Činjenica je da je jedva postojao pokret oslobođenja ili borba za demokratiju u koju se CIA nije umiješala. Kada je uspjeh tih pokreta bio nezgodan za Zapad, često se nastojalo osujetiti demokratiju. Iran je sam po sebi klasičan primjer


Hrabrost iranskih demonstranata bila je nadahnjujuća, ali je velik dio rasprave o ustanku duboko obeshrabrujući. I na ljevici i na desnici pitanje slobode iranskog naroda potisnuto je u drugi plan, podređeno sektaškim ili partijskim interesima

Dio ljevice Islamsku Republiku Iran vidi kao nužnu utvrdu protiv Izraela i imperijalizma, a demonstrante kao pijune Mossada i CIA-e. Hamid Dabashi s Univerziteta Columbia ustanak je opisao kao „pokušaj državnog udara putem dezinformacija, grubo isplaniran od strane SAD-a i Izraela“.

Istraživačica Teheranskog univerziteta Helyeh Doutaghi, pišući za Progressive International, ljevičarsku mrežu čije vodstvo uključuje Yanisa Varoufakisa, Jeremy Corbyna i Zarah Sultanu, pravi razliku između policije u „imperijalnim državama“, koja služi da „guši neslaganje, kriminalizira otpor i nasiljem nameće akumulaciju“ i policije u Iranu, koja navodno nije „potlačivač naroda“, već „garant javnog reda za narod“. Potrebna je izvanredna doza samozavaravanja da bi se tvrdilo kako teokratska država koja masakrira vlastite građane samo održava „javni red za narod“.

Činjenica je da je jedva postojao pokret oslobođenja ili borba za demokratiju u koju se CIA nije umiješala. Kada je uspjeh tih pokreta bio nezgodan za Zapad, često se nastojalo osujetiti demokratiju. Iran je sam po sebi klasičan primjer.

U augustu 1953. demokratski izabrani Mohammad Mosaddegh svrgnut je državnim udarom nakon što je nacionalizirao Anglo-iransku naftnu kompaniju. CIA je šezdeset godina kasnije priznala da je operacija izvedena „pod vodstvom CIA-e“ i „kao čin američke vanjske politike, osmišljen i odobren na najvišim nivoima vlasti“. Nakon puča, šah je postao faktički diktatorski vladar.

Izrael je decenijama pružao prikrivenu podršku Hamasu kako bi oslabio sekularnu PLO i posijao razdor među Palestincima. The Times of Israel je dan nakon ubilačkog napada Hamasa 7. oktobra 2023. primijetio da je strategija „indirektnog jačanja Hamasa… otišla u dim“. U dvije godine koje su uslijedile, Izrael je sravnio Gazu, navodno loveći čudovište koje je sam pomagao da se razvije.

To je historija koju oni koji podržavaju Izrael rado zanemaruju. Ignoriraju je i oni koji podržavaju palestinsku borbu, ali iranske proteste proglašavaju nelegitimnim jer su navodno „kontaminirani Mossadom“.

Dio desnice dodatno je poticao nepovjerenje prema iranskim protesterima iznoseći zapaljive tvrdnje o američkoj i izraelskoj ulozi. „Sretna Nova godina svakom Irancu na ulicama. I svakom agentu Mossada koji hoda pored njih…“, napisao je početkom mjeseca bivši američki državni sekretar i direktor CIA-e Mike Pompeo. Prošle sedmice izraelski Channel 14 tvrdio je da „strani akteri naoružavaju protestere u Iranu vatrenim oružjem“. Oni koji bi inače bili sumnjičavi prema neprovjerenim tvrdnjama s kanala koji je u suštini propagandno glasilo Benjamina Netanyahua, ipak su to objeručke prihvatili kako bi diskreditirali proteste.

Tvrdnje poput onih koje iznose Pompeo i Channel 14 nisu osmišljene da pomognu narodu Irana, nego da zapale raspravu i pripišu zasluge vanjskim akterima. Njihov cilj je povećati zapadnu polugu u oblikovanju postteokratskog Irana i umanjiti glas i političku agenciju samih Iranaca; primjerice, gurajući ambicije Reza Pahlavija, sina svrgnutog šaha, duboko podijeljene ličnosti u Iranu, ali miljenika zapadnih sila zbog njegove lojalnosti Americi i Izraelu. Naročito u trenutku kada su informacije iz same zemlje krajnje ograničene, ne bismo smjeli prihvatati bombastičnu propagandu kao neupitnu istinu bez dokaza.

CIA, Mossad i brojne druge tajne strukture nesumnjivo pokušavaju utjecati na iranski ustanak. Historija nam daje mnogo razloga da se protivimo stranom miješanju u narodne borbe. Ipak, nema razloga da se iranski protesti posmatraju kao išta drugo osim kao autentični. Oni su najnoviji i najsnažniji izraz decenija otpora teokratskom režimu: od hiljada žena koje su, svega nekoliko sedmica nakon što je ajatolah Ruhollah Homeini 1979. preuzeo vlast, izašle na ulice da se suprotstave obaveznoj nošnji hidžaba, do miliona ljudi koji su učestvovali u pobuni „Žena, život, sloboda“ 2022. i 2023. godine, nakon što je 22-godišnja Mahsa Amini, uhapšena zbog „nepropisnog“ nošenja hidžaba, ubijena u policijskom pritvoru. Kao i toliko puta ranije, odgovor su bili meci, zatvori i egzekucije. Ovo nije priča o „izraelski potaknutim protestima“, već o narodu koji je, iznova i iznova, spreman na izvanredne žrtve kako bi osvojio slobodu.

„Zašto su oni koji podržavaju Palestince tihi o Iranu?“, postalo je često pitanje koje postavljaju mnogi na desnici. No činjenica je da su mnogi na ljevici glasno podržavali iransku slobodu, iako su drugi neoprostivo stali uz teokratsku državu.

Jedan od razloga snage protesta zbog Gaze jeste želja da se promijeni zapadna politika prema Izraelu i Palestini, dok nijedna zapadna vlada ne podržava iranski režim niti se protivi protesterima.

U svakom slučaju, isto pitanje može se postaviti i obrnuto, konzervativcima i pristalicama Izraela. Zašto toliki koji podržavaju slobodu Iranaca odbijaju primijeniti taj princip na Palestince? Zašto su navijali za razaranje Gaze i brutalnost izraelskih snaga? Desničarski diskurs o „slobodi“ prožet je dvostrukim standardima.

I Iranci i Palestinci zaslužuju slobodu: slobodu od teokratske tiranije, bilo u obliku Hamasa ili ajatolaha; slobodu od izraelske okupacije i represije te od američke intervencije; slobodu da kolektivno upravljaju vlastitim životima. Ne razumjeti to znači ne razumjeti značenje slobode.

IZVOR: Kenan Malik, The Guardian Weekly