Na osnovu dokumenata iz Historijskog arhiva Sarajeva može se vidjeti kako je u Sarajevu formirana đakovačka kolonija, pri čemu su se u ovaj grad doselile desetine porodica iz Đakovice
Albanci su prisutni u Bosni i Hercegovini stoljećima i, zajedno s Jevrejima i Romima, predstavljali su najveću manjinsku zajednicu u Bosni i Hercegovini, kako tokom vladavine Osmanskog carstva tako i za vrijeme austrougarske okupacije Bosne (1878–1918). I danas u Sarajevu živi značajna albanska zajednica, sastavljena od porodica koje su uglavnom došle iz Đakovice i koje su danas u velikoj mjeri asimilirane.
Trgovci iz Đakovice bili su naročito vješti u trgovini i tokom 19. i 20. stoljeća osnivali su brojne kolonije širom Balkana, u gradovima: Skadar, Skoplje, Solun, Seres, Sarajevo, Istanbul, Sofija, Niš, Manastir, Jenin Pazar (Novi Pazar), Mitrovica i Beograd.
Jedna od tih đakovačkih kolonija postojala je i u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, u 20. stoljeću, a činile su je porodice koje su uglavnom dolazile iz Đakovice još od 19. stoljeća i u prvim godinama 20. stoljeća, iako su i prije toga Albanci iz Đakovice živjeli i trgovali u Sarajevu i Bosni i Hercegovini tokom 17. i 18. stoljeća.
Uglavnom su trgovali sa Sarajevom, ali i s drugim gradovima tadašnjeg Osmanskog carstva. Bili su vješti trgovci, svirači na frulama, tkači svile, krojači, zanatlije i bakalini.
Prvi tragovi Đakovčana u Sarajevu sežu u osmansko doba. Na osnovu dokumenata iz Historijskog arhiva Sarajeva može se vidjeti kako je u Sarajevu formirana đakovačka kolonija, pri čemu su se u ovaj grad doselile desetine porodica iz Đakovice.
Sarajevo je u Osmanskom carstvu predstavljalo razvijen i snažan centar esnafa i zanatlija u ovom dijelu Balkana, na zapadu velikog carstva, dok se istovremeno razvijala i trgovina Albanaca iz Arnautluka (Arbënije) s najvećim zapadnim gradom Osmanskog carstva, Sarajevom.
Đakovica, Skadar i Prizren su još u 19. stoljeću predstavljali tri grada bez stvarne ekonomske konkurencije u cijeloj regiji sjeverne Albanije.
Jakova, kako se Đakovica tada nazivala sve do promjene imena u 20. stoljeću, bila je u to vrijeme pod upravom porodice Kryeziu, koja je poticala i podržavala razvoj trgovine sa svim gradovima u regiji, s ciljem unapređenja blagostanja stanovništva. Zbog toga je Đakovica postala važno ekonomsko središte u Arnautluku (Arbëniji).
Tako su trgovci i zanatlije iz Đakovice intenzivno trgovali sa Sarajevom, naročito nakon 1852. godine, kada su započele modernizacijske reforme Osmanskog carstva, a posebno tokom uprave osmanskog valije Šerifa Topal Osman-paše (1861–1869) u Bosanskom vilajetu, koji je unaprijedio ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini. Tom prilikom trgovačke veze između Jakove (Đakovice) i Sarajeva dodatno se šire.
U tom periodu, od sredine 19. stoljeća, trgovina između Sarajeva i Đakovice doživljava procvat, a trgovci i zanatlije iz Đakovice počinju se naseljavati u Sarajevu. Na poznatom mezarju za strance na Alifakovcu u Sarajevu nalaze se nišani trgovaca iz Đakovice (tada Jakove) koji su u tom periodu umrli u Sarajevu, a na kojima su upisani podaci o gradu iz kojeg su došli.
Na dva sačuvana nišana iz tog perioda uklesani su sljedeći natpisi: Adem, sin Hajrulahua, trgovac iz Jakove, 1279. (1862/1863) i Hajrulah Jakovali (Đakovica), sin hadži Mustafe, 1297. (1879/1880). Ne navodi se kojoj su porodici pripadali ukopani, jer su u to vrijeme ljudi uglavnom bili evidentirani samo po imenu.
Kako potvrđuju dokumenti i zapisi u starim knjigama o historiji Sarajeva, jedan od zanata u kojima su Đakovčani bili zastupljeni bio je zanat gajtanžija, kao i prerada svile (ipekčije). Također su bili zastupljeni sedlari, kao i drugi trgovci raznom robom.
Više informacija o trgovcima i porodicama iz Đakovice koji su boravili i živjeli u Sarajevu u 19. stoljeću može se pronaći u Historijskom arhivu Sarajeva, koji čuva dokumente u kojima se spominju Đakovčani koji su radili kao trgovci u Sarajevu i koji su zatečeni u Sarajevu tokom austrougarske okupacije grada 1878. godine i u godinama koje su uslijedile.
Dolaskom Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu, ulazak i izlazak putnika u Bosnu i Hercegovinu, koja je tada postala dio Austro-Ugarskog carstva, bit će strogo kontrolirani, kao i kretanje stanovništva u gradu Sarajevu. Sve to potvrđuju brojni dokumenti sačuvani u fondu Historijskog arhiva Sarajeva.
Industrijski razvoj Sarajeva tokom austrougarskog perioda bio je vrlo intenzivan, te je iz tog razloga Sarajevo privlačilo trgovce iz Đakovice da trguju s jednim zapadnim carstvom.
Dokumenti iz 1879. godine spominju sljedeće osobe iz Đakovice koje su se nalazile u Sarajevu i bavile se trgovinom: Derviš Arnaut – obraća se gradskoj vlasti sa zahtjevom da mu se izda putna dozvola za odlazak u rodnu Jakovu u Arnautluku (Albanija); Huseinaga Jakovali daje garancije za putnike/goste Halidina i Aljušina s Kosova; Hamzaga Hajrulahu daje garancije za putnika Nimanu Hajrulahua i još dvojicu; Idrizaga Arnaut (Idriz Ahanela) traži od Zemaljske vlade izdavanje preporučnog pisma.
Kao garanti za putnike koji su putovali kroz Bosnu i Hercegovinu, iste godine pojavljuju se i sedlar Salih Arnaut, Sadiaga Arnaut, Veliaga Arnaut i Ibrahim Arnaut. Dok se u dokumentima iz 1881. godine ponovo navode garanti za putnike, naročito iz Đakovice, sedlar Salih Arnaut daje garanciju Aliji Karkiniju Arnautu za put u Banju Luku; Ibrahim Šabanaga daje garanciju za Šabanagu Arnauta koji putuje u Arnautluk (Albaniju) itd.
Primjećuje se da se u dokumentima Albanci spominju uz dodatak ili napomenu „Arnaut“. Lokalno stanovništvo Albance je nazivalo Arnautima, prema turskom i arapskom nazivu za Albance. Također, u nekim slučajevima pojavljuje se i naziv grada iz kojeg potječu, Jakova (Đakovica).
Analizom ovih dokumenata može se zaključiti da su u Sarajevu u 19. stoljeću trgovali i boravili pripadnici đakovačkih porodica Šabanaga/Mullašabani, Hajrulahu, Ahanela i Karkini, kao i članovi drugih porodica iz Đakovice, za koje, nažalost, nije zabilježeno prezime, već samo lično ime.
Tokom austrougarskog perioda mnogi Albanci iz Đakovice trgovali su sa Sarajevom, donoseći različitu robu. U Sarajevu su boravili samo jedan dio godine, baveći se trgovinom, a s dolaskom zime vraćali su se u rodni kraj.
Decenije ratova u regiji početkom 20. stoljeća pogodile su i stanovništvo i privredu Đakovice. Odlaskom Turske s ovih prostora 1912/1913. godine, okolnosti su se promijenile, razvoj zanatstva u Đakovici je prekinut, tržišta su se suzila, trgovački putevi skraćeni, uslijedili su Balkanski ratovi i promjena okupatora.
Kao posljedica takvih okolnosti, mnogi stanovnici Đakovice bili su prisiljeni na iseljavanje. Takva situacija dovela je do pada ekonomskog potencijala Đakovice i smanjenja broja stanovnika, koji su se iseljavali u druge zanatske i trgovačke centre Kosova i drugih balkanskih regija (Skoplje, Manastir, Skadar, Sarajevo, Solun, Istanbul, Sofija, Niš itd.).
Trgovci iz Đakovice koji su trgovali sa sarajevskim trgovcima više se nisu vraćali u Đakovicu, već su počeli kupovati kuće u Sarajevu, u Austro-Ugarskoj, i dovoditi svoje porodice, naročito nakon srpske okupacije Kosova. Prema dostupnim podacima, stanovnici Đakovice počinju u to vrijeme migrirati u Austro-Ugarsku, u Sarajevo, i naročito se naseljavati u sarajevskom naselju Vratnik, gdje je bio koncentriran najveći broj Albanaca iz Đakovice.
Iz katastarskih izvora vidi se da su kuće na Vratniku, sarajevskom naselju, u vrijeme Austro-Ugarske kupile porodice Karkini iz Đakovice 1912. godine i Idriz Ahanela 1917. godine, jednu do druge, a kuće su kupljene od poznate sarajevske trgovačke porodice Hadžikazaferović, koja se bila preselila u Tursku.
Do tada su đakovački trgovci živjeli kao podstanari u različitim dijelovima grada. Zatim je tridesetih godina porodica Jaha (Allaxha) iz Đakovice počela živjeti u blizini ove dvije kuće, te je formirano malo stambeno jezgro u kojem su albanske porodice iz Đakovice živjele jedna uz drugu. Posebno nakon Drugog svjetskog rata broj stanovnika iz Đakovice i drugih albanskih krajeva povećao se u naseljima Vratnika, te je tamo stvorena prava albanska kolonija, do te mjere da su Sarajlije jedan dio Vratnika nazivali „Arnautske bašče“ (Albanski vrtovi).
Početkom 20. stoljeća dvije zanatske porodice iz Đakovice (Ahanela i Karkini) ostavile su poseban trag u Sarajevu kao tkači i prerađivači svile, među kojima su sinovi Idriza Ahanela, koji su ranije trgovali u Sarajevu, braća Osman, Latif i Ahmed kao i hadži Zejnel Karkini, koji je iz Đakovice došao u Sarajevo, u vrijeme Austro-Ugarske, te sredinom 1920-ih otvorio fabrike za preradu gajtana i svile. U fabrikama porodica Karkini i Idriza Ahanela na Vratniku u Sarajevu prerađivane su svilene i gajtanske niti.
Posebno se ističe Latif Idriz Ahanela, rođen 1880. godine u Đakovici, koji je zajedno s bratom Osmanom otvorio fabriku svilenog gajtana u Sarajevu (Tvornica i skladište svilenog gajtana Latif Idriz i brat). U njegovoj i bratovoj fabrici na Vratniku u Sarajevu radilo je 25 kalfi/radnika, svi iz Đakovice i s Kosova, dok se prodavnica sa skladištem, u kojoj je prodavao proizvedenu robu, nalazila u Baščaršiji, u ulici Veliki ćurčiluk broj 40, što se može vidjeti iz registra poslovnih prostora tog perioda. Latif Idriz Ahanela organizirao je i teferiče, na kojima je okupljao sve albanske kalfe koje su radile u njegovoj fabrici, ali i u fabricama njegove braće Osmana, a kasnije i Ahmeda, te su se okupljali na sarajevskim izletištima, u prirodi, radi druženja i zabave. Tako je 1932. godine napisana pjesma „Sarajeva, shehër i bukur“, autora Mule Beqir-efendije Barakua (1896–1936), poznatog imama i pjesnika iz Đakovice, nakon što je Beqir-efendija Baraku više puta posjetio Sarajevo 1931. godine i nakon što su teferiči ostavili snažan dojam na njega. Sarajevo se spominje u navedenoj pjesmi.
U Latifovoj kući u ulici Nova mahala u Sarajevu jedno vrijeme je živio i Ibrahim Ymerhalili Fehmiu, otac poznatog umjetnika Bekima Fehmiua, koji je rođen 1936. godine u Sarajevu, upravo u kući Latifa Idriza Ahanela.
Braća Ahanela iz Đakovice bavila su se zanatom gajtanžija i kazaza (tkača svile) u radnjama svog oca Idriza, koji je bio rodbinski povezan s vladarima Đakovice, porodicom begova Kryeziu, koja je poticala trgovinu stanovnika Đakovice s drugim gradovima, te je bio snažan zanatlija s velikim iskustvom, koji je trgovačke veze sa Sarajevom i Bosnom i Hercegovinom uspostavio još u 19. stoljeću.
Istovremeno, početkom 20. stoljeća, Zejnel Karkini i njegovi sinovi Riza i Husein otvorili su u Sarajevu fabriku za preradu svile (Tvornica svilenog gajtana „Hadži Zejnil Karkini i sinovi“). Porodica Karkini također je potjecala iz Đakovice, iako su njihovi davni korijeni iz Elbasana, odakle su ranije došli u Đakovicu. I ova đakovačka porodica započela je trgovačke veze sa Sarajevom i Bosnom i Hercegovinom još u 19. stoljeću. Treba napomenuti da danas u Đakovici više ne živi nijedan član porodice Karkini, jer su se svi raselili širom svijeta.
Krajem 1920-ih, zbog sve veće potrebe za proizvodnjom svilenog gajtana, Osman Idriz Ahanela otvorio je novu fabriku za preradu gajtana, svile i vune (Tvornica i skladište gajtana i bučme svilenog i vunenog i pređe u svim bojama „Osman Idriz i sinovi“), kojom je upravljao zajedno sa sinovima Rizom i Zijanom. Fabrika je zapošljavala 15–20 radnika (kalfi), svi su bili Albanci s područja Kosova, naročito iz Đakovice.
Roba proizvedena u ove tri fabrike gajtana i svile prodavana je ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u Austriji, Dalmaciji, Dubrovniku, Zagrebu i Srbiji.
Čak se i u almanasima i telefonskim imenima objavljivanim prije 1940-ih godina i prije Drugog svjetskog rata mogu pronaći prezimena đakovačkih zanatskih i trgovačkih porodica poput Idriz Ahanela, Karkini, Šabanagić i Šljaki.
Sredinom tridesetih godina, nakon smrti hadži Zejnela Karkinija i usljed ekonomske krize, njegova fabrika je zatvorena, a nakon Drugog svjetskog rata, dolaskom komunističkog režima u Jugoslaviji, nova vlast zatvorila je i fabrike Latifa i Osmana Idriza Ahanela, konfiskovala njihovu robu i imovinu, te osudila Latifa na višegodišnju zatvorsku kaznu, uz obrazloženje da pripada krupnim kapitalistima.
Braća Idriz Ahanela iz Đakovice ostat će zapamćena kao veliki poduzetnici, koji su osiguravali egzistenciju porodicama ovog kraja, naročito porodicama iz Đakovice, ali i kao poduzetnici koji su imali značajnu ulogu u razvoju industrije u Sarajevu prije Drugog svjetskog rata.
Porodica Šabanagić (Mullašabani / Šabanaga), također porijeklom iz Đakovice, koja je bila među prvim đakovačkim porodicama koje su se nastanile u Sarajevu, bavila se proizvodnjom i prodajom dugmadi, kao i prodajom tekstila.
Također, u naselju Vratnik u Sarajevu u to vrijeme prehrambene radnje (dućani) držale su porodice Karkini, Pula i Domanagić iz Đakovice.
Krajem 1920-ih i početkom 1930-ih godina veći broj Đakovčana dolazi u Sarajevo bježeći od diktature i zločinačkog režima Ahmeta Zogollija u Albaniji, koji je progonio i ubijao vlastiti narod, nasilno učvršćujući svoju autokratsku vlast. Među njima je bilo mnogo Đakovčana, poput porodica Gola, koje su 1924. godine došle u Sarajevo bježeći od osvete, zatim Ymerhalili (1931), Domanagić (Damonaga) 1933. godine, Rexhvela 1934. godine.
Nakon italijanske okupacije ili oslobođenja Kosova od Srbije i Albanije od zločinačkog i autokratskog režima Ahmeta Zogollija, određeni broj Đakovčana napustio je Sarajevo i vratio se u domovinu.
Među albanskim porodicama iz Đakovice koje su prije Drugog svjetskog rata živjele u Sarajevu bile su sljedeće porodice: Šabanagić (Mullašabani/Šabanaga), Ahanela (Idriz Ahanela), Karkini, Hajrulahu, Šljaki, Gola, Hamzagić (Mullahamza/Hamzaga), Pula, Jaha (Jahia/Allaxha), Lusha, Rexhvela, Domanagić (Damoni/Damonaga), Domi (Domić), Daka, Koshi, Fehmiu (Ymerhalili), Çarkaxhija, Lamaxhema, Varaki.
Napominje se da su stanovnici Đakovice koji su u to vrijeme dolazili u Sarajevo imali više oblika prezimena, dok su porodice koje su došle iz Đakovice u godinama nakon srpske okupacije dolazile s nastavkom „-iq“ u prezimenima (Domanagiq, Hamzagiq, Domiq, Šllakoviq).
Također, veliki broj đakovačkih porodica počeo je masovno dolaziti u Sarajevo nakon Drugog svjetskog rata zbog represije, propale privrede i nedostatka perspektive na Kosovu. Tako su se u Sarajevo doselili pripadnici porodica iz Đakovice: Pallaska, Nimanoj, Nikoliqi, Macula, Gashi, Shala, Canhasi, Dashi, Cana, Shllaku, Zhubi, Spahija, Gojani, Nura, Gaxha, Pruthi, Nuqi, Kabashi, Grezda, Hoshi, Hoxha (Tara), Polloshka, Peja, Meqa, Beqa, Riza, Bedra, Deva, Dula, Dobruna, Bunjaku, Shita.
Neke od ovih đakovačkih porodica vratile su se na Kosovo nakon pada Rankovića tokom 1970-ih godina.
Sredinom 1980-ih godina, u Baščaršiji i ulicama koje okružuju glavnu sarajevsku čaršiju, postojale su radnje u vlasništvu Albanaca na Baščaršiji: Idriz Ahanela (kafić/picerija), Nuqi (ćevabdžinica); u ulici Sarači – Kabashi (vjenčanice), Jaha (torbar), Nuqi (zlatar), Ahanela (sedlar, obućar), Hoshi (torbar), Zhubi (krojač), Hamzagić (krojač), te u drugim ulicama čaršije Lusha (kazandžija), Pallaska (jorgandžija), Polloshka (kafana i krojač), Zhubi (krojač), Domiq (limar). Prve pekare u vlasništvu Albanaca u Sarajevu otvorene su 1950-ih godina, a otvorili su ih Tafil Pallaska, Fetah Canhasi i Nazmi Gojani, svi porijeklom iz grada Đakovice.
Stanovnici Đakovice dali su doprinos i društvenom životu Sarajeva u ovom periodu, u različitim oblastima, kao uspješni trgovci, poduzetnici, radnici u raznim djelatnostima, te ugledni djelatnici u oblasti kulture i sporta.
Mnogo je pojedinaca iz Đakovice koji su ostavili trag u društvenom životu Sarajeva.
Ismet Šljaki, koji je radio kao krojač, dao je doprinos osnivanju Muslimanskog kulturnog i potpornog društva i čitaonice „Bratstvo“ (Muslimansko kulturno i potporno društvo i čitaonica „Bratstvo“), 6. maja 1921. godine u Sarajevu, u naselju Vratnik.
Posebno se ističu i doprinosi u različitim profesijama čije porodice potječu iz Đakovice, kao što su pravnici Xhevdet Pallaska, Xhevdet Shllaku, Fahrija Karkin, zdravstveni radnici Ilirijana Haxhibeqiri-Karabdić, Blerim Ahanela, sutkinja Vildana Dashi-Mujagić, profesionalni nogometaši Reshad Karkin, Agim Nikolić, violinista Dževad Šabanagić, Abdulgani Hoshi, poznati mujezin u sarajevskim džamijama, i mnogi drugi.
IZVOR: Koha
