Asim Kulenović upozorava da Bošnjaci u Sisku nisu razjedinjeni nego se „rasipaju“ po previše udruga i neadekvatnim prostorima, te da je ključ opstanka saradnja i zajedničko okupljanje. Prioritet mu je rad s mladima, vidljivost na popisima i jačanje mreže Sisak–Zagreb

Sisak je grad u kojem se posljednjih godina prelomilo previše toga odjednom, potres, odlazak ljudi, umor, novi početci. U takvom gradu i manjinske zajednice osjete sve – brže i jače – jer svaki odlazak je i manje ruku, manje djece, manje glasova, manje ljudi koji će sutra povući neku ideju.

Asim Kulenović, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Siska, u svemu tome inzistira na jednoj riječi – saradnji. I kad ga pitate šta je najveći problem bošnjačke scene u Sisku, on prvo razbija jednu čestu, pogrešnu pretpostavku: „Nije to da smo mi podijeljeni. Mi komuniciramo jedni s drugima, sve je tu pod kontrolom, ali mi se rasipamo po udrugama, po neadekvatnim prostorima. Pritom nas je sve manje.“

Odnosno, u njegovoj slici Siska, Bošnjaci nisu posvađani, ali su „razbacani“ i udaljeni po udrugama i organizacijama, što onda ispadne neuštimana cjelina. Jedna udruga je na jednom kraju Siska, druga na drugom, jedno vijeće djeluje u jednom prostoru, drugo u drugom. I onda, iako svi rade, energija se troši na hodanje jednih do drugih, na paralelne rasporede, na preklapanja ili praznine.

„Jedno vijeće je na jednom mjestu, drugo vijeće je na drugom. Nema dovoljno koordinacije među nama“, objašnjava i pohvaljuje rad Armina Hodžića i Nacionalne koordinacije koji pokazuju volje da se to popravi.

Kulenović ne govori o gašenju udruga i „ukidanju viška“, nego upravo suprotno. Po njemu ima prostora za sve, samo ako se posao raspodijeli, ako se programi dogovore i ako se zna ko šta nosi.

„Ne možemo mi gasiti… jer ako gasimo, gubimo dio ljudi. Svaka asocijacija ima svoj dio ljudi, svoj program, neko to prati i podržava. Glavna riječ je saradnja – ništa drugo.“

To nije floskula. To je praktična politika opstanka u manjinskom životu, pa je bolje imati više tačaka okupljanja nego nijednu, ali bez zajedničkog dogovora i kalendara, sve postaje napor.

Kulenović vrlo direktno kaže ono što mnogi izbjegavaju, generacije se mijenjaju, a s njima i mogućnosti. „Stariji polako odlaze. Nama je prioritet sada – mladi.“

Iduća godina, kaže, treba biti godina u kojoj će se Vijeće snažnije „bazirati na mlade“ – kako ih privući, kako ih zadržati, kako im objasniti da identitet nije nešto što se dobije jednom zauvijek, nego nešto što se živi i potvrđuje.

Posebno mu je važno, kako objašnjava, da se ljudi prestanu mjeriti po tome ko je „važniji“, koja udruga je „jača“, ko je „glavni“. Jer takva hijerarhija je luksuz koji male zajednice ne mogu platiti. U manjinskoj priči, svako ko dođe, važan je.

Kulenović spominje i brojke kao alarm. Sjeća se vremena kad je bošnjačka manjina u Sisku bila osjetno brojnija.

„Prije par godina nas je bilo preko 2.500… mogli smo ići do 10%“, govori, podsjećajući da broj nije samo statistika, nego prag koji otvara druga prava i drugačiji politički položaj.

Danas je slika složenija. Na popisu i u registrima postoje razlike, dio ljudi se izjašnjava kao Bošnjaci, dio kao Muslimani, a dio uopće nije ažurirao podatke. Kulenović navodi da je po popisnim podacima bilo oko 970 Bošnjaka, dok je Muslimana oko 1.500, te da su naknadno uspjeli upisati još pedesetak Bošnjaka, što pokazuje da je aktivnim radom moguće vratiti vidljivost zajednice, makar korak po korak.

Ali onda dolazi i drugi udar – odlazak stanovništva. Potres, ekonomska nesigurnost, odlazak mladih porodica, sve to se, kaže, osjeti i među Bošnjacima. Ljudi se odjavljuju ili se ne odjavljuju, pa ostaju „na papiru“, dok u stvarnosti nisu više tu. Zajednica se tako nađe između dvije istine, jedna je na papiru, druga na ulici.

Jedna od tema koju Kulenović posebno ističe je administrativna nelogičnost koja, po njegovom iskustvu, najviše pogađa mlade – punoljetnost. On upozorava da dijete može biti upisano kao Bošnjak, ali da nakon 18. godine često mora ponovno potvrđivati nacionalnost, jer se u suprotnom gubi ona vidljivost koja je važna i za politička prava i za manjinsko organiziranje. Njegova poruka nije usmjerena protiv države, nego protiv rupe u sistemu jer mladi o tome često ne znaju, odu na fakultet, u posao, u život i niko ih ne „vrati“ da formalno potvrde ono što već jesu.

„Ko će ga natjerati s fakulteta da dođe da se izjasni?“, pita se. A onda daje i praktično rješenje. Najlakše je, ustvrđuje, povući mlade u zajednicu, da dođu u vijeće, u udruge, u programe. Jer tada im je lakše objasniti i identitet i proceduru. U njegovom iskustvu, upravo su tako uspjeli „pedesetak“ ljudi motivirati i riješiti papirologiju.

Kulenović govori i o saradnji s većinskim institucijama u Sisku. Naglašava da imaju korektne odnose, da im se izlazi u susret oko prostora i organizacije, te da se, kad dođe do potrebe, obraćaju gradu i dobiju podršku.

Ipak, realnost vijeća je finansijski skromna. Kulenović navodi da Vijeće raspolaže s oko 2.500 eura godišnje. To je budžet koji ne može pokriti ozbiljan kulturni program, edukacije, putovanja, rad s mladima – ne bez partnera.

Zato se u praksi oslanjaju na mrežu, saradnju sa županijskim vijećima, povezivanje s bošnjačkim organizacijama u Zagrebu, te pomoć saborskog zastupnika Armina Hodžića kada je potrebno. Kulenović otvoreno kaže da se s Hodžićevim dolaskom osjetila nova energija, ne samo u Sisku nego i šire, jer se sada neke stvari lakše guraju prema institucijama.

Jedna od njegovih slikovitijih rečenica je ona o Zagrebu. Ne govori to kao prigovor glavnom gradu, nego kao podsjetnik da je Sisak tu, blizu – pola sata, četrdeset pet minuta vožnje. I upravo zato, kaže, nema opravdanja da se bošnjački programi i inicijative zadržavaju samo u centru.

„Bitno je da Zagreb ne bude otok. Ono što se proizvodi u Zagrebu, treba biti i u Sisku.“

To je njegova ideja mreže: Zagreb i Sisak se trebaju međusobno hraniti programima, ljudima, energijom. Sisak može dati svoju zajednicu, svoje ogranke, svoje udruge i iskustvo, a Zagreb može dati logistiku, vidljivost i jaču institucionalnu podršku.

Kad Kulenović govori o budućnosti, on se opet vraća na početak u kojemu nije problem postojanje više udruga – problem je što nisu pod istim krovom i na istom kalendaru.

Zato je njegova vizija jednostavna i vrlo „terenska“: zajednički Bošnjački kulturni centar, koji je kupljen od Nacionalne koordinacije Bošnjaka i u kojemu vidi veliku nadu da će stvari krenuti nabolje..

„Kad su udruge na jednom mjestu, moraju naći zajednički jezik. Moraju se koordinirati, raditi zajedno ako imamo zajednički prostor.“

U toj ideji je sadržana i ideja kulturnog centra kao načina da se ljudi češće vide, da lakše dogovore, da se manje rasipaju. A kad se manje rasipaju, ostane više vremena za ono najvažnije: djecu, mlade, identitet i programe.

Na kraju, Kulenovićev ton nije ni slavodobitan ni defetistički. On zvuči kao čovjek koji zna da manjinski život nema luksuz velikih pauza. I zato stalno ponavlja istu riječ, kao uputu, kao opomenu, kao recept: Saradnja.