Rane osamdesete ostat će upamćene po montiranom političkom procesu protiv bošnjačkih intelektualaca koji će u medijima dobiti ime Sarajevski proces. Početak možemo prepoznati u brojnim napisima beogradskih medija o takozvanom “panislamizmu” kao ideji od koje strahuje “samoupravni sistem Jugoslavije”

U razdjelnoj 1980. godini, koja će takav status dobiti ponajprije smrću autoritativnog komunističkog vladara Josipa Broza Tita, pojavljuje se knjiga koja će cijelu narednu deceniju privlačiti pažnju žučnih osporavatelja: Književni život Bosne i Hercegovine između dva rata Muhsina Rizvića. Trotomna književnohistorijska studija podrobno iscrtava književni život na prostoru jedne od jugoslavenskih republika, što niti jedna druga republika nikada nije dobila. Iako je knjiga proglašena za najbolji projekt izdavačke kuće “Svjetlost” za tu godinu, osporavanja nisu prestala ni deset godina poslije.

Nemirenje velikosrpske ideologije s postojanjem kulturnog prostora Bosne na kojem se prožimaju muslimanska, pravoslavna, katolička i jevrejska kultura, pokrenulo je brojna osporavanja, među kojima će se posebno isticati Pero Šimunović – etnički Hrvat s velikosrpskim zadatkom, te Staniša Tutnjević, koji je u više navrata iskazivao odbojnost prema svemu što ukazuje na posebnost Bosne, pa se i na samu Rizvićevu knjigu osvrnuo knjigom Književne krivice i osvete, devet godina kasnije (1989), na pet stotina i sedamdeset stranica (sic!). Povodom ove nesvakidašnje “polemike”, časopis Radio Sarajevo – Treći program organizirat će okrugli sto, a potom objaviti i temat u kojem će svojim radovima učestvovati: Ljubica Tomić-Kovač, Radovan Vučković, Dragomir Gajević, Nikola Koljević i Enver Kazaz.

U svim prilozima autori manje-više nastavljaju Tutnjevićevo prepoznavanje Rizvićevih “tendencioznih interpretacija” književnog života između dva svjetska rata, posebno kada je riječ o slici Bosne kao “tamnom vilajetu” i značaju “ljevice” u ukupnom književnom životu analiziranog razdoblja. Iako se Rizviću spočitava da književni život u Bosni i Hercegovini posmatra izolirano od ostalih južnoslavenskih kulturnih prostora, moramo biti svjesni autorove primarne intencije da odgovori brojnim prethodnicima koji su Bosni pristupali kao ekspozituri beogradskog ili zagrebačkog kulturnog života, kao provinciji u dubokoj pozadini. S tim u vezi, pobrojane metodološke manjkavosti ove književnohistorijske studije neznatno su naštetile kvaliteti Rizvićevog trotomnog djela, a kritizerima nisu donijele niti spoznaje niti naučne dosege koji nadmašuju Rizvića.

Rizvić će iste 1980. godine objaviti i zbirku književnohistorijskih studija pod naslovom Bosanskohercegovačke književne studije, u kojoj će govoriti o krajišničkim pismima, književnosti na orijentalnim jezicima, Musi Ćazimu Ćatiću, Hasanu Kikiću, Ziji Dizdareviću i drugima. Te 1980. godine pojavljuje se i zbornik radova posvećen Musi Ćazimu Ćatiću kao rezultat znanstvenoga skupa što ga je organizirao Institut za jezik i književnost u Sarajevu, što će zapravo biti prvi takav poduhvat za nekog od bošnjačkih pisaca. Radovi iz ovog zbornika i do danas vrijede kao osnova za nova čitanja i propitivanja poetskih i drugih karakteristika ovoga bošnjačkog pjesnika romantizma i simbolizma u periodu austrougarske okupacije Bosne.

Iste godine (1980) izlazi roman Tuđe gnijezdo Huseina Bašića, koji će, uz Sijarićev Konak, biti jedna od najupečatljivijih slika bošnjačkog iseljeništva iz Sandžaka u Tursku. Ta stalna žudnja za rodnim krajem od ova dva romana protezat će se kroz cijelu sandžačku dionicu bošnjačke književnosti sve do danas. U isto će vrijeme svoj pjesnički put započeti i mladi Džemaludin Latić svojom zbirkom Mejtaš i vodica, što će ga postepeno određivati kao dominantno religijskog pjesnika savremene bošnjačke književnosti, a koji će kasnije prerasti u izrazitog pjesnika modernih ilahija.

Rane osamdesete ostat će upamćene po montiranom političkom procesu protiv bošnjačkih intelektualaca koji će u medijima dobiti ime Sarajevski proces. Početak možemo prepoznati u brojnim napisima beogradskih medija o takozvanom “panislamizmu” kao ideji od koje strahuje “samoupravni sistem Jugoslavije”. Razbuktavanju ove hajke ponajviše su doprinijela dva teksta Pere Šimunovića: “Stare zablude i novi zanosi” (1982) i “Da li su u pitanju samo zanosi ili kako se postaje slučaj” (1983), oba objavljena u beogradskom časopisu Književnost. Dok će u prvom tek naznačiti “problem” iščitavajući “sporna mjesta” u radovima Muhsina Rizvića, s kratkim osvrtom i na Enesa Durakovića, u drugom će preći na pobrajanje bošnjačkih intelektualaca koji svojim radovima zagovaraju “bošnjakluk”.

Ova će hajka rezultirati brojnim saslušanjima bošnjačkih intelektualaca i, u konačnici, hapšenjem i presuđivanjem takozvanom mladomuslimanskom pokretu, na čelu s Alijom Izetbegovićem. Izetbegović je do tog trenutka jedino poznat kao autor Islamske deklaracije, koja je u tek nekoliko primjeraka kružila unutar bošnjačkih intelektualnih krugova. Iako sama Deklaracija ne govori ni o Bosni ni o Jugoslaviji nego o muslimanima u svijetu, Država je tekst okarakterizirala kao antidržavni i panislamistički te Izetbegovića i još jedanaest Bošnjaka osudila na višegodišnje zatvorske kazne. Pritom, tokom postupka optuženi nisu imali adekvatnu odbranu, a sistem je u toku privođenja, ispitivanja i samog suđenja pokazao svu rigidnost vlastite politike.

Iste će se godine (1983) pojaviti najznačajnija drama Derviša Sušića Veliki vezir, donoseći uprizorenje kraja života Mehmed- -paše Sokolovića, jednog od najznačajnijih Bošnjaka koji su u Osmanskom Carstvu obavljali funkciju velikog vezira. Osim nesumnjivih estetskih i dramaturških vrijednosti, važnost ove drame ogleda se i u vraćanju temama iz bošnjačke historije. Tada se javlja i prvi roman trilogije Feđe Šehovića pod naslovom Gorak okus duše (1983), u kojem pisac kreira izvanrednu postmodernističku igru s fingiranim rukopisom, što će ponoviti i u naredna dva dijela trilogije: Oslobađanje đavola (1987) i Uvod u tvrđavu (1989). Sva tri romana objavljena su u Zagrebu i pod pseudonimom Raul Mitrovich.

Ovim djelom Šehović će u potpunosti sustići prozne književne tokove u tadašnjoj Jugoslaviji, čak ih u pojedinim mjestima i nadmašiti, posebno kada je riječ o vjernom podražavanju jezika “pronađenog rukopisa”. Iste, 1983. godine pojavljuje se knjiga Od zbilje do pjesme – ogledi o usmenom pjesništvu Muniba Maglajlića u kojoj će autor donijeti vrijedne radove o prvim vijestima o sevdalinci, o razlikama u čitanju Fortisovog predloška balade Hasanaginice, o baladama o Ibrahim-begu Kusturi, o Hifzi-begu Ðumišiću, o Mehmed-agi Šehiću, o Potopnici Bisernazi, o Morićima i na brojne druge teme.

Ovo će predstavljati prvu knjigu u bošnjačkoj nauci o književnosti koja se bavi lirskom i lirskonarativnom pjesmom i čiji je autor bošnjački istraživač usmenoknjiževne tradicije.