Od savremene Venecuele do Evrope u sjeni nacizma, gest „poklanjanja Nobela“ razotkriva duboko ukorijenjenu, ali opasnu vjeru da historiju ne oblikuju institucije i kolektivni procesi, već snažne, autoritarne ličnosti kojima se priznanje nudi kao zalog lojalnosti i očekivanje spasa

U historiji političkog simbolizma postoje činovi koji nisu usmjereni na konkretan učinak, već na poruku, na sliku koja treba nadživjeti trenutak u kojem je nastala. Upravo u tom registru danas se sve češće spominje Venecuelanka Machado, figura liberalne opozicije, koja u dramatičnom i pažljivo režiranom gestu nudi „svog Nobela“ Donaldu Trumpu. Ne radi se, naravno, o stvarnom prenosu nagrade jer Nobela se ne može pokloniti, već o političkoj metafori: simboličkom priznanju snage, odlučnosti i autoriteta za koje ona vjeruje da su jedini sposobni slomiti autoritarni poredak u njenoj zemlji. Taj gest nije upućen švedskoj akademiji, niti globalnoj javnosti kao takvoj, nego prvenstveno domaćoj opozicionoj sceni i američkom političkom establišmentu. Poruka je jasna i ogoljena: Venecuela ne traži arbitra, nego zaštitnika, moćnika.

Nobel, nekada zamišljen kao univerzalna nagrada za čovječanstvo, u tom kontekstu postaje rekvizit ideološkog svrstavanja, sredstvo kupovine pažnje i naklonosti sile. Njegova vrijednost više nije u onome što je nagrađeno, nego u onome kome se nudi.

Zato se paralela s Knutom Hamsunom nameće gotovo sama od sebe. Kada je norveški nobelovac 1943. godine svoju medalju poslao Josephu Goebbelsu, Hamsun nije poklanjao tek komad metala već simbol vlastitog ugleda, svoje književne težine, u nadi da će mu taj gest otvoriti vrata Führerovog svijeta. Kao i u slučaju Machado, iza čina stajala je vjera da historiju ne pokreću spori, nesavršeni mehanizmi demokratije, nego snažne ličnosti sposobne da presijeku čvorove koje institucije samo beskonačno zatežu.

Godine 1943. nakon poraza kod Staljingrada i u trenutku kada je pobjeda Trećeg Reicha postajala sve udaljenija, Joseph Goebbels je veliki dio godine posvetio promoviranju koncepta „totalnog rata“, ideje koja je podrazumijevala potpunu mobilizaciju njemačkog društva. U februaru je tim povodom održao svoj čuveni govor u Berlinskoj dvorani sportova. U isto vrijeme, poštom mu je stigao neobičan paket: medalja Nobelove nagrade za književnost dodijeljene Knutu Hamsunu 1920. godine.

Gest nije bio slučajan jer je na taj način norveški nobelovac pokušaoa dobiti termin za prijem kod Hitlera. Hitler je u mladosti bio frustrirani slikar a Goebbels je nosio nezacijeljenu ranu neostvarene umjetničke karijere, u njegovom slučaju književne. Upravo zato je laskanje pogodilo metu. Goebbels je prihvatio dar, a Hamsun je već tog juna dobio audijenciju kod Hitlera u alpskoj rezidenciji Berghof.

Na papiru, ideološka bliskost bila je potpuna. Hamsun se zalagao za konfederaciju germanskih naroda, Norvežane je smatrao njenim prirodnim dijelom i u štampi je otvoreno podržavao Treći Reich. S nacistima je dijelio i duboki rasizam, izražavan bez ikakvih stilskih ublažavanja još u njegovim ranim esejima o Americi.

U štampi svoje zemlje objavljivao vatrene tekstove podrške Trećem Reichu: „Nijemci se bore za nas, i sada slamaju tiraniju Engleske nad nama i nad svim neutralnima“, pisao je 1940. godine.

U svom ranom djelu Duhovni život moderne Amerike (1889), eseju nastalom na osnovu njegovih putovanja po Sjedinjenim Američkim Državama, Hamsun se žali na štetu koju je, po njegovom mišljenju, miješanje rasa nanosilo mladoj naciji: „Crnci jesu i ostat će crnci, začetni oblik čovjeka iz tropskih krajeva, rudimentarni organi u tijelu bijelog društva. Umjesto da stvori intelektualnu elitu, Sjedinjene Države su osnovale rasadnik mulata.“

Sve to u trenutku kada u toj zemlji nije prošlo ni dvadeset i pet godina od ukidanja ropstva, a zakoni i prakse otvorene segregacije i dalje su bili široko rasprostranjeni.

Ipak, uprkos tim podudarnostima, susret s Hitlerom završio je loše. Hamsun je došao s molbom da se smijeni Josef Terboven, brutalni upravitelj okupirane Norveške, i da se amnestira dio norveških političkih zatvorenika. To su bili zahtjevi koje Führer nije imao namjeru ni razmatrati.

Susret je, prema svemu sudeći, bio naporan. Hamsun je, gotovo potpuno gluh, neprestano prekidao Hitlera, dodatno ga iritirajući. Njegovi pokušaji da ublaži politiku okupacije završili su bez uspjeha. Po završetku rata, kazna je stigla iz vlastite zemlje: društvena izolacija i sudski proces. U brojnim norveškim gradovima organizirana su javna spaljivanja njegovih knjiga. Nekadašnji čitaoci, razočarani i ogorčeni, bacali su primjerke njegovih romana preko ograde njegovog vrta, kao znak odbacivanja.

Iako je izbjegao zatvor zbog članstva i simpatija ka nacističkoj partiji zahvaljujući psihijatrijskoj dijagnozi, novčana kazna u vrijednosti današnjih 300 hiljada eura  i moralna osuda ostali su trajni teret.

Hamsun je do kraja poricao da je bio član te organizacije, ali mu nije išlo u prilog to što su mu supruga Marie, također književnica, kao i sinovi Tore i Arild, bili njeni članovi. Arild je čak ratovao kao dobrovoljac u redovima Waffen-SS-a.

Jedino čega se norveški nobelovac nikada nije odrekao bila je njegova fascinacija Hitlerom. Kada je saznao da se njemački diktator ubio u berlinskom bunkeru, Hamsun mu je posvetio ovaj zanosni panegirik: „Bio je ratnik, ratnik za čovječanstvo i prorok evanđelja pravde za sve narode.“

Upravo tu se zatvara krug koji povezuje Hamsuna i savremene političke geste poput onog iz Venecuele: u oba slučaja, Nobel prestaje biti simbol univerzalne vrijednosti i postaje moneta ideologije. Pitanje koje ostaje otvoreno nije samo moralno, nego duboko političko: u kojem trenutku priznanje čovječanstvu postaje tek ukras na oltaru moći.