U 86. godini Tihana Škrinjarić i dalje živi u ritmu plesa. Legendarna koreografkinja i pedagoginja, koja je obilježila historiju savremenog plesa, od sletova i televizijskih programa do otvaranja Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, danas bez gorčine i nostalgije govori o životu provedenom u pokretu. S osmijehom se prisjeća dana kada je cijelo Sarajevo disalo za Olimpijadu
Lijepo je imati sugovornicu koja se, sa širokim osmijehom i bez imalo cinizma ili gorčine, jednako rado sjeća i lijepih i teških dana. Sugovornicu koja ni za čim ne žali, jer je život, kako kaže, živjela punim plućima u plesu, s plesom i kroz ples. I danas, u svojoj 86. godini, tim se istim plesom i dalje bavi, vodeći plesnu rekreaciju i potvrđujući da tijelo, ako se s njim radi s poštovanjem, pamti cijeli život.
Iako je krajem devedesetih godina njeno ime bilo gotovo neizbježno u javnom prostoru, lice slavne koreografkinje i pedagoginje Tihane Škrinjarić rijetko se pojavljivalo na televiziji ili u novinama. Nikada nije bila sklona davanju intervjua niti pričanju o sebi. No vremena se mijenjaju, kao i ljudi, pa je pomislila da još ima ponešto za reći. I ima, mirno, precizno i bez potrebe za samopromocijom.
Najnježnija iz loze snažnih žena, u kojoj su i spisateljica Sunčana Škrinjarić te ikonična baka ispred svog vremena Zofka Kveder, Tihana Škrinjarić duboko se upisala u historiju hrvatskog plesa. Vodila je Studio za suvremeni ples, njena je plesna skupina obilježila zabavne programe Hrvatske radiotelevizije, autorica je gotovo svih sletova za Titov rođendan, koreografirala je otvaranje Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, bila sama sebi korepetitorica na klaviru, rušila plesne stereotipe i barijere, bavila se pantomimom, usavršavala se u Beču, Parizu, Kanadi, New Yorku i Velikoj Britaniji, gdje je u londonskom kazalištu Heatham House postavila predstavu „Matchgirls“ Tonyja Russella i odgojila generacije plesača.
Ne staje ni danas. Svaki dan pliva, prakticira jogu, vježba artritične prste, šali se na račun nekadašnje daktilografske vještine, desna ruka još ide, lijeva pomalo šteka a mozak održava budnim učenjem stranih jezika, koje je oduvijek smatrala velikom strašću.
Na pitanje koji joj je trenutak iz bogate karijere najdraži, ne izdvaja jedan. Ipak, otvaranje Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu opisuje kao nešto gotovo neponovljivo. Godinu dana intenzivnog rada, stalna putovanja spavaćim kolima jer su avionska slijetanja bila nesigurna, i odgovornost središnjeg dijela ceremonije u kojem Sandra Dubravčić unosi olimpijski plamen. Strah od toga hoće li pasti snijeg i radost kada je, baš oko 16 sati, počeo tiho prekrivati grad. Sarajevo je tada, prisjeća se, živjelo za taj dan.
„Ta količina emocija teško se može danas opisati. Radila sam na tome godinu dana, stalno, svaki vikend sam spavaćim kolima putovala u Sarajevo jer avioni su bili nesigurni kad je posrijedi bilo slijetanje u Sarajevo. Ja sam radila onaj središnji dio u kojem Sandra Dubravčić unosi olimpijski plamen i dio zatvaranja. Na samom otvorenju strahovali smo hoće li pasti snijeg, silno smo ga priželjkivali da estetski dojam bude potpun. I doista je počeo padati, baš nekako oko 16 sati. Sarajevo je doslovno živjelo za taj dan. Klinci su laštili gelendere na autobusnim sta nicama. Taksisti koji su cijele godine, a znam to jer sam stalno putovala, bili parkirani ispred željezničkog kolodvora i doslovno spavali u autima te me tjerali da sama svoju prtljagu ukrcam u prtljažnik prije samog otvorenja odjednom su nas dočekali u bijelim košuljama s osmijehom, otvarali vrata i srdačno pozdravljali goste… Svi su bili strašno ponosni što se Olimpijada održava u njihovu gradu“, ispričala je u životnom intervjuu koji je dala za Večernji list.
Ponosna je i na Mediteranske igre u Splitu, čije je otvaranje koreografirala, iako priznaje da je uvijek prati osjećaj da, kada neki posao završi, on više ne pripada njoj. Možda je upravo u tome tajna njenog trajanja: u sposobnosti da pusti, krene dalje i nastavi se kretati, u životu, kao i u plesu.
CIJELI INTERVJU PROČITAJTE U DANAŠNJEM IZDANJU VEČERNJEG LISTA
