslimani i Židovi. Zemlju nisu „razdirali sukobi“ jer u zemlju još nisu bili došli sljedbenici političkog pokreta čiji je cilj bio i ostao stvarati nemire, provocirati, a onda na reakcije brutalno odgovarati.

Uz zbivanja iz 1929. Mirjana Kasapović puše:”Nezadovoljstvo i pobunu Arapa uzrokovali su širi događaji u zemlji: masovno useljavanje Židova, kupnja arapske zemlje, širenje židovskih naselja i razvoj židovskih gradova, židovsko preuzimanje trgovine i industrije, ukratko sveobuhvatno demografsko, gospodarsko, socijalno, kulturno i političko jačanje Jišuva, organizirane židovske zajednice u Palestini, i njegovo pretvaranje u protodržavu”[4]

Jesu li se Palestinci imali pravo buniti protiv očiglednog pokušaja da se na teritoriju njihove države instalira neka tuđa, nova, k tomu još praktički rasistička okupacijska vojska koja je najavljivala teokratsku državu? Ne bi li u tim činjenicama objektivni autor trebao vidjeti dovoljno razloga za aktivnosti el Huseinija?

Pritom je interesantno da je el Huseinija na mjesto Velikog muftije instalirao prvi od sedam visokih povjerenika u Palestini, uvjereni cionist, Herbert L. Samuel koji je, kako navodi i Kasapović bio „potomak bankarske židovske obitelji iz Liverpoola“. Muftiju dakle nisu izabrali Palestinci nego Židov koji je u tom trenutku bio visoki povjerenik Velike Britanije u mandatnoj Palestini.

Navođenja stavova literature nerijetko su u funkciji stvaranja privida. Primjer za to može biti autoričin pokušaj predstavljanja „tipičnog primjera dvostruke politike“ Huseinija uz Veliku arapsku pobunu (1936-1939). Autorica tako kaže: “Mattar tvrdi da je od 1921. do 1936. vodio dvostruku politiku suradnje s britanskom vlašću, s jedne, te suprotstavljanja cionizmu i nastojanja da se očuva arapska i islamska Palestina, s druge strane. Mladi naraštaj palestinskih Arapa natjerao ga je da odabere jednu stranu: ‘Optirao je za svoj narod i, prema tome, za pobunu’ (Mattar 1983: 116) Shvativši njegovu dvostruku igru, leđa su mu okrenuli dotadašnji pokrovitelji u mandatnoj upravi”[5]

Po čemu je to tipičan primjer dvostruke politike? El Huseini je logikom svoje pozicije surađivao s prožidovskom britanskom upravom. Istovremeno predstavljao je islamski dio palestinskog naroda. Je li suradnja s britanskom vlašću podrazumijevala da se ne smije suprotstaviti terorizmu nadirućeg cionizma? Je li dvostruka politika proizvod činjenice da je imao stav? Je li trebao pristati na britansko sponzoriranje cionizma i suprotstaviti se volji svog naroda? Je li trebao zagovarati pretvaranje zemlje Palestinaca u židovsku korporaciju o kojoj je nadahnuto pisao kolonijalist Herzl u „Židovskoj državi“?

Palestina je do dolaska cionista bila zemlja Palestinaca. Podjelu su doživjeli kao kršenje nacionalnih prava Palestinaca. Peelov prijedlog iz 1937. godine podrazumijevao je prisilni transfer palestinskog stanovništva iz plodnog dijela Palestine predviđenog za Židovsku državu.

Cionisti su taktički prihvatili Peelov plan uz izjave da je riječ o premalom i privremenom teritoriju za njihovu državu. Stav cionizma od Herzla do Netanyahua bio je kolonijalno osvajanje, a ne podjela Palestine. Weizmann je podjelu vidio kao prijelazni korak, David Ben-Gurion kao taktičku pretpostavku za proširenje

Autorica ove knjige pisane na tračnicama Havelovih teza zna da su cionisti dolazeći u Palestinu počeli stvarati probleme. Zna također da Izrael nije ispoštovao rezoluciju 181 UN-a. Zna da je sve što se događalo i događa u Palestini posljedica cionističkog osvajanja Palestine. To se povremeno osjeti u usputnim formulacijama kroz koje progovore stavovi autorice prije 2010. godine. No vrlo brzo sve se vrati na Havelovu bob-stazu gdje je smjer unaprijed određen i gdje nema mjesta za propitivanje.

Mudrost ove knjige propagandnog je karaktera. Nacifikacijom Palestinaca preko životne putanje velikog protivnika cionizma, muftije el Huseinija, želi se sugerirati nacističko-teroristički karakter palestinskog naroda, da bi se zatim ta teza primijenila na područje Bosne i Hercegovine.

Propale i bezobrazne teze Havela o tome da je do sukoba između bosanskohercegovačkih Hrvata i Bošnjaka došlo jer su Bošnjaci čitali „džihadističku“ literaturu, ovdje se plasiraju iskapanjem jednog palestinskog muftije koji se u traganju za saveznicima, radi pomoći u sprečavanju cionističkog nadiranja u Palestini, obratio i nacistima.

Huseini je na vrijeme shvatio prirodu i namjere cionističkog pokreta. Tražio je na sve strane tko bi mogao pomoći u zaustavljanju nadolazećeg zla. Britanija i Amerika već su bile države na koje je cionistički pokret snažno utjecao. Muftija el Huseini je pokušao s nacijom koja nikada nije izvršila nikakvu agresiju na države u kojima je većina bila muslimanske vjeroispovijesti. Na nesreću to su bile fašistička Italija i nacistička Njemačka.

Iz vlastite nesretne situacije (koju je bitno određivalo napredovanje židovskih cionista u Palestini) muftija je skočio ravno u ralje režima koji je sve Židove želio protjerati iz Njemačke, a onda i iz cijele Europe.

To je dakako bila pogrešna politička procjena koja se može staviti uz bok pokušaja njemačkih cionista koji su, iz drugih razloga pa i zbog sličnosti ideologija, pokušali uspostaviti suradnju s nacizmom.

Cionistima je bilo važno da prognani Židovi dođu baš u Palestinu dok je Muftija pokušavao svijetu pa i nacistima i fašistima objasniti da tamo žive Palestinci i da su do dolaska cionista živjeli u miru i muslimani, i kršćani, i Židovi.

U svemu tome nastradali su i Bošnjaci muslimani jer su svojom ratnom spremnošću trebali pokazati da su svi muslimani zapravo protivnici komunizma, Britanaca i Židova. Bila je „kriva strana historije“ za Bošnjake muslimane, bez obzira što je osnivanje SS divizije bio pokušaj sprečavanja zločina nad muslimanima u BiH. Handžar divizija je postojala kratko i njeni rezultati nisu bitno utjecali na ratno stanje u BiH.

No danas, u svjetlu evidentnih zločina cionističkog režima u Palestini, propagandisti žele nacističku epizodu muftijinog traženja spasa od cionista iskoristiti za kompromitiranje i Bošnjaka, ali i slijedom toga i muslimana cijeloga svijeta.

Nije baš za nadati se od znanstvenice, koja se barem predstavljala kao politologinja stroge misli, da će pokušati u lutanjima jednog vjerskog vođe (kojega u konačnici nisu ni izabrali njegovi suvjernici) pronaći argumente pomoću kojih će nacističkim bojama kolorirati Bošnjake muslimane, palestinske žrtve cionizma, a sve u cilju havelovskog prikrivanja aktualnih cionističkih zločina.

[1] U istraživačkom arhivu sveučilišta Oxford među ostalim može se pročitati i stav: „…nijedan pojedinačni faktor ne može smatrati odgovornim za odluku o predaji mandata i napuštanju Palestine. Istovremeno, međutim, židovske terorističke aktivnosti odigrale su važnu – pa čak i odlučujuću – ulogu u događajima koji su doveli do okončanja britanske vlasti nad Palestinom i uspostavljanja Države Izrael.”

izvor: Židovske terorističke aktivnosti i britanska vlada u Palestini, 1939.-1947. – ORA – Istraživački arhiv Sveučilišta u Oxfordu https://share.google/ihjMVTvCx639MHapH

[2] Str. 32

[3] Str 29/30

[4] Str. 50

[5] Str. 62