U snažnoj i bolno iskrenoj novoj kolumni u Haaretzu, Gideon Levy piše o smrti Mohammada Bakrija, glumca, reditelja i palestinske kulturne ikone, i o društvu koje mu je, kako tvrdi, okrenulo leđa još za života. Levy opisuje sahranu u galilejskom selu Bi’ina, šutnju izraelskih institucija i dugogodišnji progon Bakrija zbog filma Jenin, Jenin. To je tekst o umjetniku slomljenom represijom, o izraelskom pravosuđu koje je izgubilo moralni kompas, ali i o čovjeku koji, uprkos svemu, nije govorio jezikom mržnje. Potresno svjedočanstvo o umjetnosti, savjesti i neugasloj nadi

Izrael je okrenuo leđa palestinsko-izraelskom društvu dok je oplakivalo smrt Mohammada Bakrija, jedne od svojih najslavnijih ličnosti: glumca, reditelja i kulturne ikone, palestinskog patriote i čovjeka plemenite duše.

Sala uz džamiju u galilejskom selu Bi’ina bila je u petak prepuna. Hiljade ljudi ozbiljnih lica došle su da odaju počast i potom otišle; ja sam bio jedini Jevrej među njima.

Palestinsko-izraelsko društvo oplakuje smrt jednog od svojih najvećih članova, glumca, reditelja i kulturnog heroja, palestinskog patriote i čovjeka plemenite duše, Mohammada Bakrija, a Izrael mu je, u smrti kao i u životu, okrenuo leđa. Samo je jedna televizijska stanica objavila vijest o njegovoj smrti. Nekolicina Jevreja sigurno je došla da izrazi saučešće njegovoj porodici, ali u petak poslijepodne nijednog nije bilo na vidiku.

Bakri je ukopan u srijedu, kasno navečer, na zahtjev porodice, ostavljajući Izrael bez ijednog mjesta na kojem bi mu se mogla održati komemoracija, na kojem bi mu se zahvalilo za njegov rad, na kojem bismo pognuli glave u znak poštovanja i zatražili njegov oprost.

Zaslužio je sve to. Bakri je bio umjetnik i borac za slobodu, onaj o kojem se piše u historijskim knjigama i po kojem se nazivaju ulice. U ultranacionalističkom Izraelu za njega nije bilo mjesta, čak ni nakon njegove smrti.

Izrael ga je slomio samo zato što se usudio izraziti palestinsku bol onakvu kakva jest. Davno prije mračnih dana Benjamina Netanyahua i Itamara Ben-Gvira, dvadeset godina prije sedmog oktobra i rata u Gazi, Izrael se prema njemu odnosio s fašizmom kakvog se ne bi postidjeli ni ministri Likuda Yoav Kisch i Shlomo Karhi.

Cijeli slavni pravosudni establišment udružio se kako bi osudio njegov rad. Sudija Okružnog suda u Lodu zabranio je prikazivanje njegovog filma „Jenin, Jenin“, tadašnji državni tužilac pridružio se tom ratu, a prosvijećeni Vrhovni sud presudio je da je film snimljen s „neprimjerenim motivima“, takav je bio nivo argumenata koje je iznosio taj svjetionik pravde.

I sve to zbog šačice rezervista koji su bili „povrijeđeni“ njegovim filmom i željeli su izmiriti račune. Nisu bili povrijeđeni stanovnici izbjegličkog kampa Jenin, nego vojnik Nissim Magnaji. Njegov zahtjev je prihvaćen i Bakri je uništen. Sve se to dogodilo mnogo prije Mračnog doba.

Malo ko mu je pritekao u pomoć. Umjetnici su ušutjeli, a zgodna zvijezda filma „S one strane zidova“ bačena je psima. Nikada se nije oporavio.

Nekada sam mislio da će se „Jenin, Jenin“ jednog dana prikazivati u svakoj školi u zemlji, ali danas je jasno da se to neće dogoditi, ne u današnjem Izraelu i vjerovatno ni u budućnosti.

Ali Bakri kakvog sam ja poznavao nije se ljutio niti mrzio. Nikada nisam čuo da je izgovorio ijednu riječ mržnje prema onima koji su ga izopćili, prema onima koji su povrijedili njega i njegov narod. Njegov sin Saleh jednom je rekao: „[Izrael] je uništio moj život, život mog oca, moju porodicu, život mog naroda.“ Sumnjam da bi se njegov otac tako izrazio.

U petak je ovaj impresivni sin stajao uspravno, s kefijom prebačenom preko ramena, i on i njegova braća i sestre, na koje je njihov otac bio toliko ponosan, pozdravljali su one koji su došli izraziti saučešće povodom smrti njihovog oca.

Volio sam ga beskrajno. Jedne kišne zimske noći na kampusu Hebrejskog univerziteta u Jerusalemu, na brdu Skopus, kada su nam nakon projekcije filma „Jenin, Jenin“ vikali „izdajnici“, i na Festivalu Izraelskog filmskog centra u njujorškom Marlene Meyerson JCC Manhattanu, na koji je bio pozivan svake godine, a gdje su također vikali demonstranti. U nekadašnjem telavivskom kafeu Tamar, koji je povremeno posjećivao petkom, i u bolnim esejima koje je objavljivao u Haaretzu. Bez cinizma, nevin poput djeteta i ispunjen nadom, baš onakav kakav je bio.

Njegov posljednji, i vrlo kratki film, „Le Monde“, koji je napisala njegova kćerka Yafa, odvija se na rođendanskoj zabavi u luksuznom hotelu. Djevojka dijeli ruže gostima, violinista svira „Happy Birthday“, na televiziji se prikazuje bombardirana Gaza, a Bakri ustaje uz pomoć mlade žene koja je sjedila s njim i izlazi. Bio je slijep.

Prije tri sedmice napisao mi je da mi kaže kako planira doći u područje Tel Aviva na sahranu dragog čovjeka, kako ga je nazvao, reditelja Rama Loevyja, a ja sam odgovorio da sam bolestan i da se nećemo moći vidjeti. Koliko mi je poznato, na kraju ni on nije otišao na sahranu.

„Čuvaj se i budi dobro“, napisao mi je čovjek koji se nikada nije čuvao.

Bakri je mrtav, kamp Jenin je uništen i svi njegovi stanovnici su protjerani, ponovo bez krova nad glavom, u još jednom ratnom zločinu. A nada je ipak kucala u Bakrijevom srcu, sve do njegove smrti; u vezi s tim se nismo slagali.