Jemen je ponovo na ivici formalne podjele, ovaj put ne kao posljedica iznenadne eskalacije rata, nego kao rezultat dugog procesa raspadanja države. Brza ofanziva Južnog prijelaznog vijeća u decembru, kojom su zauzete naftom bogate istočne provincije, vratila je na političku mapu projekt nezavisnog Južnog Jemena. Iza tog prodora stoji ne samo lokalni secesionizam, već i sve otvorenije rivalstvo Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata za prevlast na Arapskom poluotoku. Dok se Rijad pokušava izvući iz iscrpljujućeg rata pregovorima s hutijima, Abu Dabi ulaže u nove saveznike, luke i energetske resurse

Jemen nikada nije bio stabilna država, ali rijetko je bio ovako blizu formalnom raspadu. Tri decenije nakon ujedinjenja sjevera i juga 1990. godine, zemlja na južnom rubu Arapskog poluotoka ponovo se vraća vlastitoj prošlosti, podijeljenoj, zaraćenoj i zavisnoj od interesa moćnijih aktera. Posljednji događaji na terenu, gotovo neprimjetni u zapadnim medijima, ukazuju da se Jemen ne raspada iznenada, već da se njegov lom dugo pripremao i sada ulazi u odlučujuću fazu.

U decembru su snage Južno prijelazno vijeće (CTS), secesionističkog pokreta koji formalno djeluje unutar međunarodno priznate vlasti, pokrenule operaciju simboličnog imena „Obećana budućnost“. U svega nekoliko dana, desetine hiljada boraca zauzele su Hadramaut i Mahru, dvije strateški ključne regije, bogate naftom i smještene uz granicu s Omanom. Time je, prvi put od kraja građanskog rata devedesetih, gotovo cijeli teritorij nekadašnjeg Južnog Jemena ponovo došao pod kontrolu snaga koje otvoreno zagovaraju obnovu države ugašene prije tri decenije.

Zastava bivše Demokratske Narodne Republike Jemen ponovo se zavihorila nad gradovima juga. Poruka je bila jasna: ovo nije privremena vojna operacija, već politički čin. CTS je u saopćenju najavio „oslobađanje cijele domovine Južne Arabije“ i izgradnju modernog federalnog poretka, uz upozorenje da je sljedeći cilj Sana, „mirno ili ratom“. Takva retorika ne ostavlja mnogo prostora za iluzije o budućnosti jedinstvene jemenske države.

Jemen je od ujedinjenja 1990. godine živio u stalnom stanju krize. Integracija dviju duboko različitih političkih i društvenih struktura, marksističkog juga i konzervativnog sjevera, nikada nije zaista uspjela. Već 1994. izbio je novi građanski rat, a nakon njegove represivne završnice jug je decenijama živio u osjećaju poraza, marginalizacije i kolonijalnog statusa unutar vlastite zemlje. Dolazak Ali Abdullaha Saleha učvrstio je centralizirani sistem u kojem su južnjaci sebe doživljavali kao građane drugog reda.

Nakon Arapskog proljeća i Salehovog pada, država se nikada nije konsolidirala. Uspon Hutija, njihovo zauzimanje Sane 2014. i regionalna intervencija predvođena Saudijskom Arabijom pretvorili su Jemen u višeslojni rat bez jasnih linija fronta. Od 2015. do danas zemlja je preživjela razaranje koje je, prema nezavisnim procjenama, odnijelo desetine hiljada života i gurnulo milione ljudi na rub gladi. Ipak, ni taj rat nije do kraja razorio teritorijalni integritet zemlje. Paradoksalno, sada to čini politički savez koji je nominalno bio dio anti-hutijskog bloka.

Uspon CTS-a ne može se razumjeti bez uloge Ujedinjeni Arapski Emirati. Abu Dabi je još 2017. prepoznao južni separatizam kao sredstvo za dugoročnu kontrolu strateških luka i energetskih tokova. Dok je Saudijska Arabija vodila iscrpljujući rat protiv Hutija s ciljem stabilizacije svog južnog susjedstva, Emirati su gradili paralelnu mrežu lojalnih lokalnih aktera. CTS je bio najuspješniji proizvod te strategije.

Danas, zahvaljujući brzom napredovanju na terenu, snage pod vodstvom Aidarusa al-Zubaidija kontroliraju oko 80 posto jemenskih naftnih rezervi, uključujući ključnu kompaniju PetroMasila. Time se secesionistički projekt prvi put čini ekonomski održivim. Ideja nezavisnog juga više nije samo historijski sentiment, već realna politička ponuda uz podršku moćnih sponzora.

Za Saudijsku Arabiju to predstavlja strateški poraz. Povlačenje njenih snaga iz Adna, bijeg predsjednika Rashada al-Alimija u Rijad i paraliza međunarodno priznate vlade pokazuju razmjere sloma saudijskog projekta u Jemenu. Istovremeno, Rijad pokušava izaći iz rata pregovorima s hutijima, uz posredovanje Omana, što dodatno razbjesnjuje južne separatiste i njihove emiratijske pokrovitelje.

Sukob između Saudijske Arabije i Emirata time ulazi u novu fazu. Ono što je godinama bilo prikriveno savezništvo s različitim prioritetima sada poprima obrise otvorenog rivalstva. Jemen se, poput Sudana, pretvara u poprište nadmetanja zaljevskih monarhija za regionalni utjecaj. Dok Abu Dabi gradi mrežu lojalnih aktera na terenu, Rijad se oslanja na institucionalne okvire koji se pred očima svijeta raspadaju.

Unutrašnja struktura Jemena dodatno komplikuje sliku. Već godinama u zemlji faktički postoje dvije države: dvije centralne banke, dvije valute, dva sistema vlasti. Huti kontroliraju sjeverozapad i većinu stanovništva, dok se jug fragmentirao između raznih frakcija, milicija i političkih projekata. CTS sada obećava obračun s „ekstremističkim mrežama“, Al Kaidom, Muslimanskim bratstvom i Hutijima, ali takva retorika prije služi za međunarodnu legitimaciju nego za realno smirivanje terena.

Posebno osjetljivo pitanje jeste odnos budućeg Južnog Jemena prema Izraelu i Zapadu. Al-Zubaidi je ranije najavljivao priključenje Abrahamski sporazumi, nudeći otvorene luke na Indijskom okeanu i stratešku saradnju bez potrebe za zapadnim vojnim prisustvom. Takva ponuda zvuči primamljivo u Washingtonu i Tel Avivu, ali nosi ozbiljan rizik: formalizacija južne države istovremeno bi legitimirala hutijski sjever kao paradržavnog saveznika Irana.

U tom scenariju, Jemen bi se trajno pretvorio u tampon-zonu regionalnih sukoba, s Hutijima na sjeveru integriranim u iransku osovinu i južnom državom oslonjenom na Emirate i Zapad. Granice bi se stabilizirale, ali sukob bi bio zamrznut, a ne riješen.

Ujedinjene nacije, kroz glas Antónija Guterresa, pozivaju na suzdržanost i dijalog, no njihova uloga već godinama ostaje simbolična. Realne odluke donose se u Rijadu, Abu Dabiju i Teheranu, dok se u Jemenu provode na terenu.

Ključno pitanje sada nije hoće li se Jemen ponovo podijeliti, već kako i pod čijim uvjetima. Hoće li Al-Zubaidi pokušati marš na Sanu ili će iskoristiti momentum za formalnu nezavisnost juga, ostaje otvoreno. Ono što je izvjesno jeste da je projekat jedinstvenog Jemena danas slabiji nego ikada.

Ako se južna ofanziva konsolidira, Jemen će ući u novu fazu, ne kao zemlja u ratu, nego kao rat u obliku države. U tom smislu, posljednji događaji nisu izuzetak, već logičan nastavak procesa koji traje već trideset godina: sporog, nasilnog i međunarodno potpomognutog raspada.