Tri naizgled obične riječi otkrivaju dugu i slojevitu historiju susreta jezika, carstava i kultura. Od Osmanskog carstva do savremenog svijeta, turski jezik ostavio je dubok trag u globalnom rječniku, noseći sa sobom priče o trgovini, egzotici, modernosti i svakodnevnom životu

Turski jezik ima višemilenijsku tradiciju i stoljećima je bio u dijalogu s arapskim, perzijskim i evropskim svijetom. Taj put ostavio je dubok trag u leksiku čovječanstva, u neprekidnom kretanju osvajanja, migracija, dodira i kulturnih preobrazbi.

Bio je to jezik Osmanskog carstva, nastalog 1299. godine, kada je mala kneževina Osmana I iskoristila propadanje Bizantije i počela se širiti Anadolijom i Balkanom zahvaljujući efikasnoj vojsci. S vremenom je izrasla u veliku silu koja je 1453. osvojila Konstantinopolj. Carstvo je kontroliralo Balkan, Levant, Egipat i dijelove sjeverne Afrike. Uz turski jezik koegzistirali su arapski sloj, nosilac vjerskog i naučnog prestiža, te perzijski, vezan za književnost. Anadolija je više od četiri stoljeća bila njegovo teritorijalno jezgro, prostor osjetljive koegzistencije Turaka, Grka, Armenaca, Kurda, Jevreja i drugih zajednica.

U 18. i 19. stoljeću raste interes za osmanski egzotizam, snažan u područjima pod dugotrajnom osmanskom vlašću ili utjecajem, a znatno slabiji u zapadnoevropskim jezicima. Godine 1923. Osmansko carstvo, već ozbiljno oslabljeno, definitivno nestaje.

Među riječima koje su danas univerzalne nalaze se kafa, kiosk i jogurt, ali i paša, divan, bazar, tulipan, kebab i tirkiz.

Rođenjem Republike Turske započinje nova epoha. Kemal Atatürk, njen prvi predsjednik, pokrenuo je duboku jezičku reformu koja je uključivala zamjenu arapskog pisma latiničnim, uvedenim 1928. godine. Iz jezika su uklonjeni hiljade arabizama i perzijanizama, obnovljen je klasični vokabular i stvoreni novi, domaći neologizmi. Osnovana je Turska jezička asocijacija. Rezultat je bio pristupačniji i ujednačeniji jezik, pogodan za masovno opismenjavanje. Turski termini tako su se široko proširili Evropom, Bliskim istokom i Azijom.

Zajedno sa šećerom i čajem, kafa ili kahva je jedan od najupečatljivijih primjera globalne riječi nastale iz kontakta. Počelo ju se piti u Jemenu u 15. stoljeću, naročito u lučkom gradu Moki (al-Mukhā). U klasičnom arapskom jeziku qahwa je označavala stimulativno piće, a od 15. stoljeća počinje se vezivati isključivo za kafu, koja se potom širi islamskim svijetom. Tako dolazi i u turski, gdje se arapski grleni /q/ ublažava u /k/, arapsko /w/ prelazi u /v/, a završni vokal se prilagođava turskom sistemu i nastaje riječ kahve.

Širenjem Osmanskog carstva u 15. i 16. stoljeću, piće se širi zajedno s riječju. U Evropu ulazi preko mediteranske trgovine, posebno kroz Veneciju, gdje se oko 1600. prilagođava u caffè. Početno k iz kahve prelazi u c (izgovoreno /k/ ispred a), dok se skup hv pojednostavljuje i pojačava u ff. Venecija je već 1615. bila jedan od prvih evropskih gradova u kojima se služila tada još egzotična kafa.

U francuski jezik riječ dolazi oko 1645. godine, pojednostavljena u café. U Marselju su već 1670. postojali lokali u kojima se pila kafa, a 1672. u Parizu se otvara jedan od prvih takvih objekata. Španski jezik preuzima riječ iz francuskog u 18. stoljeću, iako se javlja i ranije. Rječnik Diccionario de Autoridades iz 1734. definira je kao „piće koje se pravi od sjemena drveta zvanog kafa“.

Za romanske i germanske jezike presudan je bio francuski oblik, koji je sam došao iz italijanskog. U germanskim jezicima zadržava se -ff-: coffee na engleskom. Slavenski jezici oslanjaju se na turski ili njemački: ruski kofe (кофе), bugarski kafe (кафе), srpski kafa, dok drugi čuvaju /v/: poljski kawa; češki, slovački, slovenski i hrvatski kava. Razlika između /v/ i /f/ minimalna je – kod /v/ vibriraju glasne žice, a kod /f/ ne.

Najveće odstupanje bilježi latvijski kafija. Arapski čuva izvornu formu qahwa (قهوة), na koju se oslanjaju i perzijski qahveh (قهوه) te kurdski qehwe. U južnoj i jugoistočnoj Aziji riječ se ustaljuje kao hindi kŏfī, bengalski kôphi, tamilski kāppi, tajlandski kafae, vijetnamski cà phê i indonezijski kopi. U istočnoj Aziji stiže kao kineski kāfēi (咖啡), japanski kōhī (コーヒー) i korejski keopi (커피). U Africi nalazimo suahili kahawa, hausa kofi i joruba kọfi, dok amharski bunna predstavlja izuzetak jer ima vlastitu, stariju riječ.

Riječ kiosk potječe iz perzijskog kūšk (کوشک), s osnovnim značenjem ‘palata’, ‘paviljon’, ‘uzdignuta kuća’ ili ‘vidikovac’. U srednjovjekovnom Iranu (9–12. stoljeće) označavala je male, otvorene građevine u vrtovima palata, namijenjene odmoru i kontemplaciji. U turski prelazi kao köşk, s istim značenjem, a u osmanskom periodu takve građevine postaju karakterističan element dvorske arhitekture, poput Topkapi köşka u Istanbulu.

U francuski ulazi kao kiosque krajem 17. ili početkom 18. stoljeća, a Dictionnaire de l’Académie française bilježi je već 1718. Tokom 19. stoljeća značenje se širi na lagane, kružne građevine u parkovima, a potom i na prodajne objekte. Tako riječ ulazi u italijanski (chiosco), njemački i engleski (Kiosk), španski (quiosco/kiosco), portugalski (quiosque), ruski (киоск), mađarski (kioszk), finski (kioski), japanski (キオスク), korejski (키오스크), suahili (kioski) i brojne druge jezike – postajući prava međunarodna riječ.

Jogurt su govornici turskog jezika konzumirali još u srednjem vijeku, a vjerovatno i ranije. Riječ se pojavljuje oko 1070. godine na području današnjeg Uzbekistana i Turkmenistana, izvedena iz glagola yoğurmak, ‘mijesiti’, ‘zgušnjavati’, ‘fermentirati’. U Evropi se popularizira tek u 19. stoljeću, prvo u Francuskoj, potom u Bretanji, a zatim širom kontinenta, naročito zahvaljujući industrijskoj proizvodnji i kompanijama poput Danonea, osnovanog 1919. u Barceloni.

U jezicima turkijske porodice riječ se prenosi gotovo bez promjena, dok u druge jezike dolazi uglavnom preko francuskog ili engleskog. Romanski jezici je usvajaju iz francuskog yaourt: španski i katalonski standardiziraju oblik yogur, italijanski zadržava yogurt, a portugalski iogurte. Germanski jezici čuvaju stranu grafiju: yogurt u njemačkom i američkom engleskom, yoghurt u britanskom. Slavenski jezici prilagođavaju oblik: ruski jogurt, poljski jogurt, češki i slovački jogurt.

U Aziji, gdje postoje stare domaće riječi za fermentirane mliječne proizvode, posuđenica koegzistira s autohtonim terminima. U Africi se, preko engleskog i francuskog, jogurt pojavljuje kao yoghurt ili yogurt, uz lokalne nazive. Obrazac je jasan: kada riječ imenuje nešto što se jede, jezici je prihvataju, ali je pritom uvijek prerade jer se nijedan jezik ne hrani sirovim posuđenicama.

Riječi su tihi svjedoci susreta među narodima i kulturama. Svaka u sebi nosi putanju posuđivanja i fonetske prilagodbe. Kada kažemo kafa, kiosk ili jogurt, prizivamo karavane, luke, vrtove palata, urbane trgove i zajedničke trpeze. Nijedan jezik nije samodostatan ni nepropustan: i oni koji se pozivaju na čistoću ispunjeni su nevidljivim slojevima posuđenica. Prateći trag nekoliko riječi, otkriva se veća priča o čovječanstvu koje razgovara samo sa sobom kroz vrijeme, jer riječi, kada putuju, ne imenuju samo stvari: one pripovijedaju susrete.

Autor teksta je Rafael del Moral, sociolingvist i autor knjiga „Enciklopedija jezika“, „Kratka historija jezika“, „Historija hispanskih jezika“ i „Bitke slova ñ“, te brojnih članaka u stručnim časopisima.

Izvor: El Confidencial