Najave o osnivanju Hrvatske pravoslavne crkve ponovo ulaze u javni prostor, ovaj put uz otvorenu političku podršku Domovinskog pokreta. Iako se inicijativa predstavlja kao pitanje slobode vjere i identiteta, ona neizbježno otvara historijske paralele u Hrvatskoj

Najnovije istupe zvaničnika Domovinskog pokreta o potrebi osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve, uz javnu podršku stranačkog vrha i simboličko obilježavanje pravoslavnog Božića u Dalmatinskoj zagori i Splitu, teško je posmatrati izvan šireg političkog i historijskog okvira. Iako se inicijativa formalno predstavlja kao izraz slobode vjerskog izbora i demografske brige, ona se oslanja na argumentacijski obrazac koji se u hrvatskom javnom prostoru periodično vraća već godinama, uglavnom iz desnih i nacionalno homogenizirajućih krugova. Slične ideje mogle su se čuti i prije desetak godina, ali i ranije, još 2017., gotovo uvijek u trenucima kada se identitetske teme koriste kao zamjena za ozbiljne društvene rasprave.

Posebno je indikativno što se u tim istupima Hrvatska pravoslavna crkva ne promatra primarno kao vjerska zajednica, nego kao politički korektiv nasuprot Srpskoj pravoslavnoj crkvi i institucijama koje se percipiraju kao “tuđe”, “nedovoljno lojalne” ili “strane”. U tom diskursu, pravoslavlje se svodi na etničku varijantu, a vjera na sredstvo nacionalnog razgraničenja. Upravo tu počinje historijska nelagoda: jer ideja o “hrvatskom pravoslavlju” ne može se spomenuti a da se ne prizove njen najpoznatiji presedan, projekt Hrvatske pravoslavne crkve uspostavljene 1942. godine u okviru ustaške Nezavisne Države Hrvatske.

Taj povijesni pokušaj nije nastao iz brige za vjerska prava, nego kao dio represivne i kontrolne politike prema pravoslavnom stanovništvu, nakon masovnih progona, nasilja i prisilnih konverzija. Zbog toga svako današnje zazivanje slične ideje, bez jasnog i nedvosmislenog historijskog distanciranja, neizbježno otvara pitanja kontinuiteta, političke instrumentalizacije religije i opasnosti ponovnog miješanja vjere s projektima nacionalnog inženjeringa. Upravo zato je nužno vratiti se činjenicama i kontekstu nastanka Hrvatske pravoslavne crkve 1942. godine, ne radi prošlosti same, nego radi razumijevanja sadašnjosti.

Osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve 1942. godine predstavlja jedan od najciničnijih i politički najinstruktivnijih pokušaja instrumentalizacije religije u modernoj historiji jugoistočne Evrope. Taj čin nije bio izraz vjerske tolerancije, niti iskren pokušaj integracije pravoslavnog stanovništva u okvir novouspostavljene države, već dio šire strategije upravljanja krizom režima koji je vlastiti legitimitet pokušavao spasiti nakon vala masovnog nasilja, pobuna i međunarodnih komplikacija. Hrvatska pravoslavna crkva bila je proizvod političke nužde, a ne teološke potrebe; improvizirani alat režima koji je najprije razorio postojeće crkvene strukture, a zatim pokušao konstruirati novu, lojalnu i etnički „prihvatljivu“ pravoslavnu instituciju.

Nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske u aprilu 1941, ustaški režim je gotovo odmah započeo sistematski progon srpskog stanovništva. U temelju te politike stajala je ideja etnički i konfesionalno „čiste“ države, u kojoj za Srbe, kao kolektivno obilježene neprijatelje, nije bilo mjesta osim u tri predviđene opcije: iseljenje, fizička eliminacija ili nasilna asimilacija. Srpska pravoslavna crkva, kao ključna institucija identiteta tog stanovništva, bila je među prvim metama. Zabranjena je njezina djelatnost, ukinut je naziv „srpskopravoslavna vjera“, a zamijenjen je arhaičnim i depolitiziranim terminom „grkoistočna vjera“. Time je simbolički izvršeno brisanje nacionalne dimenzije pravoslavlja.

Paralelno s tim, veliki dio pravoslavnog svećenstva bio je protjeran u Srbiju ili ubijen. Crkve su devastirane ili planski rušene, često uz prethodno „spašavanje“ inventara za državne institucije u Zagrebu. Država je u tu svrhu formirala i poseban ured za rušenje pravoslavnih crkava, što jasno pokazuje da se nije radilo o stihijskom nasilju, već o organiziranoj politici. U isto vrijeme, pravoslavnom stanovništvu je, radi pukog preživljavanja, ostavljen jedini izlaz: prijelaz na rimokatoličku vjeru ili neku od drugih priznatih konfesija. Ti su prijelazi administrativno vođeni kroz institucije koje su istovremeno bile zadužene za konfiskaciju imovine i deportacije, čime je vjerski čin pretvoren u instrument prisile.

Međutim, već krajem 1941. postalo je jasno da politika masovnog terora ne donosi stabilnost. Umjesto slamanja otpora, izazvala je pobune širom zemlje. Srpsko stanovništvo se organiziralo u ustaničke pokrete koji su se ubrzo razdvojili na četničke i partizanske formacije. NDH se našla u situaciji permanentnog unutrašnjeg rata, dok je istovremeno gubila realni suverenitet nad velikim dijelom teritorija. Italija je, pod izgovorom pacifikacije, preuzela kontrolu nad obalnim pojasom i otvoreno sarađivala s četnicima, dok je Njemačka zahtijevala veću disciplinu i efikasnost u upravljanju „savezničkom“ državom.

U takvom kontekstu, u Zagrebu se početkom 1942. razmatrala promjena kursa. Sazivanje Hrvatskog državnog sabora trebalo je stvoriti privid institucionalne normalnosti i proširenja političke baze režima. Istovremeno se pokušavalo obuzdati samovoljno nasilje ustaških formacija, barem formalno. Upravo u toj fazi nastaje ideja o osnivanju Hrvatske pravoslavne crkve, ne kao priznanje vjerskih prava, nego kao pokušaj kanaliziranja i kontrole pravoslavnog stanovništva koje nije fizički eliminirano ili protjerano.

Ključni problem s dotadašnjom politikom prisilnih prijelaza bio je dvostruk. Prvo, ona je dodatno radikalizirala pravoslavne seljake, za koje je vjera bila temelj identiteta. Drugo, prema nekim tvrdnjama historičara, izazvala je navodno duboko nepovjerenje kod muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine, koje je režim smatrao sastavnim dijelom hrvatskog nacionalnog bića i čiju je lojalnost smatrao strateški presudnom. Naglo i „umjetno“ povećanje broja rimokatolika remetilo je osjetljivu konfesionalnu ravnotežu u Bosni i Hercegovini i budilo strah da se država kreće prema isključivo katoličkom modelu.

U tom smislu, Hrvatska pravoslavna crkva trebala je riješiti više problema odjednom. Pravnim aktom od 3. aprila 1942. i donošenjem Ustava crkve u junu iste godine, država je formalno priznala novu pravoslavnu instituciju koja je bila lišena srpskog nacionalnog karaktera i u potpunosti podređena državnoj vlasti. Dotadašnji „grkoistočnjaci“ trebali su postati „hrvatski pravoslavci“, terminološka operacija koja je imala jasnu političku svrhu: razdvajanje vjere od nacije i stvaranje lojalnog, depolitiziranog vjerskog identiteta.

Za poglavara te crkve imenovan je mitropolit Germogen, ruski emigrantski arhiepiskop, čovjek bez stvarne baze među domaćim pravoslavnim stanovništvom, ali s jasnim antikomunističkim profilom i spremnošću na saradnju s režimom. Njegovo imenovanje pokazuje koliko je HPC od samog početka bila projekt bez korijena u zajednici kojoj je nominalno bila namijenjena. Crkva je ostala kadrovski slaba, organizacijski krhka i u potpunosti ovisna o državi.

Paradoks HPC-a bio je u tome što je nastala tek nakon što je NDH već učinila gotovo sve da uništi pravoslavni institucionalni život. Crkve su bile razorene, svećenstvo pobijeno ili protjerano, vjernici raseljeni ili zastrašeni. U takvim okolnostima, poziv na „dobrovoljni pristup“ novoj crkvi imao je malo stvarnog smisla. Ipak, osnivanjem HPC-a režim je pokušao poslati poruku, i unutrašnju i vanjsku, da je sposoban za „normalizaciju“ i da njegovo nasilje ima granice.

Ta poruka, međutim, nije mogla izbrisati činjenicu da je Hrvatska pravoslavna crkva bila posljedica, a ne korekcija genocidne politike. Ona nije nastala da bi zaštitila pravoslavne vjernike, nego da bi stabilizirala državu koja se urušavala pod teretom vlastitih zločina. U tom smislu, HPC je bila simptom krize režima, a ne znak njegove transformacije.

Stvarna djelatnost Hrvatske pravoslavne crkve pokazala je svu unutarnju proturječnost projekta koji ju je stvorio. Iako je formalno predstavljena kao čin „normalizacije“, HPC nikada nije bila zamišljena kao autonomna vjerska institucija, nego kao produžena ruka države. Njezina egzistencija zavisila je od političke volje režima, a ne od stvarnih potreba vjernika. Upravo zato ona nije uspjela uspostaviti povjerenje među pravoslavnim stanovništvom, niti se ikada razvila u stabilnu crkvenu strukturu.

Od samog početka, HPC se suočavala s akutnim nedostatkom kadrova. Većina svećenika Srpske pravoslavne crkve bila je protjerana, ubijena ili se nalazila u ilegalnim ili pobunjeničkim strukturama. Školovanje novih pravoslavnih svećenika bilo je praktično nemoguće u ratnim uvjetima, a povjerenje prema instituciji koja je nastala dekretom ustaške vlasti gotovo nepostojeće. Zbog toga je HPC bila prisiljena oslanjati se na marginalne, kompromitirane ili politički podobne pojedince, često bez dubljeg ugleda u zajednici.

Mitropolit Germogen, iako formalno poglavar crkve, bio je u takvoj poziciji prije svega administrator političkog projekta. Kao ruski emigrant i izraziti antikomunist, uklapao se u ideološke potrebe režima, ali nije imao autoritet među domaćim pravoslavnim vjernicima. Njegove poslanice, u kojima je pozivao pravoslavce da se udalje od partizana i prihvate „red i mir“, doživljavane su kao politička propaganda, a ne duhovno vodstvo. Time je HPC dodatno gubila legitimitet i bila percipirana kao instrument režima, a ne kao crkva.

Posebno ilustrativan primjer unutarnje krhkosti HPC-a predstavlja slučaj Spiridona Mifke, sarajevskog episkopa. Njegova biografija, opterećena brojnim prijelazima, sumnjama i optužbama, simbolizira način na koji je crkva popunjavala vlastite redove. Mifka je bio sve samo ne stabilna duhovna figura: od katolicizma do pravoslavlja, od jugoslavenske vojske do različitih crkvenih i političkih struktura, njegov put odražava haotičnost vremena, ali i očajničku potrebu HPC-a da popuni hijerarhiju bez obzira na kvalitetu i ugled kandidata.

Njegovo imenovanje za episkopa Sarajevske episkopije 1944. godine dogodilo se u trenutku kada je NDH već bila u fazi raspada. Ratni tok se okrenuo protiv sila Osovine, partizanski pokret je jačao, a autoritet države se topio. U takvim okolnostima, HPC više nije imala ni političku svrhu koju joj je režim prvobitno namijenio. Ona je postojala formalno, ali bez stvarne moći, bez masovne baze i bez perspektive opstanka.

Važno je naglasiti da osnivanje HPC-a nije značilo kraj represije nad pravoslavnim stanovništvom. Iako su se u nekim sredinama smanjila masovna ubistva i nasilni vjerski prijelazi, pravoslavni Srbi nikada nisu postali ravnopravni građani NDH. Diskriminacija je ostala sistemska, a sumnja trajna. HPC je nudila ograničenu zaštitu pojedincima koji su u nju stupili, ali nije mogla promijeniti temeljni karakter režima koji je nastavio politiku etničkog i političkog isključivanja.

Odnos prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi ostao je neprijateljski. SPC je u očima režima bila ne samo vjerska institucija, nego politički neprijatelj povezan s velikosrpskom ideologijom, četničkim pokretom i otporom NDH. Istovremeno, SPC nije pokazivala spremnost da se odrekne svoje nacionalne dimenzije kako bi zaštitila vjernike na teritoriju NDH. Time su se pravoslavni vjernici našli između dva politička projekta, od kojih nijedan nije imao njihov svakodnevni život kao stvarni prioritet.

Slom HPC-a bio je brz i nemilosrdan. Ulaskom partizanskih jedinica u Zagreb u maju 1945. godine, crkva je prestala postojati praktično preko noći. Njezini poglavari i istaknuti svećenici uhapšeni su, osuđeni u kratkim postupcima i pogubljeni. Mitropolit Germogen, zajedno s nizom pravoslavnih, ali i drugih vjerskih čelnika, ubijen je bez suđenja koje bi zadovoljilo osnovne pravne standarde. Time je nova komunistička vlast poslala jasnu poruku: neće tolerirati nikakve crkvene strukture koje su bile povezane s NDH, bez obzira na njihovu stvarnu ulogu ili individualnu odgovornost.

Kasnija historiografska tumačenja HPC-a često su opterećena ideološkim i nacionalnim perspektivama. U hrvatskom javnom prostoru ona se nerijetko marginalizira ili svodi na tehnički pokušaj stabilizacije, dok se u srpskom diskursu prikazuje isključivo kao dokaz genocidne namjere režima. Obje perspektive promašuju složenost fenomena. HPC nije bila ni izraz tolerancije, ni puka karikatura zla, već simptom duboke krize države koja je, nakon masovnog nasilja, pokušala improvizirati rješenje bez odricanja od vlastite ideologije.