Kako su Švedska i Danska–Norveška, premda siromašnije i malobrojnije, gradile male ali uporne kolonijalne projekte od Delawarea do Kariba i Gvineje i zašto ih često previđamo

Evropski kolonijalizam obično zamišljamo kroz velike sile, Španiju i Portugal kao pionire okeanskog doba, a potom Nizozemsku, Englesku i Francusku kao glavne takmace u globalnoj utakmici trgovačkih ruta, baza i resursa. U toj širokoj panorami skandinavske krune, Švedska te Danska–Norveška (sa Islandom), obično stoje u polusjeni. A ipak, njihovi pokušaji da se uključe u kolonijalnu utrku bili su upadljivo slični motivima „velikih“: dobit, pristup tržištima, status i geopolitička poluga. Razlika je bila u skali, kapitalu i demografiji pa i u krajnjem rezultatu.

Za razliku od iberijskih i atlantskih giganata, Švedska (sa Finskom) i Danska–Norveška (s Islandom) bile su u 17. stoljeću relativno siromašne i rijetko naseljene. Ograničen investicijski kapacitet tjerao ih je prema dioničarskim društvima otvorenim stranim ulagačima, najčešće Nizozemcima, raspolagali su znanjem, brodovljem i trgovačkim mrežama koje su skandinavski dvorovi željeli „unajmiti“. Država je u prvim fazama često sufinansirala ekspedicije i davala povlastice, ali upravljanje i eksploataciju najčešće je delegirala kompanijama.

Tu je i dodatna komplikacija: skandinavske krune su, prije i tokom prekomorskih pohoda, ratovale međusobno, posebno oko sjevernih mora, kitolova, ribljih stada i resursa. Takvi sukobi bili su ekonomski teret, a nerijetko su se preljevali u prekomorje, neutralizirajući jedni drugima pokrete u Africi, Aziji ili Americi.

Švedska kolonijalna inicijativa ima dva lica: regionalnu ekspanziju u Baltičkom bazenu (npr. dijelovi današnje Estonije) i prekomorske eksperimente po uzoru na susjede. Söderkompaniet, Švedska južna kompanija, osnovana uz pomoć nizozemskog kapitala, prvobitno je ciljala atlantsku Afriku, ali se okrenula Sjevernoj Americi. Nova Švedska podignuta je 1638. na Delawareu, s uporištem Fort Christina: mali lanac naselja, trgovačka stanica između Evropljana i domorodnih naroda i vrlo brzo poligon za sudar s jačima.

Tek osamnaest godina kasnije, 1655. godine, Nizozemska ekspedicija iz New Amsterdama (kasnije New York) gasi švedski posjed. Za to vrijeme Šveđani su, više u Africi nego u Americi, izgradili četiri utvrde na obali današnje Gane, koje su 1663. također izgubljene (ovaj put pred savezništvom Nizozemaca i Danaca). Time je za Švedsku presječen direktan pristup zlatu, slonovači i trgovini robljem.

Švedska, međutim, ne odustaje. Drži trgovački punkt u Kantonu (1730-e), pokušava kupovinama i pregovorima pronaći niše u Tobagu, Barimi (kod današnje Gvajane), Orinoku, Guadalupeu, Portoriku ili čak u Senegalu, Zelenortskim otocima, Sijera Leoneu i Porto Novu (južno od Pondicherryja). Uglavnom biva istiskivana čim bi se ukazala englesko-francuska ili nizozemska konkurencija.

Prvi veći povratak na Karibe dolazi 1784. godine: Francuska im prepušta Svetu Bartolomeju (St. Barthélemy), a zauzvrat dobiva skladište u Göteborgu. Otok je malen, s ograničenom poljoprivredom; vrijednost mu leži u trgovačkoj i krijumčarskoj međutački, uključujući i tranzit porobljenih ljudi kroz karipsko i sjevernoameričko tržište. Na kraju, Švedska 1878. prodaje Svetu Bartolomeju natrag Francuskoj.

Za razliku od Švedske, Danska–Norveška uspijeva duže održati višekontinentalnu kolonijalnu mrežu. Od ranih desetljeća 17. stoljeća osniva privatne kompanije i faktorije u Aziji; iz Indijske istočne obale, Jave i Bengalskog zaljeva izvozi svilu, pamuk, začine. Kanton otvara vrata kineskom čaju i svili prema Evropi. Paralelno gradi utvrde na zapadnoafričkoj obali (uz nizozemsku pomoć i kapital), a 1660-ih učvršćuje čvorišta za trgovinu ljudima i robom.

Presudni iskorak stiže 1672. godine: Sveti Toma (St. Thomas) u Karibima postaje danska baza; 1718. dolazi Sveti Jan (St. John), a 1733. kupovinom Svetog Križa (St. Croix) od Francuske zaokružuje se trgovački trokut: Afrika (porobljeni ljudi) – Karibi (šećer) – Evropa (potrošači i rafinerije). Iako su St. Thomas i St. John vulkanskog tla i s oskudnom vodom, St. Croix je veći i idealan za šećernu trsku, s već postojećim plantažama. Uvoz porobljenih ljudi iz danskog „Zlatnog obalnog“ lanca čini poslovni ciklus „zatvorenim“.

Ekonomija šećera preobražava i metropolu. Éric Schnakenbourg bilježi da su se prihodi rafinerija u Kopenhagenu između 1763. i 1804. umnožili šest puta. Danska–Norveška time ne samo da pokriva domaću potražnju, nego i izvozi. Tamna cijena „slatkog kristala“ je, naravno, povećana potražnja za porobljenom radnom snagom u zapadnoafričkim uporištima. Ipak, u globalnim razmjerima, skandinavski udio ostaje relativno mali: procjene navode oko 1% transatlantske trgovine robljem na Dansku–Norvešku i Švedsku, broj daleko manji od volumena velikih sila, ali moralno neizbrisiv.

Karipske vlasti često su bile permisivne: skromne plate i „fleksibilna“ tumačenja propisa otvarali su vrata kontrabandu. Pirati i korsari prodavali su zaplijenu,  zabranjena roba lako je „prepakivana“ kao neutralna. Skandinavska neutralnost tokom ključnih sukoba, Sedmogodišnjeg rata (1756–1763) i poslije Američke revolucije (nakon 1783.), omogućila je nesmetan promet između zavađenih blokova. U takvim trenucima islandske luke su cvjetale, „popunjavajući rupe“ koje su kod susjeda otvarala trgovinska ograničenja.

No, neutralnost nije čarobni štit. Geopolitički potresi, gusarstvo, pljenidbe, nestašice ljudi za naseljavanje, sve je to trošilo živce metropole. Specifičnost skandinavskih posjeda bila je i „otvoreni kolonijalizam“: plantaže su često držali Nizozemci, Englezi, Francuzi, Nijemci, privatni investitori dolazili su iz raznih zemalja, stanovništvo je cirkuliralo među otocima, a ogromna većina ljudi bili su porobljeni Afrikanci. Sudar „imperijskih“ i lokalnih interesa bio je stoga pravilo, a ne izuzetak.

Pod pritiskom britanskog abolicionističkog pokreta, Danska donosi 1792. zabranu trgovine porobljenim ljudima s prijelaznim rokom od deset godina. Ishod je bio dvostruko tragičan: plantažeri i trgovci ubrzavaju promet kako bi maksimalno iskoristili „posljednju dekadu“, a ilegalna trgovina nastavlja tinjati i poslije formalnog roka. Pobune i reprezije se smjenjuju. Pokušaji da se porobljeni rad zamijeni ugovorom azijskih radnika nisu nadoknadili pad produktivnosti; profitabilnost plantaža opada, a troškovi upravljanja rastu.

Kako 19. stoljeće odmiče, kolonije sve više liče na fiskalni teret. Danska sredinom stoljeća prodaje afričke posjede Britaniji, a 1917. godine, nakon dugih pregovora, Sjedinjenim Državama ustupa tri karipska otoka (Danish West Indies), koji postaju Američka Djevičanska Ostrva. Švedska je već 1878. prodala Svetu Bartolomeju Francuskoj. Nordijski kolonijalizam tako završava tiho, kroz tržišne transakcije, dok velika carstva još vode ratove i ustanke.

Zašto je ova priča zaboravljena? Razloga je nekoliko. Prvo, nordijske kolonije bile su male, disperzirane, kratkog daha. Drugo, historijski fokus ide za „pobjednicima“ globalnog reda ili za „skandalima“ velikih. Treće, u 19. i 20. stoljeću nordijske zemlje grade reputaciju socijalne države, neutralnosti i mirotvorstva. Ta je slika realna u svom vremenu ali ne briše starije epizode sudjelovanja u kolonijalnoj ekonomiji: od Delawarea i Gvineje do šećernih rafinerija u Kopenhagenu.

Važno je i razumjeti drugu stranu skale: to što nordijski udio u ropstvu i kolonijalnoj eksploataciji nije bio usporediv s iberijskim ili britanskim, ne poništava činjenicu sudjelovanja. Jedan posto transatlantske trgovine ljudima nije statistička fusnota; to su deseci hiljada života razapetih između obala.

Skandinavski kolnijalizam pokazuje kako „manji igrači“ u globalnom poretku traže rubne prilike: neutralnost kao poslovni model, krijumčarenje kao prelaznu „regulaciju“, dioničarski kapital kao polugu mobilizacije. Kada ne mogu voditi igru, uparkiravaju se između velikih.

Drugo, potvrđuju da je kolonijalizam bio evropski sistem, a ne samo projekt „par velikih“. Svi su dijelili mentalnu kartu prava da se istražuje, prisvoji i vlada a „ekonomizacija“ ljudi i prostora bila je njegova zajednička nit.

Treće, objašnjavaju zašto su današnja sjeverna društva, koja se s pravom ponose ranim abolicionizmom i socijalnim ugovorom, ipak pozvana na historijsku memoriju. Prva zakonska zabrana trgovine robljem (Danska, 1792.) jeste važna ali ne briše prijašnji profit iz šećera i porobljenih tijela, niti ubrzanje trgovine pred moratorij.

Na kraju, možda je i dobro što su skandinavske kolonijalne točke male: lakše ih je sve nabrojati i time prizvati odgovornost. Jer historija nije samo katalog „velikih“ carstava; ona je i zbroj malih iskorištavanja koja su, kad se saberu, dala strukturu cijelom jednom dobu.

IZVOR: Historia y Vida