Biblioteka Ahmed-paše el-Džezara u Akri bila je mnogo više od privatne zbirke knjiga jednog moćnika. Nastala na razmeđu 18. i 19. stoljeća, u gradu koji je upravo odolio Napoleonovoj opsadi, ona je predstavljala simbol političke ambicije, kulturnog prestiža i osmanske moći u provinciji. Zbornik „The Library of Aḥmad Pasha al-Jazzār“ prvi put cjelovito rekonstruira sudbinu te izuzetne biblioteke, prateći njen nastanak, bogat fond i dugotrajno rasipanje rukopisa širom Levanta. Priča o biblioteci bošnjačkog paše iz Bosne otkriva kako su znanje, vlast i identitet bili neraskidivo povezani u kasnoosmanskom svijetu i zašto Akra nije bila samo tvrđava, nego i važan centar knjige i učenosti

Knjiga „The Library of Aḥmad Pasha al-Jazzār: Book Culture in Late Ottoman Palestine“, zbornik je radova koji su uredili Said Aljoumani, Guy Burak i Konrad Hirschler, a čiji je cilj da po prvi put cjelovito rasvijetli historiju, strukturu i sudbinu biblioteke osmanskog namjesnika Ahmed-paše el-Džezara (1722/23–1804).

Riječ je o osmanskom upravitelju Akre i šire palestinske oblasti, porijeklom s prostora Bosne, koji je krajem 18. stoljeća izgradio jednu od najvećih i najreprezentativnijih privatno-vakufskih biblioteka svog vremena u provincijskom dijelu Carstva. Knjiga polazi od namjere da el-Džezarovu biblioteku ne posmatra samo kao ličnu zbirku knjiga jednog moćnika, nego da je smjesti u širi kontekst historije knjige u Zapadnoj Aziji, te u politički, društveni i kulturni okvir osmanske Palestine na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće

Ahmed-paša el-Džezar ostao je u historijskom pamćenju kao figura rastrgnuta između dvije krajnosti: u jednoj je krvavi tiranin, „mesar“ koji vlada strahom i nasiljem, u drugoj moćni zaštitnik siromašnih i neumoljivi čuvar osmanskog poretka na nemirnim obalama Levanta. Upravo ta napetost između suprotstavljenih slika čini ga jednim od najsloženijih političkih aktera kasnoosmanskog doba. Njegova reputacija nije nastala samo iz onoga što je činio, nego i iz perspektiva onih koji su o njemu pisali, evropskih putopisaca, lokalnih hroničara, gradskih elita i anonimnih glasova iz popularne književnosti.

Postoje dvije verzije Ahmed-pašinog porijekla. Prema jednoj snažno ukorijenjenoj historiografskoj i kulturnoj verziji, Ahmed-paša el-Džezar bio je Bošnjak porijeklom iz Hercegovine, pustolov i vojnik koji je iz osmanske periferije dospio do samog vrha političke moći u Siriji krajem 18. stoljeća. U toj verziji, koju bilježi i Safvet-beg Bašagić, njegovo rodno mjesto smješta se u Stolac, odnosno u Fatnicu kod Bileće, a njegov životni put tumači se kao paradigmatičan primjer bošnjačkih mladića koji su u doba kasnog osmanskog poretka napuštali Bosnu u potrazi za vojnom karijerom, bogatstvom i društvenim usponom.

Ahmed je rano napustio zavičaj i zaputio se u Egipat, tada prostor izuzetnih prilika, ali i brutalne konkurencije. Tamo se tokom 1760-ih godina zaposlio kao unajmljeni vojnik u domaćinstvu moćnog Bulutkapan Ali-bega, gdje se istakao nemilosrdnom disciplinom i vojnom učinkovitošću. Upravo u tom periodu stekao je nadimak Džezar, „mesar“, koji su mu, prema ovoj verziji, dali beduini iz libijske pustinje zbog surovog gušenja njihovih pobuna protiv poreznih nameta.

Prema drugoj verziji, koju se takođe može naći u historiografiji, bio je rođen u Bosni kao kršćanin, najvjerovatnije u pravoslavnom ili katoličkom okruženju, prije nego što je u ranoj mladosti, kroz osmanski vojno-administrativni sistem, primio islam. Upravo ta biografska putanja, od periferije Carstva do samog vrha regionalne vlasti u Levantu, činila ga je posebno osjetljivom figurom u očima savremenika. Njegovo bosansko porijeklo često se pojavljuje implicitno, kao dio šireg obrasca osmanskih vojnih kadrova iz balkanskih provincija, ali i kao povod za kasnije polemike.

Njegov trenutak svjetske slave dolazi 1799. godine, kada je izdržao Napoleonovu opsadu Akre. Uprkos francuskim uspjesima u Egiptu, Napoleon nailazi na tvrdoglav i dobro organiziran otpor. El-Džezar, uz presudnu pomoć svog jevrejskog vezira Haimа Farhija i britanske mornarice, odbija da se preda, dok kuga i logistički problemi desetkuju francuske redove. Napoleon je na kraju prisiljen na povlačenje, čime je propao njegov plan osvajanja Bliskog istoka.

Taj događaj učvrstio je Ahmed-pašu el-Džezara kao jednu od ključnih figura osmanskog otpora evropskom imperijalizmu. Danas u Akri njegovo ime nose džamija, vakuf i gradska odlikovanja, dok topovi i zidine grada i dalje svjedoče o 1799. godini, kada je jedan Bošnjak iz Hercegovine ušao u globalnu historiju.

Biblioteka Ahmed-paše el-Džezara nalazila se u Akri, u sklopu njegovog vakufskog kompleksa, i predstavljala je svjesno oblikovan simbol političke moći, legitimiteta i kulturnog prestiža. Džezar je, slično sultanima i velikim vezirima koje je nastojao oponašati, kroz veličinu i sastav biblioteke nastojao demonstrirati svoje ambicije i status unutar osmanskog imperijalnog poretka. Njegova zbirka ubrajala se među najveće biblioteke osnovane u 18. stoljeću, izvan samog Istanbula, čime Akra postaje važan regionalni centar učenosti i knjige

Središnji izvor za rekonstrukciju ove biblioteke jeste inventar iz 1221/1806. godine, detaljni defter knjiga koji ne predstavlja tek puki popis naslova, nego složen bibliografski dokument. Inventar je nastajao unutar jasno definiranih administrativnih i bibliotekarskih praksi, te svjedoči o razvijenoj kulturi evidentiranja, klasifikacije i upravljanja knjižnim fondovima u osmanskoj Palestini. Posebno je važno što se, uprkos čestim konfiskacijama imovine u to doba, pokazuje da el-Džezarova biblioteka nije bila rezultat nasilne zapljene knjiga, nego zakonite nabavke iz različitih regionalnih osmanskih centara, te ličnih i institucionalnih mreža učenjaka i trgovaca knjigama

Sam fond biblioteke bio je izuzetno bogat i raznovrstan. Inventar bilježi veliki broj primjeraka Kur’ana, zatim opsežnu i jedinstvenu zbirku tefsirske literature, djela o hadisu, te fikh kao jednu od najzastupljenijih disciplina. Osim toga, u biblioteci su se nalazili udžbenici arapske gramatike i morfologije, leksikografska djela, klasična poezija iz različitih islamskih perioda, historijska, filozofska i sufijska literatura, pa čak i naslovi iz medicine, iako u manjem broju. Među najdragocjenijim knjigama bili su rijetki primjerci poput Ibn al-Nadimovog Kitāb al-Fihrista i višesveščanog tefsira al-Taberija, koji su i u mnogo većim centrima rijetko bili sačuvani u potpunim primjercima

Tokom 19. i 20. stoljeća fond biblioteke postupno je „rasipan“, knjige su se kretale unutar sirijsko-palestinskog prostora, ali i dalje, često zahvaljujući pojedincima koji su odlučivali o njihovoj sudbini, dok su u kasnijem periodu postojali i pokušaji obnove i ponovnog okupljanja zbirke. Upravo ta višeslojna historija čini el-Džezarovu biblioteku izuzetno važnim studijskim primjerom za razumijevanje kulturne dinamike osmanskih provincija, odnosa moći, vakufskih praksi i cirkulacije znanja izvan carskog središta.