U ovoj će se godini održati niz izbora koji će testirati samu izdržljivost demokratije, od Bangladeša i Mađarske, preko Latinske Amerike, do Izraela i Sjedinjenih Država i Bosne i Hercegovine. Hoće li izbori i dalje služiti kao demokratski korektiv ili će postati tek ritual koji prikriva jačanje autoritarnih tendencija. Inflacija, ratovi, populizam i duboka polarizacija oblikuju političku atmosferu u kojoj birači sve češće glasaju protiv vlasti, ali bez jasne alternative

U posljednjim godinama birači su, kad god su pozvani na glasanje, često kažnjavali političare na vlasti i davali priliku izazivačima. Taj obrazac, svojevrsno „antivladino“ raspoloženje, postao je gotovo globalni fenomen: inflacija, rast troškova života, politički skandali, korupcija i umor od polarizacije redovno su pretvarali izbore u referendum o onima koji već drže poluge moći. No ostaje pitanje hoće li se taj trend održati i u 2026. godini, kada će nekoliko teškaša svjetske politike, Viktor Orbán, Benjamin Netanyahu, Lula da Silva, a u određenoj mjeri i Donald Trump, biti suočeno s presudom na biralištima.

Od Dake do Bogote, od Budimpešte do Brazílije, vitalnost mnogih demokratija bit će testirana u narednim mjesecima. Ulog nije samo u tome ko će pobijediti u pojedinim državama, nego i u tome može li glasanje još uvijek zaustaviti rast autokratskih tendencija ili će se izbori svesti na kanaliziranje frustracija, bijesa i osjećaja nemoći. U svakoj od ovih kampanja vidjet ćemo da li izborni proces ostaje mehanizam demokratskog korektiva ili postaje dekor iza kojeg se nastavlja erozija institucija.

Bosna i Hercegovina je jedna od zemalja čiji će državljani izaći glasti ove godine, na općim izborima zakazanim za oktobar. Iako se formalno radi o redovnom izbornom ciklusu, kontekst u kojem se izbori održavaju čini ih jednim od politički najznačajnijih događaja u zemlji od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Dugotrajna ekonomska stagnacija, masovno iseljavanje, urušavanje javnih servisa i stalne etnonacionalne blokade doveli su do stanja u kojem izbori više ne predstavljaju nadu za promjenu, već test izdržljivosti samog sistema.

Posebnu težinu ovim izborima daje činjenica da se odvijaju u godini globalnih političkih previranja. Dok se širom svijeta bilježi jačanje autoritarnih tendencija, slabljenje liberalnih demokracija i porast geopolitičkih tenzija, Bosna i Hercegovina ostaje svojevrsni laboratorij nedovršene tranzicije. Izbori u oktobru neće odlučiti samo o raspodjeli vlasti, već i o tome hoće li se zemlja nastaviti kretati putem institucionalne erozije ili će se, makar simbolično, otvoriti prostor za političku rekonstrukciju.

Prvi veliki ispit stiže 12. februara u Bangladešu, na općim izborima koji će biti prvi nakon revolta iz 2024. godine. Taj revolt je s vlasti uklonio Sheikh Hasinu i označio kraj petnaestogodišnjeg ciklusa autoritarne vladavine. Studentski protesti, koji su inspirisali slične pokrete širom Azije, otvorili su prostor za prijelazno rješenje: vojska je uspostavila privremenu vladu na čelu s dobitnikom Nobelove nagrade za mir, Muhammadom Yunusom, koji sada dolazi do svog „završnog ispita“.

Zemlja je, međutim, i dalje duboko podijeljena, a politička scena dodatno fragmentirana. Pored tradicionalnih aktera, pojavila se i nova snaga koja zagovara „drugu republiku“, zasnovanu na potpuno novom ustavu. Klima u kojoj se ide na izbore opterećena je rastućim nezaposlenjem i endemskom korupcijom – dvama faktorima koji pogoduju radikalizaciji. Paralelno s izborima, građani će se izjasniti i na referendumu: da li reformske mjere koje je uvela Yunusova vlada treba trajno ugraditi u ustavni poredak. Rezultat tih glasanja dat će odgovor na egzistencijalno pitanje: može li pobuna prerasti u demokratski preporod, ili će kriza proizvesti novu vrstu nestabilnosti.

U Evropi će 12. aprila Mađarska postati jedno od ključnih bojišta. Viktor Orbán i njegova stranka Fidesz, nakon petnaest godina dominacije, izgradili su model onoga što se često opisuje kao iliberalni režim i pokazali kako se, čak i unutar Evropske unije, demokratski standardi mogu postupno potkopavati. Orbán je godinama jačao kontrolu nad sudovima, regulatornim tijelima i kulturnim institucijama, te mijenjao izborna pravila kako bi produžio vlast.

Sada se, međutim, približavaju izbori koji bi mogli biti njegov najveći test. Ekonomska stagnacija, korupcijski skandali i rastuće nezadovoljstvo autoritarizmom Fidesza stvaraju okolnosti koje opozicija pokušava iskoristiti. Ključna novina je uspon stranke Tisza, koju vodi Péter Magyar, bivši Orbánov saveznik. Tisza je već 2024. godine, na evropskim izborima, osvojila gotovo 30% glasova, uz poruku antikorupcije i insistiranje na „vladavini prava“. Prema nekim anketama Tisza vodi, a jednako važno: uspjela je ujediniti opoziciju koja je ranije bila hronično rascjepkana.

Orbánov odgovor je, prema tekstu, bio očekivan: redefinisanje izbornih okruga, izmjene pravila o finansiranju stranaka i pojačavanje nacionalističke retorike, uz optužbe da Evropska unija sprovodi „ideološku ucjenu“. Ako Orbán pobijedi, Mađarska će dodatno učvrstiti status simbola evropske demokratske erozije. Ako izgubi, to bi bio rijedak događaj: autokrata uklonjen putem izbora unutar sistema koji je sam godinama prilagođavao sebi.

U Latinskoj Americi, 31. maja, Kolumbija bira predsjednika. Izbori bi mogli pokazati da li se desni zaokret u regionu nastavlja i u 2026. godini. Gustavo Petro, kojem ustav ne dopušta reizbor, ostavlja naslijeđe reformističke ljevice u atmosferi zamora: vlada je opterećena skandalima, usporenom ekonomijom i ponovnim rastom oružanog nasilja. Petroov nasljednik, senator Iván Cepeda, pokušava odbraniti taj bilans pred protivnicima s desnice i centra.

S druge strane političkog spektra stoje Sergio Fajardo, umjereni centrista, i Abelardo de la Espriella, konzervativni advokat koji kampanju gradi na tvrdoj agendi „zakona i reda“ i odbrani „porodičnih vrijednosti“. Očekuje se drugi krug, u zemlji gdje raste strah od nove spirale političkog nasilja, strah pojačan ubistvom senatora Miguela Uribea Turbaya 2025. godine. Kolumbijski izbori tako se pretvaraju u test sposobnosti demokratije da izdrži pritisak sigurnosne krize i polarizacije, bez povratka starim obrascima nasilja.

U Evropi, 13. septembra, Švedska će odlučiti hoće li zadržati trenutni kurs ili skrenuti još više udesno. Zemlja koja je dugo simbolizirala socijaldemokratski model i snažnu državu blagostanja, posljednjih godina postala je znak upozorenja: rast populizma i antiimigracijskog sentimenta ušao je u samu jezgru vlasti. Od 2022. Švedskom upravlja koalicija centra i desnice koju vodi Ulf Kristersson, uz ključnu podršku populističke antiimigracijske stranke.

U kampanji će dominirati teme migracije, sigurnosti i identiteta, posebno u kontekstu rasta nasilja kriminalnih bandi. Kristersson je smanjivao poreze i povećao vojnu potrošnju, ali nije riješio stambenu krizu ni nezaposlenost mladih. Glavni izazov dolazi od socijaldemokratkinje Magdalene Andersson, koja nudi „zeleniji i pravedniji“ model rasta. Švedska se, prema tekstu, uklapa u širu evropsku dilemu: multikulturalizam nasuprot suverenizmu, država kao servis građana nasuprot državi kao represivnom aparatu.

Brazil, najveća ekonomija Latinske Amerike, ulazi u 2026. s usporavanjem rasta, inflacijom oko 5%, upornom kriminalitetom i stalnom političkom napetošću u odnosima s Donaldom Trumpom. Opći izbori četvrtog oktobra, na kojima se bira predsjednik, novi Kongres i državne vlasti, imaju težinu daleko izvan granica zemlje: oni će biti sudar starog i novog populizma i test može li se institucionalna stabilnost obnoviti nakon godina polarizacije.

Situacija je neobična. Jair Bolsonaro služi kaznu od 27 godina zbog pokušaja državnog udara i formalno je isključen iz politike, ali njegova sjena ostaje nad cijelim procesom. Moguće je da se u utrci pojavi njegov sin Eduardo Bolsonaro, kao glavni protivnik Luiza Inácia Lule da Silve, koji, kao osamdesetogodišnjak, traži četvrti mandat uprkos ranijem obećanju iz 2022. da će se povući. Brazilski birači tako neće birati samo vladu, nego će odlučiti može li demokratija, uzdrmana napadima na institucije i „toksičnom polarizacijom“, zadržati sposobnost da obuzda ekstremizam.

U Izraelu se izbori mogu održati između juna i oktobra, i to prijevremeno, ako parlament do marta ne usvoji budžet. U svakom scenariju, izbori će biti referendum o budućnosti Benjamina Netanyahua, političara koji je obilježio izraelsku politiku u posljednje tri decenije. Ulog je višestruk: Netanyahu je optužen u procesu za korupciju i prijeti mu zatvor ako izgubi vlast, ali istovremeno računa na političku logiku „sigurnosti“ u vremenu trajnih regionalnih tenzija.

Opozicija je fragmentirana, dok Netanyahu može kapitalizirati sigurnosne „uspjehe“, od udara na iranski nuklearni program do eliminacije lidera grupa koje podržava Iran, u atmosferi koju i dalje određuju rat i podrška Donalda Trumpa u kritičnim trenucima. Istovremeno, zemlja živi u krhkom balansu: primirje u Gazi, nasilje na Zapadnoj obali, stalna napetost s Iranom. Izbori neće biti samo o sigurnosti, nego i o identitetu, uz unutrašnje teme koje se vraćaju kao bumerang: sporovi oko reforme pravosuđa, zahtjevi za odgovornošću zbog propusta sigurnosnih službi u napadima sedmog oktobra i kontroverze oko izuzeća ultraortodoksnih Jevreja od vojne službe.

Američki međuizbori trećeg novembra 2026. imaju sve predispozicije da budu referendum o drugom mandatu Donalda Trumpa. U SAD-u je istorijska pravilnost da stranka koja drži Bijelu kuću na međuizborima gubi mjesta u Kongresu. Tekst podsjeća na istorijsku statistiku: u samo dva od posljednjih petnaest ciklusa, predsjednikova stranka osvajala je mjesta u Predstavničkom domu; prosječan gubitak iznosio je 24 mjesta, a republikanci trenutno imaju samo sedam zastupnika više od demokrata.

No iznad „zakona prosjeka“ stoji raspoloženje birača. Ankete bilježe visok nivo nezadovoljstva: oko 60% Amerikanaca smatra da zemlja ide u pogrešnom smjeru, uz snažnu anksioznost zbog ekonomije, troškova života i straha da bi umjetna inteligencija mogla uništiti više radnih mjesta nego što će ih stvoriti. Istovremeno, popularnost i demokrata i republikanaca pada, a umor od dvostranačja raste. Ishod izbora mogao bi odrediti kako će Trump ući u završnu fazu mandata: s pojačanom moći ako republikanci pobijede, ili s impulsom za političku odmazdu i eskalaciju sukoba ako demokrati dobiju šansu za oporavak.

Sve ove priče, premda različite, povezuje jedna nit: pitanje da li demokratske institucije i dalje imaju snagu da iznutra ispravljaju svoje devijacije. U nekim državama izbori će biti pokušaj obnove nakon autoritarnih epizoda; u drugima bi mogli potvrditi nastavak erozije. Negdje će se odlučivati o povratku desnice, negdje o opstanku reformističke ljevice, a negdje o izdržljivosti institucija naspram populizma koji je već testirao granice ustava.