Potraga za porodičnom istinom vodi Ružicu Ćuković, potomkinju sefardsko-jevrejske porodice iz Sarajeva, kroz arhive, sjećanja i zaboravljena mjesta Holokausta na Balkanu. Fragmenti porodične historije, bijeg preko Drine, stradanje u logorima i spašavanje u ratnoj Loznici, spajaju se u priču o gubitku, preživljavanju i dugoj tišini koja je uslijedila nakon rata. Zahvaljujući upornosti i nizu slučajnih susreta, nakon više od sedam decenija otkriva se identitet porodice koja je spasila njenog djeda
Ponekad postoje priče u kojima se čovjek zatekne kako pomjera i nebo i zemlju zbog nekoga ko mu je, u suštini, gotovo neznanac samo da bi se došlo do istine. Takve priče prije svega obuhvataju porodične sudbine razorene Holokaustom.
Ružica Ćuković potomkinja je jedinog preživjelog člana jedne sefardsko-jevrejske porodice iz Sarajeva prije Drugog svjetskog rata. Kao dijete, tokom ratova u Jugoslaviji, živjela je u Izraelu. Danas, sa 27 godina, živi u Pančevu. „Identifikujem se kao Srpkinja, ali sam također ponosna na onaj mali jevrejski dio sebe“, rekla je Ružica. „Porodica nas je uvijek podsjećala na vlastitu historiju, a kako smo živjeli u Izraelu, bilo je mnogo lakše ostati u kontaktu s tom stranom porodice i održavati sjećanja živima.“
Ime je dobila po svojoj prabaki Ružici „Rosi“ Ćuković, rođenoj Kabiljo, koja je umrla u koncentracionom logoru Bergen-Belsen 1945. godine, svega nekoliko mjeseci prije oslobođenja logora. Njen djed Dragutin preživio je Holokaust zahvaljujući pravoslavnoj srpskoj porodici u Loznici, koja ga je tokom značajnog dijela rata skrivala i štitila. Ta porodica držala je kafanu u kojoj je, u jednom periodu, bila zaposlena i Rosa. Pred kraj rata Dragutin je odveden u kuću svoje očeve majke u Pančevu.
Rosa je bila rođena Kabiljo, iz sarajevske sefardsko-jevrejske porodice tog prezimena, dok je prezime Ćuković nosila nakon udaje. Porodično prezime Kabiljo vezano je za staru jevrejsku zajednicu u Sarajevu, a upravo je ta grana porodice gotovo u potpunosti uništena tokom Holokausta.
I Rosa i Dragutin izgubili su kontakt sa Žarkom, Rosinim suprugom i Dragutinovim ocem, prilikom bijega iz Sarajeva i prelaska rijeke Drine, tadašnje granice između ustaške Nezavisne Države Hrvatske i nacistički okupirane Srbije. O sudbini ostatka Rosine sarajevske porodice Ružica je tokom života slušala tek fragmente, s nejasnim i često proturječnim detaljima. Nije bila sigurna u njihovu tačnost.
Njen djed Dragutin preminuo je 2003. godine. Ni njegov sin, Ružicin otac, više nije živ i ne može ispričati porodičnu historiju. „Nažalost, znanje o tome šta se dogodilo porodici tokom Holokausta opisala bih kao nepotpuno i neizvjesno“, rekla je Ružica. „Duboko žalim što moj djed nije prikupio sve informacije dok je još bio živ i zdrav.“
Tokom godina Ružica je često pomagala u izvještavanja s Balkana za izraelsku štampu. Prevodila je materijale sa srpskog na engleski, kad god nije bila zauzeta svojim redovnim poslom, radila je kao lična asistentica portugalskog ambasadora u Srbiji. Nakon otprilike godinu dana novinar Haaretza odlučio joj je uzvratiti za taj neplaćeni rad: obećao je da će pokušati riješiti zagonetku njene porodice i otkriti šta se dogodilo njenim precima.
Prvi konkretan trag dobili su preko Jevrejske općine i kulturnog društva u Sarajevu, La Benevolencija. Tamošnji arhivi sadržavali su matične knjige sarajevske jevrejske zajednice iz predratnog perioda. Utvrđeno je da je Rosa Kabiljo imala dvije sestre i jednog brata, uz precizne podatke o njihovim datumima rođenja i smrti za dvoje od njih.
Ispostavilo se da su Rosin brat Elias i jedna sestra, Flora, umrli još prije nego što je Drugi svjetski rat stigao do Sarajeva. U porodičnom sjećanju Elias je, međutim, pogrešno zapamćen i vremenom pretvoren u sestru po imenu Elli. I ime sestre koja je dočekala Holokaust, Đentila, također je iskrivljeno tokom godina.
Na osnovu tačnih imena i biografskih podataka, Ružica je otišla u Arhiv Jugoslavije u Beogradu. Tamo je pronađen popisni dokument koji potvrđuje da je Đentila ubijena 1942. godine u koncentracionom logoru Đakovo u Hrvatskoj, kojim je upravljao fašistički i hrvatsko-nacionalistički ustaški režim.
Dok je Ružica pretraživala arhive u Beogradu, Haaretz je kontaktirao Arolsen arhive u Njemačkoj, nasljednike Međunarodne službe za traženje, britanske poslijeratne inicijative koja dokumentira sudbine preživjelih Holokausta i drugih žrtava nacističkog progona. Raspitivali su se o Rosi i Đentili Kabiljo, ali nisu dobili nove informacije. Posebno je ostalo nepoznato da li su Elias ili Đentila imali djecu.
„Voljela bih vjerovati da negdje još postoji neko ko je moja ‘porodica’“, rekla je Ružica. „Pitala sam se ima li ikoga na svijetu ko pokušava pronaći nas, kao što mi pokušavamo pronaći njih. Elias i Đentila bili su u godinama kada bi se moglo pretpostaviti da su imali porodice, ali šta ako su i njihova djeca ubijena? To bi bilo strašno saznanje. Ne bih voljela pronaći još grobova i još izgubljenih članova porodice.“
Iz porodičnih sjećanja postojala su još dva traga: ime čovjeka koji je Rosu izdao policiji, Matija Drobnić, te podatak da su Žika i Danica Tomić u Loznici skrivali Dragutina i mjesecima zapošljavali Rosu u svojoj kafani. Ni jedan ni drugi trag nisu dali rezultate u arhivima.
Gotovo deset mjeseci nakon početka potrage novionar Haaretza je otputovao u Beograd, a zatim i u Đakovo, nekadašnji koncentracioni logor u Hrvatskoj u kojem je Đentila ubijena. Đakovo je posebno po tome što je jedino mjesto u Evropi gdje su žrtve koncentracionog logora sahranjene pod vlastitim imenima. Ipak, Đentilin grob nije uspio pronaći.
Zagonetku je razriješio Damir Lajos, predsjednik najbliže preostale jevrejske zajednice u Osijeku. Objasnio je da je samo dio stradalih u Đakovu sahranjen na jevrejskom groblju, dok su mnogi umrli na putu ka Jasenovcu, nakon zatvaranja logora krajem 1942. godine, i sahranjeni anonimno.
Dalji proboj došao je zahvaljujući mreži novinara i istraživača. Preko Ivane Nikolić, srbijanske novinarke specijalizirane za teme Holokausta, došlo se do Loznice, a zatim i do lokalnog historičara Stefana Vilića. Ubrzo je pronađen potomak porodice Tomić, Janko Jovanović, univerzitetski profesor iz Podgorice.
Jovanović nije znao ništa o tome da su njegovi pradjed i prabaka, Danica i Žika Tomić, tokom rata spasili jevrejsku porodicu. Njihova kćerka Darinka bila je njegova baka po ocu. Vijest je porodicu zatekla i duboko dirnula.
„Pretpostavljam da oni to nisu smatrali ničim posebnim“, rekao je Jovanović. „Vidjeli su to kao nešto sasvim prirodno – pomoći čovjeku u nevolji.“
Do januara 2024. godine, 141 Srbin dobio je titulu Pravednika među narodima. Nakon otkrića, Ružica je podnijela zahtjev Jad Vašemu da se Tomići uvrste na tu listu. Proces može trajati godinu dana ili duže.
„Pronaći potomka ljudi koji su spasili mog djeda znači mi neizmjerno“, rekla je Ružica. „Zahvalna sam u njegovo ime. Vjerujem da bi i njemu to mnogo značilo.“
Jovanović je zaključio jednostavno: priznanje bi bilo važno ne zbog porodice, nego zbog Danice i Žike. „Mi nemamo zasluge za ono što su oni učinili. Ali bila bi nam čast da njihova djela budu prepoznata.“
IZVOR: Haaretz
